Iako slovi za opozicionu stranku koja je godinama lišena ozbiljnog uticaja na bitne procese u BiH i RS, SDS suvereno vlada u bar jednom sektoru – spoljnoj trgovini. Predsjednik Srpske demokratske stranke Mirko Šarović kao ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, te prvi čovjek ove partije u Prnjavoru, Nemanja Vasić, kao šef Spoljnotrgovinske komore BiH, već godinama čine tandem koji ima posljednju riječ u ovom fahu.
Pošto se tokom proteklog ministarskog mandata izvještio u samoreklamerstvu, Šarović je od sopstvenih aktivnosti u domenu privrednih i finansijskih relacija sa inostranstvom napravio svojevrsni brend. U kratkim vremenskim razmacima, javnost je zasipana pričama u njegovim dometima, u kojima je ministar redovno bivao zaštitnik običnih smrtnika, najčešće poljoprivrednih proizvođača, volšebno uspjevajući da im obezbijedi prodor na daleka tržišta, ranije potpuno nedostupna. Prvi put je do „zvjezdanog statusa“ stigao dogovorom sa Rusijom o izvozu voća i povrća iz BiH. Jedno vrijeme je taj dil funkcionisao, ali je, zahvaljujući domaćim muljažama i ovdašnjim pokušajima preprodaje, doveden u pitanje. Šarović je pokušao da sanira štetu, istovremeno sve rijeđe pominjući poduhvat koji mu donosi samo probleme, ali ne i političke poene i rast rejtinga.
Zatim se, udružen sa Nemanjom Vasićem, okrenuo novom „projektu decenije“ – aranžmanu sa Turskom, koji je podrazumijevao izvoz značajnih količina goveđeg mesa iz BiH u ovu zemlju. Ponovo je uslijedio vatromet na javnoj sceni, sa ministrom-spasiocem i njegovim stranačkim drugom-biznismenom u udarnim rolama. Aplauzi, priznanja i razne instant titule stizale su sa svih strana, sve dok se nisu ponovili pehovi, kao i u prethodnim kombinacijama. Naime, nakon nekoliko kontingenata koji su otkupljeni bez problema, turska strana se obavezala da otkupi 15.000 tona junećeg mesa, ali je došlo do još nerazjašnjenog zastoja. Brojni poljoprivrednici koji učestvuju u poslu nabavili su junad, utovili grla, a sa Bosfora, ali i iz Šarovićevog kabineta u Sarajevu i Vasićeve kancelarije, nema nikakvih odgovora na njihovo jednostavno pitanje: „Gdje je zapelo?“
Bio bi red da se ovim nevoljnicima da suvislo objašnjenje o razlozima blokade i, što je još važnije, o vremenskom roku u kojem se može očekivati pokretanje posla sa mrtve tačke. Jer, tovljenje goveda nije jeftino, a protok vremena, osim toga, čini da goveda i po starosti i težini izlaze iz standarda propisanih ugovorom. Međutim, umjesto stava o dilemama o kojima bi morali da se izjasne, od Šarovića i Vasića stiže samo muk. Ipak, to ne znači da tandem miruje, jer je u javnom prostoru BiH u proteklim danima više nego vidljiva kampanja sa neočekivanim ciljem – da se zabrani uvoz svježeg junećeg mesa u BiH. Pri tome, poteže se argument da postoji višestruki nesrazmjer između izvoza i uvoza u ovoj kategoriji, a ponuđeni demagoški odgovor povodom ovih činjenica glasi – za to su krivi oni koji mnogo uvoze, a ne akteri suprotnog smjera, dakle oni koji, zahvaljujući, između ostalog, i previdima dueta Šarović – Vasić, malo ili nimalo izvoze.
U novonastalim, nebuloznim okolnostima, neophodno je uzeti u obzir nekoliko momenata. Prije svega, teško je povjeravati u spin prema kojem Šarović i Vasić, u čitavoj ovoj priči, isključivo „igraju za raju i zanemaruju taktiku“. Bilo bi veoma naivno primiti zdravo za gotovo takvo tumačenje, posebno ako se zna da Nemanja Vasić ima izražene lične interese u poslovima sa tim predznakom, kroz vlastite poslovne aranžmane sa hrvatskom „Podravkom“, za koju u svom proizvodnom objektu u Prnjavoru proizvodi konzerve. Ni Šarović nije bez motiva, pošto je naredna godina izborna, pa mu je bitno da u 2020. uđe sa neokrnjenom reputacijom „Robin Huda“, zaduženog da poljoprivrednicima u RS i FBiH saopštava samo dobre vijesti.
Dalje, jasno je da su Šarović i Vasić u kombinacije sa Turskom ušli vodeći se grandomanskim ambicijama, insistirajući na izvozu (pre)velikih količina mesa, tako da je bilo samo pitanje vremena kada će doći do stagnacije, bilo zbog toga što domaći proizvođači ne mogu da dosegnu projektovane cifre, bilo zbog toga što je tursko tržište već zasićeno nabavkama sa brojnih tržišta. Uključujući i bosanskohercegovačko, koje je samo kap u moru. A ovo posljednje se sada najvjerovatnije i dešava.
Tu nije kraj njihovoj megalomaniji, jer su, frustrirani zastojem sa Turskom, odlučili da sankcionišu one koji nemaju nikakvu odgovornost za njihove loše procjene, a to su uvoznici svježeg mesa. Kada političari kažu – stop uvozu, to se zove protekcionizam. U posljednje vrijeme, na globalnoj sceni za ovakvim mjerama posežu Donald Tramp i Si Đinping, a kako može da se vidi, slično pokušavaju da čine i Šarović i njegov sufler Vasić. Ipak, BiH nije ni Amerika, ni Kina, a jedini efekat koji ovaj dezorijentisani dvojac može da ostvari iracionalnim potezima, ako budu prihvaćeni, jeste postepeno zamiranje bilo kakve trgovine sa zemljama u okruženju, Evropi i svijetu, a u dogledno vrijeme i uništenje ionako slabašne mesne industrije u Republici Srpskoj, kao i kompletnog privrednog života u Bosni i Hercegovini i RS. Osim toga, u ovom slučaju gotovo su izvjesne recipročne mjere EU, pa se postavlja pitanje – da li će zbog Šarovićevih i Vasićevih egzibicija sa junetinom ispaštati čitav niz drugih poljoprivrednih proizvođača, od živinara do mljekara, koji su do sada slobodno izvozili u EU.
Znači, od velike prašine koju je tandem podizao kada je započinjao posao sa Turskom, sve ide ka notornim istinama, zabilježenim u drevnim mudrostima široke populacije sa ovog prostora. Ako već budu morali da priznaju gubitnički ishod, Šaroviću i Vasiću više odgovara blaža varijanta, sa „kravom koja daje 20 litara mlijeka, pa se ritne i sve prospe“. Ipak, realnost je žalosnija, tako da je izvjesniji rasplet u kojem pregaoci iz bh. ministarstva i komore „kolju vola zbog kilograma mesa“.
(opcija.net)