PIŠE: Nino Raspudić
U svom mistificiranju briselske birokracije i preziru prema građanima domaći eurokrati ne poznaju granice. Već godinu dana obmanjuju javnost tobožnjom silnom važnošću hrvatskog predsjedanja Vijećem EU prvih šest mjeseci sljedeće godine. Pa se, eto, moramo pripremiti, umiti, skoncentrirati, jer to je jako važno, sve će oči biti uprte u nas (o tome tko je predsjedao zadnjih polugodišta većina ljudi nema blage veze, jer se ionako svi izrotiraju). Trebamo se i nadati da će to biti onih šest mjeseci kada nismo faktor nestabilnosti u ovom dijelu svijeta i preslika NDH, kako kaže jedan član vladajuće koalicije, koji svako dva tjedana o tome mijenja mišljenje. Radi se o ispraznom naklapanju koje jednu običnu birokratsku rotaciju prikazuje kao stvar od silnog nacionalnog interesa. Niti je hrvatsko šestomjesečno predsjedanje tim Vijećem posebno važno, niti ćemo imati ikakve stvarne odgovornosti, a kamoli neke posebne koristi. Inače, u ovom polugodištu, ako to nekoga zanima, predsjeda Finska.
Dakle, kad god čujete ili pročitate nešto poput „hrvatsko predsjedanje EU“ prevedite slobodno to u mislima u „bla, bla, bla“, žubor vode u vodokotliću ili Despacito, potpuno svejedno. Jer to je nevažno. Ako mislite da je „bla, bla, bla“ pregruba i neodgovorna diskvalifikacija diskursa o hrvatskom predsjedanju Vijećem EU, evo izvadak o tom epohalnom zadatku sa službene stranice našeg Ministarstva vanjskih poslova: „Uspješno predsjedanje Vijećem EU oslanja se na sposobnost predsjedavajućeg da osigura napredak i postigne rezultate vezano uz tekuće zakonodavne akte i otvorena pitanja koja se nalaze na dnevnom redu Vijeća. Predsjedavajući nastoji postići rezultate unutar iznimno zahtjevne mreže formalnih i neformalnih procedura i pregovora te komunikacijskih kanala. Za svaku državu članicu koja predsjeda Vijećem važno je da bude svjesna navedenih izazova te se za iste kvalitetno pripremi, angažirajući pri tome sve nužne nacionalne institucionalne resurse.“
Dakle, kad god čujete ili pročitate nešto poput „hrvatsko predsjedanje EU“ prevedite slobodno to u mislima u „bla, bla, bla“, žubor vode u vodokotliću ili Despacito, potpuno svejedno. Jer to je nevažno. Ako mislite da je „bla, bla, bla“ pregruba i neodgovorna diskvalifikacija diskursa o hrvatskom predsjedanju Vijećem EU, evo izvadak o tom epohalnom zadatku sa službene stranice našeg Ministarstva vanjskih poslova: „Uspješno predsjedanje Vijećem EU oslanja se na sposobnost predsjedavajućeg da osigura napredak i postigne rezultate vezano uz tekuće zakonodavne akte i otvorena pitanja koja se nalaze na dnevnom redu Vijeća. Predsjedavajući nastoji postići rezultate unutar iznimno zahtjevne mreže formalnih i neformalnih procedura i pregovora te komunikacijskih kanala. Za svaku državu članicu koja predsjeda Vijećem važno je da bude svjesna navedenih izazova te se za iste kvalitetno pripremi, angažirajući pri tome sve nužne nacionalne institucionalne resurse.“
Ispada kako Plenković uvaljuje birokratkinje u europske institucije bolje nego Mamić igrače u nogometne velikane. Mi obični smrtnici to „ne možemo zamisliti“, a posebno je dojmljiv uvid kako „nismo mogli doći ni u šansu da to razumijemo“. No, ako malo bolje razmotrimo to što Plenković gotovo biblijski prikazuje kao ono što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, a što je on pripravio Hrvatima, ispada da je riječ o prodavanju magle. U novom sastavu Komisije potpredsjednike su dobili, primjerice, i Latvija, Slovačka, Češka i Grčka. Ili, još zornije, ako slijedimo Plenkovićev kriterij, što možemo zaključiti o važnosti Luksemburga za EU, kad je notorni Jean-Claude Juncker zadnjih pet godina bio predsjednik Komisije? A i u tom sastavu su Latvija i Slovačka imali potpredsjednike. Neki vanzemaljac koji bi nas posjetio i čuo za taj kriterij pomislio bi da Luksemburg ima 200 milijuna stanovnika i zauzima barem trećinu teritorija EU, a po snazi ga slijede Slovačka i Latvija.
Junckera je naslijedila Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica obrane koja je u šestogodišnjem ministriranju srozala njemačku vojsku na najniže grane u povijesti, do te razine da je ministar obrane u vrijeme Helmuta Kohla Rupert Scholz javno izjavio da je stanje Bundeswehra katastrofalno. Nemaju upotrebljive letjelice ali, zahvaljujući toj demokršćanki, imaju rodnu i LGBT politiku i tečajeve u vojsci, od čega valjda Putin posebno strepi. O novoj predsjednici EK treba još napomenuti da je bila optužena za plagiranje doktorata, uz prilično čvrste argumente. Ovog tjedna je sastavila „europsku vladu“ u kojoj postoji niz bizarnih resora, među kojima i resor za “zaštitu našeg europskog načina života” na čijem čelu je Grk Margaritis Schinas. Naravno, i on je potpredsjednik. Još jedan potpredsjednik je i Nizozemac Frans Timmermans koji je poslovodni potpredsjednik za „europske zelene poslove“. To je, otprilike, nešto kao ministarstvo vjere jer ekologija postaje nova (para)religija, koja u ostvarenju svojih ciljeva ne preže ni od zloupotrebe bolesnog djeteta, kao u slučaju Grete Thunberg, za neku vrstu suvremenog dječjeg križarskog rata. Dijete, koje nema nikakvog znanja ni iskustva pokreće borbu za svetu, neupitnu stvar i svi ga pobožno slijede. A stvar orkestriraju i usmjeravaju oni koji imaju jasne političke i financijske ciljeve.
Ako EK sada ima potpredsjednika za „europske zelene poslove“ očekujemo u sljedećem sastavu i povjerenika za sivo tržište, potpredsjednika za crne fondove i povjerenicu za crveno plemstvo, funkcije za koje mi spontano padaju na pamet brojni hrvatski kandidati. Za razliku od velikih igrača koji su podijelili važne resore, manje zemlje EU su dobile isprazne domene kao što su „Demokracija i demografija“ (Hrvatska), „Zaštita našeg europskog načina života“ (Grčka), „Ravnopravnost“ (Malta) ili „Krizni menadžment“ (Slovenija). „Na europskoj razini igramo utakmicu iznad svoje kategorije“, poručio je naš premijer ilustrirajući važnost imenovanja Šuice jednom od osam potpredsjednika EK za Hrvatsku i njen ugled. Zaboravimo, dakle, na regnum regno non praescribit leges, jer, evo, sada se govori o kategorijama. Postoje države više i niže kategorije, a Bogu hvala što nam je dao ljude kao što su Plenković i Šuica koji su nas, barem privremeno, doveli u viši razred. Kako su takvi giganti uopće potekli u ovako bezveznom narodu niže kategorije?
Čuli smo od premijera još jednu besmislicu: „Poruka koja izvire iz svega ovoga je uloga žena u hrvatskoj politici i uloga žena iz Hrvatske u međunarodnim organizacijama“. Ali ne trebaju ćate briselskim kadroviranjem slati tu poruku, hrvatski građani su na slobodnim predsjedničkim izborima izabrali ženu, dakle nemaju problema sa spolom i neumjesno je to uopće spominjati. Kako stvari stoje, Europu, točnije europsku civilizaciju uskoro će trebati spašavati od Europske unije. Euroni se iščuđavaju Brexitu i uvjeravaju nas kako su ga izglasali neupućeni, neobrazovani, lažnom panikom obmanuti Britanci, ali istina je sasvim drugačija. Britanci su postupili racionalno, jer kao narod duge demokratske tradicije i s ozbiljnim institucijama brzo su detektirali da je Bruxelles otišao na stranputicu, jednako kao što su zemlje Višegradske skupine, sa svježim sjećanjem na stari totalitarizam, nanjušile zametke novog, kroz sužavanje prostora slobode, demokratski deficit, birokratizaciju, novogovor, preodgoj građana, cenzuru, čemu se s pravom sve čvršće opiru.
Britance su, suprotno onome što nam mediji serviraju, pred Brexit najviše plašili zagovornici ostanka u Uniji, govoreći im kako će, izlaskom iz EU preko noći propasti, kako će se funta strmoglaviti, burza krahirati, građani ostati gladni, bez toalet papira i svega ostalog, no nakon referenduma se nije dogodilo ništa od toga. Oligarhija i dalje, na sve načine, nastoji spriječiti izlazak Velike Britanije iz EU, ignorirajući volju građana izraženu na referendumu. Argument više zašto je trebaju napustiti. Zašto će se Brexit na koncu ipak dogoditi? Najbolje je odgovoriti retoričkim pitanjem. Jesu li Britanci stotinama godina gradili institucije, stvorili Oxford i Cambridge, izrodili Shakespearea i Chestertona, Elizabetu i Viktoriju, Churchilla i Margaret Thatcher za to da bi im danas Dubravka Šuica krojila kapu?
(Večernji list)
