PIŠE: Ante Tomić
Poznanik je nedavno kazao ženi da je gej i iselio iz kuće. Ona možda još sjedi tamo, za kuhinjskim stolom, razrogačenih očiju i poluotvorenih usta se pitajući kako se mogla tako prevariti s muškarcem? Dijete je, zaboga, imala s njim. Od srednje škole su zajedno. Istina, on je katkad stavljao njezino ljubičasto sjenilo na kapke i obožavao je imitirati Doris Dragović, a ni seks im nije bio osobit, možda jednom u pet godina, ali – gej? Helou?
Mnogo je takvih oko nas. Jedna je nesretnica mislila da sve zna o svome mužu dok joj on nije otkrio da je homoseksualac, a drugoj se njezin, poslije više od dva desetljeća braka, autao kao hrvatski branitelj. Čitali ste možda u novinama, Hrvatska je u posljednjih nekoliko mjeseci dobila gotovo tisuću i sto novih branitelja. Sasvim precizno, 1097. Dvadeset pet godina nakon završetka rata njihov broj još polako, ali neumitno raste. Pedesetogodišnjaci i šezdesetogodišnjaci, ljudi pred penzijom, za koje ni njihovi najbliži možda nisu znali da su jednom u mladosti nesebično ginuli za voljenu domovinu, dan-danas bojažljivo izlaze iz ormara u kojemu su se skrivali zbog društvenog pritiska, straha od osude, zbog zebnje da će im se smijati ljudi. Znate i sami kakvo je strašno vrijeme bilo. Morao si tajiti da si branio Vukovar. Nije se smjelo reći da si hrvatski branitelj.
Bezbrojni su tako patili u tišini. Nismo mogli ni slutiti koliko branitelja krišom guta suze, crnoj se zemlji ne usuđuje priznati svoje ratne zasluge. Kad je Franjo Tuđman 1996. u Saboru kazao da je branitelja 336 tisuća, mnogi su začuđeno izvili obrve, činilo im se mnogo, pretjerano, a danas, u listopadu 2019. njih je 508.605 registriranih. Da biste sebi predstavili koji su bili razmjeri skrivanja po ormarima, pretpostavljam da ste nekad bili u Splitu. Morali ste, makar na školskoj ekskurziji u osmom, ili u prolazu, ako ste ljetovali na Visu, ili u srijedu, kad je igrala reprezentacija, posjetiti naš drugi najveći grad. E, sad zamislite, sve što ste vidjeli iz autobusa, Marjan, Varoš, Bačvice, Firule, Trstenik, Kman, Brda, sve tamo do Ravnih njiva i Neslanovca, cijeli grad, svih stotinu i sedamdeset tisuća stanovnika Splita, da su to branitelji za koje Franjo Tuđman nije znao da postoje.
Kakva smiješna priča, on je siromah umro ponosan s kakvim smo skromnim snagama oslobodili Hrvatsku od srbočetničkog agresora.
Premda, nije to uvijek smiješno. Priča o braniteljima ustvari je više nekako horor. Jer u osnovi je to priča o strahu. Nema naivca ovdje, čak ni među najgorljivijim desničarima, koji vjeruje u Registar branitelja. Svi do jednoga znaju da su brojke, svaka od njih, od Tuđmanove iz 1996. godine do one koju je prije nekoliko dana iznio ministar Tomo Medved, napuhane, da je to teška glupost jer je u ratu sudjelovalo neusporedivo manje ljudi. Registar branitelja ustvari je nalik jednom žanrovskom klišeu koji smo vidjeli u mnogo američkih kriminalističkih filmova. Znate ono kad lupež donese kovčeg koji je na prvi pogled pun novca, ali zelene stotice s portretom Benjamina Franklina samo su u prvom redu, a sve dolje do dna kovčega je bijeli papir, stare novine ili tariguz odrezan na veličinu novčanica.
I ministri i zastupnici i novinari i povjesničari, gotovo svi ovdje se prave da je kovčeg pun novca. Ustrajno ponavljaju jednu odvratnu, bestidnu laž za koju znaju da je odvratna, bestidna laž. Ne primjećuju, kao, ništa čudno u tvrdnjama ministra Medveda. Glume kako je savršeno logično da su neki sramežljivi ili zaboravni muškarci više od dva desetljeća propustili prijaviti svoj slavni ratni put, iako se za slavni ratni put dobivaju mnoge primamljive materijalne povlastice.
Postignut je, u najkraćemu, prešutni dogovor, široki konsenzus da se brojke ne propituju od straha da će branitelji, ili oni koji se predstavljaju braniteljima, demonstrirati na ulicama i razapeti šatore pod prozorima Ministarstva. I premda im je jasno da ti što demonstriraju na ulicama i razapinju šatore ispred Ministarstva nisu ustvari branitelji, ili makar većina nije, već je samo nekoliko njih u invalidskim kolicima u prvim redovima autentično, a sve ono što se otraga nabilo je hrpa lažnjaka, bezvrijednog šušnja, rezanog novinskog papira i tariguza, ministri, zastupnici, novinari i povjesničari svejedno u nelagodi uvlače glave u ramena. Nitko u televizijskom studiju ne želi gledateljima kazati istinu o tome. Kad je ikoga spasila istina?
Čitavo se društvo tako prepalo i ustuknulo, mic po mic pristajući na tristo, četiristo, petsto tisuća ili, zašto ne, jednog dana i na milijun branitelja, i ulizujući se prostacima i nasilnicima koji su s vremenom sve strašniji dolazili na rukovodeća mjesta u braniteljskim organizacijama. Jedan je takav, vidjeli ste snimku, u srijedu na Vukovarskoj ulici otvoreno prijetio opozicijskom političaru. U pola bijelog dana dobacio je kretenu: “Misliš da si otporan na metak?” Takozvani branitelji sve su otresitiji prema neistomišljenicima i drskiji u isticanju svojih ratnih zasluga, a glupi civili i zločinačka država svakim su im danom sve dužniji. Unatoč svim povlasticama, penzijama, kreditima, stipendijama, prednostima pri zapošljavanju i upisivanju na fakultet, oni su neutješni. Njih jadne stalno zakidaju. Praktično ih se nikad ne može namiriti za sve što su napravili devedesetih.
Ako vam ovo zvuči pomalo zelenaški, niste u krivu. Ovo je upravo takav slučaj.
Mnoge su im milijarde isplatili i mnoge će im milijarde njihova Hrvatska tek isplatiti dok će na drugoj strani medicinske sestre i nastavnici štrajkati uzalud. Dok se Medvedovim galamdžijama iz kafića i kladionica u svemu spremno udovoljava, nekakav se tihi i marljivi svijet mora nedostojanstveno natezati s Vladom, ponižavati zbog nekakvog sitniša od stotinjak, dvjesto kuna. Pa, jebeš ga, za to se stvarno vrijedilo boriti.
(Jutarnji list)
