PIŠE: Muharem Bazdulj
Najprije je Georg Packer objavio knjigu “Our Man” (“Naš čovjek”) s podnaslovom “Richard Holbrooke and the End of the American Century” (“Richard Holbrooke i kraj američkog stoljeća”), opširnu biografiju Richarda Holbrookea. Zatim je Samantha Power objavila vlastite memoare pod naslovom “The Education of an Idealist” (iliti “Obrazovanje jedne idealistkinje”). Naposljetku je Benjamin Moser publikovao monumentalnu biografiju Susan Sontag pod naslovom “Sontag: Her Life and Work”, što bi moglo da se prevede jednostavno kao “Sontag: Život i djelo”.
Sve se to desilo u jedva tri-četiri mjeseca. Imajući u vidu ogroman broj knjiga koje se godišnje objave u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i činjenicu da američka izdavačka industrija indirektno upravlja izdavačkim industrijama najvećeg dijela svijeta, jer se lavovski dio prevodne produkcije bazira na knjigama izvorno objavljenim na engleskom jeziku u Americi, knjige koje privuku natprosječno veliku pažnju važnih američkih medija obilježavaju aktuelni trenutak. Tri pomenute knjige spadaju među nekolicinu onih o kojima se u proteklih nekoliko nedjelja i mjeseci najviše piše.
Sve ove knjige, naravno, zavređuju (i dobijaju) opširna zasebna čitanja i tumačenja, ali u jednom kontekstu ih valja pomenuti ovako zajedno. Razlog je, naravno, činjenica da zbog životnog puta ljudi kojima se knjige bave, u njima veoma značajno mjesto zauzimaju Sarajevo te Bosna i Hercegovina. I Holbrooke i Samantha Power i Susan Sontag proveli su neke dane svog života u opsjednutom Sarajevu, sve troje su se za Sarajevo i emotivno vezali, a ta se veza nije prekinula sa završetkom opsade i krajem rata. Međutim, isto tako, za sve troje je upravo opsada početak interesa za Sarajevo i Bosnu (usprkos činjenici da je, recimo, igrom slučaja, Holbrooke kroz Sarajevo prošao još za mirnih jugoslovenskih vremena kao student i turista).
Pošto su sve pomenute knjige pisane primarno za angloameričku publiku, njihovi autori ne mogu temu rata u Bosni i Sarajevu spustiti “s neba pa u rebra”. U sve tri knjige postoje historijsko-publicistički ekskursi o povijesti Bosne, o nastanku i raspadu Jugoslavije, o jeziku, kulturi, mentalitetu, lokalnoj antropologiji, i tako dalje, i tome slično. Čitajući te stranice posljednjih nedjelja, u mnogo čemu međusobno slične, a opet u velikom broju detalja međusobno i različite, uz svu svijest o dobrim namjerama i nužnosti simplifikovanja, pomalo mi je tužno bilo pomisliti da i naš kolektivni balkansko-južnoslovenski doživljaj nas samih sve više postaje derivat ovih usputnih bilješki pojedinaca iz velikih jezika i kultura, a sve manje naš autentičan pokušaj da vlastiti svijet protumačimo nama samima.
Vladimir Pištalo, autor zanimljive knjige o Ivi Andriću pod naslovom “Sunce ovog dana”, često skoro programski citira jedan detalj iz Andrićeve proze kad austrijski konzul jednom Bosancu kaže kako ima dobre bečke naočari, a ovaj mu odgovara: “Naočari su bečke, ali su oči naše.” To je odličan šlagvort za prizivanje vlastite interpretacije vlastite prošlosti, života i svijeta. Svaka pomoć, naročito dobronamjerna pomoć iz razvijenijeg dijela svijeta je dobrodošla, ali ono što je najvažnije mora da dođe od ljudi odavde, od nas samih. Bez svijesti o tome, politika se pretvara u dječije nadgornjavanje o temi čiji je ćaća jači, odnosno ko ima zajebaniju raju. Bez toga se i strani pisci ne doživljavaju u cjelini svojih opusa, nego se gleda jedino ko za koga “navija” pa Handke ispada simbolički Srbin, Finkielkraut simbolički Hrvat, a Bernard-Henri Levy simbolički Bošnjak.
To što je, recimo, Handke osamdesetih bio mnogo prihvaćeniji i “kultniji” u Hrvatskoj, negoli u Srbiji, odnosno da su se u Beogradu Levyjeve knjige prevodile prije nego u Sarajevu, biva zaboravljeno; kao što i ljudi u Sarajevu koji su na folklornom nivou antisemiti i homofobi mogu da hvale Susan Sontag kao nekog slavnog ko je na njihovoj strani, usprkos činjenici njene “pripadnosti” kolektivitetima koje inače mrze i preziru. Tako će i knjige pomenute na početku ovog teksta, ako budu prevedene kod nas i tako dostupne masovnoj publici, vjerovatno biti čitane u “navijačkom” ključu, a ne u svoj sopstvenoj kompleksnosti, što, ironično, podsjeća na način na koji su autori navedenih knjiga “čitali” ovdašnje slike i prilike.
A vrijeme neumitno prolazi. Svako malo stiže vijest o smrti nekih ljudi i žena koji su nešto značili u Bosni i Sarajevu i prije i poslije rata. Te vijesti ponovo prizivaju Andrića, ono mjesto iz njegovog pisma svom gimnazijskom profesoru i travničkom zemljaku Tugomiru Alaupoviću gdje kaže kako mu je žao kad pomisli “da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija”. Bezbrojni su stihovi umrli neki dan sa profesoricom Hanifom Kapidžić-Osmanagić i bezbrojne su historije zakopane prije dva mjeseca sa fra Slavkom Topićem. Oni su mogli da imaju i imali su pariške, odnosno rimske naočari, ali su gledali svijet našim očima. Uz svijest o važnosti slike koju stvaraju strane oči, čak i uz svijest da je uticaj tih slika na globalnom nivou i veći od uticaja eventualne naše priče o sebi samima, bez jasne slike svijeta i nas u tom svijetu, prije i poslije raspada, sagledane sopstvenim očima, bolje budućnosti ovdje biti neće.
(Oslobođenje)
