PIŠE: Nedžad Latić
U jednoj od rijetkih samokritičkih izjava, evropski komesar za proširenje i susjedsku politiku Johannes Hahn smatra da Evropskoj uniji prijeti gubitak utjecaja na Zapadnom Balkanu.
“Mnogi govore o djelotvornosti u svjetskoj politici, snažnoj Evropi. Međutim, ako ne možemo funkcionirati u neposrednom susjedstvu, ne moramo ni postavljati pitanje za globalnim djelovanjem”, istakao je on.
Povod za ovakav istup dala mu je Francuska koja se protivi početku pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom i kritizira proces proširenja u cjelini, kao i Holandija koja se protivi pregovorima s Albanijom.
Hahn sa pozicije komesara ima mnogo više povoda da se samokritički oglasi kada je u pitanju odnos Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, a nije nikad imao takav istup. Stoga su mnogi vidjeli veliki povratak Amerikanaca na Balkan kada je State Department imenovao specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Matthewa Palmera.
Međutim, Palmer, koji je iskusni diplomata kada se radi o Balkanu, iznad sebe ima i Philipa Reekera, vršioca dužnosti pomoćnika sekretara za evropske i evroazijske poslove. A onda se pojavio i Richard Grenel, koji pri tom i dalje obavlja dužnost američkog ambasadora u Njemačkoj, koja vodi glavnu riječ u Bruxellessu.
Ovo više nije konfuzija, već se može nazvati košmarom američke politike koju karakterizira globalni koncept predsjednika SAD Donalda Trumpa. Ako se ima u vidu da je Richard Holbrooke također sa pozicije ambasadora u Njemačkoj došao u svoju političku misiju na Balkan koja je rezultirala Dejtonskim sporazumom, to znači da su koordinate, kad su geopolitički strateški interesi velikih sila u pitanju, još uvijek iste.
Malo ko u Sarajevu prati i reagira na ove, kako regionalne, tako i geopolitičke trendove. Još uvijek sa svako „drži svoga plota“ – Dragan Čović se drži Zagreba i na taj način izlazi na geopolitičku scenu, Milorad Dodik se drži Beograda, kao priključka na Moskvu, odakle djeluje i ostvaruje svoje političke ciljeve, Bakir Izetbegović se drži Ankare, odnosno personalnih odnosa sa Recepom Tayipom Erdoganom, preko koga ostvaruje svoj međunarodni utjecaj.
Kako Izetbegović zamjera svojim partnerima u vlasti što se preko njih Srbija i Hrvatska direktno upliću u političke odnose u Bosni i Hercegovini, zamjerajući im ponekad da vode specijalni rat, odnosno da vrše čak agresiju na njegovu suverenu zemlju, tako on, još transparentnije i još direktnije od njih, traži od Erdogana da se upliće u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine. To je najbolje pokazao nedavni susret u Beogradu članova Predsjedništva BiH sa njim, kada je u prisustvu Aleksandra Vučića vršio pritisak na Željka Komšića, pa i Šefika Džaferovića, da apstrahiraju pitanje ANP-a i da bezuvjetno prihvate Dodikovog mandatara za sastavljanje Vijeća ministara BiH, što su oni odbili. Isto tako je Erdogan sa Kolindom Grabar-Kitarović, prilikom ljetošnje njene posjete Ankari, dogovorio da HDZ i SDA ostanu u koaliciji, te da će zbog toga turski investitori pomoći Hercegovini, na način kako su to demonstrirali i u Beogradu sa početkom gradnje autoputa.
Ovo je definitivno krah, mada nije kraj, politike Bakira Izetbegovića koja se isključivo oslanjala na Erdoganovu pomoć. Kraj će se pospješiti i ubrzati onoliko koliko Erdogan bude srljao u svoje geopolitičke avanture u kojima se direktno konfrontira sa Zapadom, kao i dijelom islamskog svijeta.
Ali ne treba paničiti zbog toga – kad tad je morao doći kraj hatar politici koja se bazirala na bratskoj (humanitarnoj) pomoći zemalja islamskog svijeta bosanskim muslimanima. Od te pomoći najviše su fajde imale bošnjačke elite, nekoliko familija, koje danas vode Stranku demokratske akcije (SDA), pa i Islamsku zajednicu BiH, a sirotinja je u miraz dobila sektaški vjerski sukob vehabija i šiija, u kojem prednjače vehabije. Bog zna kad će se bosanski muslimani kutarisati tog vjerskog balasta uvezenog uz humanitarnu pomoć.
Dakle, to nije bila zdravorazumska politika zasnovana na uzajamnom poštovanju, kakvu između sebe ostvaruju civilizirane demokratske države.
Kako je ovakvu politiku, kobnu za bosanske muslimane, vodila bošnjačka desnica, oličena u Bakiru Izetbegoviću, tako je i bosanska ljevica, oličena u Zlatku Lagumdžiji, vodila podaničku, navodno prozapadnu politiku. Takvu politiku Evropske unije prema BiH krunisao je njen posljednji specijalni predstavnik u BiH Lars-Gunnar Wigemark. On je, sve su prilike, poput njegovog zemljaka Carla Bildta, nekadašnjeg visokog predstavnika u BiH, bio „ruska krtica“ i radio je za njihove geopolitičke interese.
On će, tako spekuliraju neki analitičari, nakon njegovog odlaska iz BiH biti nagrađen nekom pozicijom u ruskom „Gaspromu“, poput Bildta, ili Lagumdžijinog velikog prijatelja Gerharda Schrödera, bivšeg njemačkog kancelara. Možda još nisu otkrivene sve političke rabote Miroslava Lajčaka, kad je njegova misija na Balkanu u pitanju, ali postoje osnovane sumnje da je i on „ruska krtica“ i da je i njegova politika veoma opasna za Bosnu i Hercegovinu. Bar dvije činjenice ukazuju na to da treba biti jako obazriv prema njemu. On je moskovski student i njega Dodik nikad nije „uzeo u usta“ u negativnom kontekstu. Ja osobno sumnjam da je on ideolog Dodikovoj secesionističkoj politici, a ona se naslanja na Lajčakov koncept razdruživanja kojeg je uspješno realizirao između Srbije i Crne Gore, za što je, prema mojim saznanjima, obilato nagrađen od Mila Đukanovića.
Zato mi dođe da se sažalim na Željka Komšića koji vrlo srčano pokušava voditi suverenu državnu politiku. Njemu je toliko prostor skučen, da djeluje kao da vozi bicikl u mjestu, iz rekreativnih pobuda, bez ikakvog efekta i pomaka. I tu Komšićevu politiku, makar bila i puka simulacija, treba (p)održati. Ali, postoji realna opasnost da će Komšića saplesti ukoliko dođe do uspostave vlasti SDA-HDZ-SNSD i da će ostati izoliran u svom kabinetu.
Zato bih sugerirao probosanskim opozicionim snagama da vektor svog političkog djelovanja (pre)usmjere na blokiranje uspostave vlasti, kako bi izdejstvovali vanredne izbore na kojima će sigurno poraziti podaničke i izdajničke politike vladajuće trojke: SDA – HDZ – SNSD! Za očekivati je da bi se tim snagama pridružio i Komšić, jer je sigurno već postao svjestan da mu savez sa SDA veže ruke i da mu Izetbegović radi iza leđa.
Ne mogu reći da je to posljednja šansa za Bosnu i Hercegovinu, ali vjerujem da je jedna od posljednjih.
(The Bosnia Times)
