PIŠE: Muharem Bazdulj
U trenutku kad mu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, slavni pisac koji je, između ostalog, već decenijama bio poznat i kao jedan od najvažnijih i najvećih živućih svjetskih dramatičara već je bio prebacio sedamdeset i petu godinu. Njegovo ime je već godinama i decenijama pominjano kao ime potencijalnog nobelovca. Iz perspektive literarne vrijednosti njegovog opusa, gotovo niko nije mogao da artikuliše nijedan razlog protivljenja odluci da mu se najčuvenija svjetska nagrada za književnost napokon dodijeli. Bilo je, međutim, onih koji su tvrdili da je pisac nedostojan nagrade iz moralnih i političkih razloga. Pisac je, naime, već godinama u svojim javnim istupima pružao podršku Slobodanu Miloševiću, napadajući istovremeno zapadne političke lidere. Ton uobičajenih zamjerki odluci o nagrađivanju ovog pisca odlično je sumiran u često citiranom članku iz uglednih engleskih novina. U članku stoji da je Nobelova nagrada za mir umrla 1973. godine kad je dodijeljena Henryju Kissingeru, a da dodjelom slavnom piscu upravo umire i Nobelova nagrada za književnost. Autor članka upozorava čitaoce na ulogu srpskog nacionalizma i Miloševića u ratovima i ratnim zločinima koji su pratili raspad Jugoslavije i pokušava analizirati razloge za piščeve političke stavove uz zaključak da bilo koji motiv za propagiranje takvih stavova ne može da ga amnestira. Na samom kraju teksta veli: Ako nije osnovana neka nova Nobelova nagrada, recimo za bijesom uzrokovano blebetanje, ovom piscu nije mjesto u Stockholmu.
Čini vam se da prethodni pasus govori o Peteru Handkeu, a nije vam jasno zašto se izbjegava pomenuti njegovo ime i prezime? Razlog je taj što prethodni pasus uopšte ne govori o Peteru Handkeu. Ime i prezime izostavljeno u prethodnom pasusu, ono ime i prezime koje može da se stavi na svako mjesto u prethodnom pasusu gdje stoji riječ “pisac” je zapravo Harold Pinter. List u kome je objavljen članak gdje se najelokventnije nabrajaju razlozi protiv dodjeljivanja nagrade Haroldu Pinteru bio je The Independent, a autor teksta Johann Hari, onovremena mlada zvijezda engleske književnosti i žurnalizma. Međutim, u Pinterovu odbranu protiv “moralizatorskih agresivaca” stali su, između ostalih, neki od najvažnijih mlađih od njega britanskih dramskih pisaca kao što su David Hare i Tom Stoppard, kao i slavni dramski pisac i još slavniji političar po imenu Vaclav Havel, čiji su politički stavovi u mnogo čemu bili suprotni Pinterovim, ali to nije značilo da misli da ovaj nije zaslužio Nobelovu nagradu.
Tako je to bilo prije samo četrnaest godina. Kako je danas, tome smo svi svjedoci u posljednjih pet dana. Histerija koja se podigla nakon što je objavljeno da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost traje i traje nesmanjenom žestinom. Političari šalju pisma, nevladine organizacije ulažu proteste, književni influenseri ispaljuju dosjetke. A šta rade mediji? Mediji opslužuju cijelu tu histeriju, uz već ustaljenu egidu, uz frazu koja postaje savršen nekrolog svakoj mogućnosti racionalne i dostojanstvene javne debate: društvene mreže gore. I zato je ovo poređenje između 2005. i 2019. godine toliko efektno. Nema, naime, ničeg zbog čega danas prozivaju Handkea, a da se nije moglo odnositi i na Pintera.
Jedini izuzetak je prisustvo na sahrani Slobodana Miloševića, ali Pinter je u to vrijeme bio već toliko star i bolestan, da mu je čak i Nobel simbolično uručen preko videolinka pa je jasno da fizički nije mogao da doputuje u Požarevac, ako mu je samo koji mjesec ranije nedostižan bio i Stockholm. A, uostalom, prije Nobela i nije mogao da dođe na sahranu Miloševiću pošto je ovaj još bio živ. I upravo tu je razlika zbog koje su oni koji danas toliko strastveno protestuju morali biti još mnogo glasniji prije četrnaest godina. U vrijeme kad je Pinter dobio Nobelovu nagradu, suđenje Miloševiću je bilo u punom jeku i takva je odluka eventualno mogla da ima koliki-toliki uticaj na političku stvarnost, a danas su to sve tempi passati.
Otkud, dakle, razlika? I onomad je postojao internet, gotovo jednako prisutan i jednako moćan kao danas. Postojali su forumi i blogovi na kojima je svako ko to želi mogao da javno iznese mišljenje o bilo čemu. Nije, međutim, bilo društvenih mreža; Zuckerberg još nije bio upropastio sve ono što je stvorio Gutenberg. Jer da se razumijemo, iz perspektive medija, društvene mreže, nasuprot površnim impresionističkim sudovima, nisu demokratizovale javni prostor u smislu da su dale glas onima čiji se glas nije prethodno čuo. One su zapravo onima čiji je glas uvijek bio važan dale mogućnost da non-stop trabunjaju, bez satnice, bez ograničenja, bez uredničkog miješanja, bez (auto)cenzure, bez ikakve potrebe za formom i artikulacijom. Zahvaljujući tome, digitalni svijet se pretvorio u savršeno ostvarenje one slike o balkanskoj krčmi u kojoj je neko iznenada ugasio svjetlo. A sva ta histerija uz buku i bijes služi, naravno, i kao grupa za pritisak, pa danas “moralizatorski agresivci” lakše zastrašuju ljude koji bi inače digli glas i postavili stvari na svoje mjesto.
No i tu vrijeme obično uradi svoje i dokaže istinitost one stare izreke o kurvi i poštenju. Šest godina nakon što se istakao kao najglasniji među moralizatorima koji su osuđivali Pintera, Johann Hari je osramoćen kao dokazani plagijator i jadnik koji se svetio svojim protivnicima tako što je o njima po internetu ispisivao anonimne klevete. A koliko god se svijet mijenjao i promijenio, ako svijeta za četrnaest godina još bude bilo, i sva ova aktuelna histerija biće tek historijska fusnota.
(Oslobođenje)
