PIŠE: Muharem Bazdulj
Na Sedmom kongresu Stranke demokratske akcije, kako je već poznato, Bakir Izetbegović je kao jedini kandidat izabran za predsjednika partije. Takođe, usvojena je i Programska deklaracija u kojoj se, između ostalog, naglašava da je primarni i dugoročni cilj usvajanje Ustava kojim bi BiH bila definisana kao demokratska, regionalizovana, pravna i socijalna država pod nazivom Republika BiH, s tri nivoa vlasti državnim, regionalnim i lokalnim.
Takođe, u Deklaraciji doslovce stoji: “U prvoj fazi ustavnih reformi podržaćemo amandmanske promjene postojećeg Ustava BiH, koje osiguravaju usklađivanje Ustava s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, uspostavljanje Vrhovnog suda kao institucije koja će garantovati jednake standarde za sve građane, osiguravanje nadležnosti države u onim segmentima koji su uslov za priključenje BiH NATO savezu i Evropskoj uniji, efikasno funkcioniranje institucija BiH i eliminisanje blokada u njihovom odlučivanju.”
Iz Republike Srpske, naročito iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata, stigle su brojne osude. Deklaracija je ocijenjena kao napad na ustavni poredak. Poneki analitičar je ustvrdio i da je činjenica da Bakir Izetbegović nije imao nijednog protivkandidata ilustrativna kao sjajan dokaz potpunog nedostatka unutrašnje demokratičnosti u SDA.
One s malo boljim pamćenjem, međutim, septembar u Sarajevu 2019. godine, podsjetiće vrlo jasno na april u Istočnom Sarajevu 2015. godine. To su, naime, bili vrijeme i lokacija Petog sabora SNSD-a. Tada je Milorad Dodik izabran za predsjednika ove partije a da nije imao niti jednog protivkandidata, a tom prilikom je takođe SNSD usvojio Deklaraciju o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj. Deklaracija je podrazumijevala zahtjev SNSD-a za povratak ovlašćenja Republici Srpskoj do 2017. godine, koje joj je oduzeo visoki predstavnik u BiH, a ako do toga ne bi došlo, 2018. bi građani RS-a glasali o tome na obaveznom referendumu.
U Deklaraciji je stajalo i da je “Republika Srpska samostalna država u okviru svojih granica i ima pravo, a još više obavezu, raspraviti o ostvarivanju svojih interesa u BiH (…) Pravo na samoopredjeljenje pripada Republici Srpskoj ukoliko drugi budu istrajavali na kršenju Dejtonskog sporazuma. Ukoliko do kraja 2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom četiri Dejtonskog sporazuma (Ustav BiH), Narodna skupština Republike Srpske treba u toku 2018. godine da raspiše referendum o samostalnom statusu Republike Srpske.”
Neki poslovični marsovac bi rekao kako je SNSD posljednja instanca koja bi ovdje imala pravo išta zamjeriti SDA. Zapravo, ako bi nešto teoretski i mogli da im zamjere, to je eventualno određena doza “plagiranja”. I predsjednički kandidat bez protivkandidata i izlaganje programskih političkih ciljeva kroz formu deklaracije, SNSD je praktikovao još prije SDA. Dobro, da se ne lažemo, deklaracije se na ovakvim skupovima često usvajaju, a ovdašnja politička praksa dobro poznaje i stranačke predsjedničke izbore bez protivkandidata, ali opet, bizarno je kako SNSD osuđuje SDA za “atak na ustavni poredak”, kao da SNSD-ova deklaracija od prije četiri i po godine nije na drugi način prizivala upravo atak na ustavni poredak.
Ako je SDA nešto i mogla da nauči od SNSD-a, onda je to suzdržavanje od “olako obećane brzine” i nametanja sebi samima nerealno kratkih rokova. Kao što se vidi poslije jedva četiri godine, SNSD-ova deklaracija se pokazala kao mrtvo slovo na papiru. Iz SDA ne iznose nikakve rokove za uspostavu Republike BiH, to može biti i 2030. ili 2130., a dok god se ne prijeti nasiljem, iznošenje političkih ciljeva je legitimna stvar. Uostalom, kao i kad HDZBiH ili SNSD iznose svoje političke ciljeve.
Ne treba biti natprosječno upućen u bh. politiku da bi se zaključilo da ni SNSD-ova deklaracija iz 2015. ni SDA-ova iz 2019. ne donose ništa novo. Uostalom, kraj rata je označio ili je barem trebalo da označi postizanje kompromisa, gdje se u nedostatku uslova da se (ratni) ciljevi ostvare, usvojilo neko polovično rješenje, kojim niko nije (bio) do kraja zadovoljan. Bosna i Hercegovina je postala visoko decentralizovana država, ali ipak suverena, jedinstvena i cjelovita. Ako je rat, kao u čuvenoj i često citiranoj izreci, nastavak politike drugim sredstvima, onda je politika u dejtonskoj Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri nastavak rata drugim sredstvima.
Nema, dakle, štete od toga da se zna šta su čiji krajnji politički ciljevi. Ali i uz svijest o tim i takvim strateškim ciljevima, valja voditi svakodnevnu taktičku političku borbu. Kao u svakom cjenkanju, licitiranje sa nerealističnim, može da bude način da se dosegne nešto realistično.
Ne treba, dakle, pridavati preveliku pažnju ni Deklaraciji ni burnim reakcijama na nju. To je samo mapiranje već dobro poznatih položaja. Prava politika počinje kad se završi ritualno mantranje. Ako već najprije govore o prvoj fazi reformi, iz SDA bi morali da znaju da je to nemoguće ako ne nađu makar najmanji mogući sadržilac sa HDZ-om BiH i sa nekom signifikantnom političkom snagom iz Republike Srpske. A to je već mnogo teže od bilo kakvog deklarativnog iznošenja vlastitih ciljeva.
(Oslobođenje)
