„Predstavnici SDS-a, PDP-a i SRS RS uputili su pismo generalnom direktoru RTRS-a u kome su izrazili nezadovoljstvo dopisom, u kojem je menadžment Јavnog servisa obavijestio narodne poslanike da su instalisanjem programa na internetu omogućena praćenja sjednica NSRS. Ovakvo objašnjenje je u najmanju ruku nekorektno, poručili su predstavnici opozicije koji su zatražili da direktor RTRS-a podnese ostavku“. Vijest iz novembra 2019. godine? Ne, već od 28. decembra 2009.
Prošla je čitava decenija od obraćanja opozicionih partija u Srpskoj tadašnjem prvom čovjeku Javnog servisa, a gotovo ništa se nije promijenilo u odnosu ovog bloka prema RTRS-u. Suština je ostala ista, mada su pojedine nijanse drugačije. Recimo, Dragan Davidović odavno nije direktor. Zatim, SDS je posustao u fokusiranju na ovo pitanje, prepuštajući gotovo u potpunosti PDP-u tu zanimaciju. Radikali su se utopili u Partiju demokratskog progresa i tu se završavaju dometi ovog „pritiska“ s ciljem da se ta „rovovska borba“ pomjeri s mrtve tačke.
Famozno pismo Draganu Davidoviću nije bilo početak PDP-ove „bune protiv dahija“ u medijskoj sferi. Bar pet godina ranije, 2004, tadašnji perspektivni omladinci, a kasnije glavne vedete u redovima ove partije, Igor Crnadak i Branislav Borenović, održali su hepening ispred nekadašnjih prostorija RTRS-a u Banskom dvoru. Iako je PDP bio dio vladajuće koalicije u RS, nisu krili nezadovoljstvo javnim servisom, pripisujući mu bliskost sa SNSD-om, pa su Crnadak i Borenović predvodili protest noseći metle, pokušavajući da simbolično poruče kako je, eto, vrijeme za čišćenje. Međutim, od „higijenskog zahvata“ nije bilo ništa, kao ni od okretanja PDP-a inventivnijim i maštovitijim metodama borbe za sopstvene stavove.
O tome svjedoči i sljedeća situacija – dva poslanika opozicione partije pred javnim servisom četiri nedjelje za redom čitaju „istinite vijesti“. Tokom posljednjeg „performansa“, njihov bliski saradnik na improvizovanu scenu izvodi jagnje da bi ga, kako kaže, spasio od predsjednika koji je najavio „kupovinu glasova parčetom mesa“. Srbija na prelazu iz 1996. u 1997. godinu? Protesti koalicije „Zajedno“ protiv Slobodana Miloševića? Kreativni timovi Vuka Draškovića, Zorana Đinđića i Vesne Pešić rugaju se tadašnjoj vlasti u Beogradu? Ne, neupućeni posmatrači, opet griješite. Radi se o Banjaluci u jesen 2019. godine, a akteri su Draško Stanivuković, Jelena Trivić i Ivan Begić. Umjesto svježih i uvjerljivih rezona o aktuelnim potezima političkih konkurenata, sa ove adrese ponovo stižu „podgrijane“ fore, davno viđene na opozicionim mitinzima u regionu.
U svemu ovom, očigledno je nekoliko dimenzija. Prije svega, nema ništa sporno u pravu jedne opozicione partije da iznese stav o programu javnog servisa. Čak se može pronaći i razumijevanje za činjenicu da pri tome povremeno „padaju u vatru“, ne samo zbog spoznaje da taj program nije savršenstvo bez mane, već i ako se imaju u vidu pojedine provokacije sa druge strane. Poput, na primjer, rečenice kojom je Dragan Davidović svojevremeno odgovorio na obraćanje opozicije sa početka ovog osvrta: „Poslanici NSRS mogu da upute takav zahtjev kada budu stvorili društvo koje je približno dobro organizovano kao javni RTV servis“.
Međutim, sve to pada u sjenku kada se registruje svojevrsna opsesija RTRS-om u vrhu PDP-a. Iako je riječ o sindromu koji traje godinama, dovoljno je osvrnuti se samo nekoliko mjeseci unatrag, da se primijeti da ova partija čitavom fenomenu daje značaj apsolutno neproporcionalan realnim dometima. Recimo, na konstitutivnoj sjednici novog Glavnog odbora, PDP usvaja nekoliko dokumenata koje proglašavaju veoma važnim, a jedan od njih je, nije teško pogoditi, posvećen RTRS-u. Kada se sastaju sa diplomatama i drugim gostima iz inostranstva, predstavnici PDP-a redovno saopštavaju javnosti da je, maltene, glavna tema razgovora bio famozni javni servis. Ova groznica, koja traje već deceniju i po, a ne daje nikakve rezultate, već poprima komična obilježja, budući da je zasnovana na potpuno iracionalnom ubjeđenju da je usmjerenje RTRS-a faktor na kojem se dobijaju ili gube izbori u Srpskoj.
RS, naravno, nije ekonomski razvijena poput najuticajnijih država ove planete, ali nije baš ni slična Togou, Gornjoj Volti ili Burundiju od prije 50 ljeta, pa da se sva priča o vlasti i opoziciji završava tako što grupa ljudi u maskirnim uniformama zauzme jedinu radio-stanicu u zemlji i proglasi početak „nove ere“, pri čemu podanicima ne preostaje ništa drugo osim da se slože sa obavještenjem koje je stiglo sa zvučnika na banderama. Biće da nekakvog efekta, kada je u pitanju prostor između Novog Grada i Trebinja, imaju i ocjene i potezi povezani sa trenutnim, a ne bajatim političkim izazovima. Valjda birači, ili bar njihov solidan dio, odluku o tome za koga će glasati donose i nakon ličnih presabiranja ili interakcije sa neposrednim okruženjem, a ne poslije čitanja novina i portala i redovnog gledanja TV-dnevnika, makar to bio i onaj koji emituje javni servis.
Napokon, osim upornosti s kojom daju RTRS-u prenaglašen značaj, u ovoj vrsti aktivnosti PDP-a najsporniji detalj je – infantilnost. Jer, “performansi“ sa ovim predznakom uglavnom djeluju kao da su ih pripremali petogodišnjaci za publiku sastavljenu od trogodišnjaka. To bi imalo smisla jedino kada bi ovi drugi svake četvrte godine izlazili na biračka mjesta. Ko zna šta vrijeme nosi, ali, bar do sada, to nije bio slučaj.
(banjaluka.net)
