PIŠE: Nedžad Latić
Kampanja dvojice kandidata za reisu-l-ulemu je u finišu. Ni Muamer Zukorlić, ni Husein Kavazović svojim programima nisu uspjeli nametnuti teme i probleme kojima bi zainteresirali javnost, odnosno zairitirali inteligenciju da se eventu1alno uključi i javno doprinese boljem, pravilnijem i istinitijem sagledavanju stanja u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Tako da se sva kampanja svela na golu utrku dvojice kandidata u kojoj se najveći stepen interesa javnosti ogleda kroz pitanje ko ima više šansi da prikupi više ruku koje će birati reisa.
Tako imamo apsurdnu situaciju da je bar desetak laičkih medija svojim kolumnističko-analitičkim osvrtima tretiralo izbore za reisu-l-ulemu, a da još niti jedan alim, to jeste islamski intelektualac nije iznio javni stav o ovim izborima. Komentari u laičkim prorežimskim medijima, to jeste medijima koje kontrolira SDA, mahom su poručeni panagerici u kojima se favorizira Kavazović u odnosu na Zukorlića. Bilo bi to i razumljivo, pa čak prihvatljivo da se laici bakću izborima u Islamskoj zajednici ako bi im islamski eksperti parirali, ne samo kontrirali u pitanjima koja su primarno vjerskog karaktera. Ovako, to sve izgleda apsurdno; alimi, koji su bili vrlo agilni i grlato iznosili svoja politička mišljenja i stavove, najčešće kroz intervjue i televizijske debate, tokom stranačkih izbora, sad šute, dok se laici, koji su dibidus religijske neznalice, bakću i vrlo (pri)strasno komentiraju izbore u Islamskoj zajednici.
Islamsko pravo (šerijat) ima vrlo precizne i vrlo jasne propozicije za kanidature, način izbora, kao i opise/sifate profila vjerskog vođe, bio to imam ili šejhul-islam, čiju modificiranu formu i ulogu kod bosanskih muslimana obnaša reisu-l-ulema. Dakle, oni koji sve to znaju šute, „ne talasaju“, ne educiraju i ne mobiliziraju javno mnjenje, a oni koji pojma nemaju, čak većina njih nisu ni teisti, pišu kolumne i analitičke tekstove o kandidatima za reisu-l-ulemu.
Naravo, ovi i ovakvi paradoksi su vrlo lahko objašnjivi na način da režim, u ovom slučaju isključivo SDA, ima svog favorita, a da režimska inteligencija i poltronska ulema neće i ne želi riskirati svoj status i položaj. Mnogi intelektualci, zaista je to notorna činjenica, veoma su uplašeni i boje se ovog režima koji dosta uspješno „vuče sve konce“ kadrovske politike (i) u Islamskoj zajednici.
Za ovakav odnos medija kriv je i protukandidat Zukorlić, koji je sav od glave do pete satkan od ovakvih paradoksa, jer je u najradikalnijoj formi potrao granicu i polupao međaše između političkog i vjerskog, sekularnog i teokratskog, odnosno profanog i svetog u svom javnom djelovanju.
Pa ipak, Zukorlić i Kavazović imaju dosta toga zajedničkog i glupo ih je favorizirati, odnosno osporavati samo po personalitetu. Prvo, obojicu je za muftije ustoličio bivši reis Mustafa Cerić i obojica su slovila kao njegovi puleni.
Čak se može reći da je Cerić odustao od posljednje kandidature u korist Kavazovića, kome je najozbiljniji protukanidat bio Enes Karić. Pa je tako i Zukorlić po direktivi Cerića naredio svojim izbornicima iz Sandžaka da glasaju za Kavazovića. To što je Karićev klan, kojeg je predvodio Hilmo Neimarlija, tako nadmudrio Cerića i napravio dogovor sa Kavazovićem da će Karić povući svoju kanidaturu ukoliko će ih kooptirati i vratiti pod krov Rijaseta nakon odlaska Cerića. Taj dogovor je donio prevagu u korist Kavazovića, ali i odredio njega i njegovu politiku tokom proteklog mandata. Zato Zukorlić vrlo precizno cilja kad kritizira birokratizaciju Islamske zajednice, te proces u kojem su birokrate postale elita koja je po principu takvog djelovanja Islamsku zajednicu uvela u jedan oblik diktature što se manifestira, između ostalog, kroz šutnju imama i alima. Ni u komunizmu imami nisu bili tiši, niti se njihov glas manje čuo kao u ovo doba. Mnogi tvrde da je ovaj klan, poznat kao „socijalistički stroj“ nametnuo neki oblik verbalnog delikta i da su imami podvrgnuti raznim oblicima praćenja i zastrašivanja.
Potom je zajednički Kavazoviću i Zukorliću odnos prema vehabijama, što im je opet miraz od bivšeg reisa Cerića. Obojica su kao muftije šurovala sa vehabijama što im se „obilo o glavu“. Kavazović se pojavljivao na masovnim dženazama vehabijskih vođa, kao što je dugo prikrivao, pa čak i štitio Nusreta Imamovića, koji je završio u ISIL-u. Otamo iz Sirije jedan je Imamovićev saborac zaprijetio Kavazoviću da će ga „objesiti“ na Baščaršiji. A Zukorlićeva grupa „tjelohranitelja“ se odmetnula od njega, da bi se nakon toga toliko radikalizirala da je prikupljala teško naoružanje koje je policija otkrila na planini Ninaja. Navodno je ova grupa bila spremala atentat i na samog Zukorlića. Izdanci „sandžačkih vehabija“ se ocjenjuju kao najradikalniji, pa čak i najzloglasniji, kako u Sandžaku i Bosni, tako i u Evropi.
Danas obojica kandidata za reisa u svojim programima zagovaraju očuvanje bosanskog identiteta, kao i jedinstvo Islamske zajednice, što se razumijeva kao potreba suzbijanja djelovanja vehabija koji su, kako tvrde obavještajno-sigurnosni eksperti, „ušli u sve pore društva“.
Pošto je selefizam kao radikalna ideologija internacionalno političko, odnosno sigurnosno pitanje, sigurno ni međunarodnoj zajednici nije svejednako ko će biti reis i kakvi su mu pogledi na selefizam, odnosno u kakvim je odnosima sa vehabijama. Kavazoviću se pripisuje uspjeh da je eliminirao tzv. paradžemate, što je samo djelimično tačno. Stoga može zvučati paradoksalno da bi Zukorlić bio ubjedljiviji kao reis i da bi uspješnije kontrolirao vehabije, jer je nemoguća u dogledno vrijeme iskorijeniti ovaj pokret a vrlo rizično bi bilo ući u konfrontaciju sa njima. Pa bi stoga bilo logično zaključiti kako bi Zukorlić mogao biti nečiji favorit i da ima podršku bar onog dijela međunarodne zajednice koja je na geopolitičkom planu bliža osovini islamskih zemalja koje predvodi Saudijska Arabija.
Također može zvučati paradoksalno da je Zukorlić favorit i kad su u pitanju regionalni odnosi, jer je on djelovao na tromeđi između Bosne, Srbije i Kosova, a on preko gena svojih predaka nosi i krv kosovskih Albanaca. Ovaj trougao je neuralgična politička tačka Balkana za koju još ni svjetske sile nemaju rješenje.
Svega ovoga je, očito, svjestan i sam Kavazović, odnosno elita koja kreira njegovu politiku, pa tako i njegovu kampanju, te ga smatraju veoma ozbiljnim, tačnije rečeno opasnim protivnikom.
I na kraju obojica kandidata, poput stranačkih lidera, daju bombastična i nerealna, da ne kažem lažna obećanja, što ne priliči autoritetu reisa, poput obećanja da će praviti velike islamske univerzitete i još nekoliko medresa. A problem prosvjetiteljstva, što je srž misije svake vjerske zajednice, nije u oskudnosti obrazovnih vjerskih institucija, jer ih ima i previše, već u višku kadrova. Navodno tri do četiri hiljade svršenika islamskih teoloških srednjih i viših škola, kao i fakulteta, ne može dobiti posao za narednih par decenija.
Pored toga, tačno 65% djece, bar u Sarajevu, ne pohađa mektebsku nastavu, što je gore stanje nego u komunizmu. O ovome kandidati za reisu-l-ulemu šute u svojim programima.
Tako da se pitanje izbora reisu-l-uleme pretvorilo isključivo u političko pitanje. I jedan i drugi kandidat su tako i do sada djelovali. Ne zna se koji je više zamastio džube politikom; Zukorlić dok u Skupštini Srbije politički flertuje sa Vojislavom Šešeljem, ili Kavazović kad u hutbama tokom izborne kampanje poručuje vjernicima da se „drže Allahovog užeta“, što džematlije čitaju kao aluziju na SDA, kao islamističku stranku. Samo je Ibrahim Hadžibajrić, predsjednik Nezavisne bosanskohercegovačke liste (NBL) u jednoj televizijskoj emisiji izravno optužio reisa Kavazovića da takvim aluzijama izravno sugerira Bošnjacima da se drže „Bakirovog užeta“, kao da je Božije. Osobno bih se složio sa Hadžibajrićem, jer smatram da je Kavazovićev neoprostiv grijeh služenje režimu na način zloupotrebe autoriteta reisa, što je i po Božijim i po ljudskim zakonima nedopustivo. Zukorlić bi sigurno prerezao „Bakirovo uže“, ali ostaje pitanje čije uže bi ponudio da bi se Bošnjaci kutarisali iz ralja politike. U tome je sva drama, ravna natezanju konpca, izborne utrke za reisa.
(The Bosnia Times)
