PIŠE: Muharem Bazdulj
Rok trajanja lokalnih političkih dogovora kojima se tepa da su krucijalni i značajni je sve kraći. Evo, kao da je juče bilo da su uz pokroviteljstvo Evropske unije, faktički deset mjeseci nakon što su održani opšti izbori, Bakir Izetbegović kao lider Stranke demokratske akcije, Milorad Dodik kao lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Dragan Čović kao lider Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine postigli sporazum o formiranju vlasti dajući sebi samima mjesec dana da ga implementiraju, a ono prođe mjesec i – nikom ništa; pojeo vuk magarca, što se kaže.
Dobro je poznato zbog čega je sporazum propao, mada nije do kraja jasno da li su neke namjerno dvosmisleno napisane stavke od početka bile postavljene kao prilika da neko nekog prevari ili je zapravo postojalo neko prešutno zajedničko razumijevanje rješavanja pitanja ANP-a, pri čemu nijedna strana ne bi djelovala kao poražena, pa je to neko naknadno pogazio.
Pošto je sporazum potpisan 5. augusta ove godine, u javnosti je bilo komentara o činjenici da se taj papir, eto, potpisuje baš o godišnjici – službenim rječnikom u Republici Hrvatskoj – “vojno-redarstvene akcije Oluja”, koja za Hrvate predstavlja simbol ratne pobjede, a za Srbe simbol najvećeg egzodusa. Neki su komentatori to notirali tek kao koincidenciju, dok su neki Dodikovi protivnici u Republici Srpskoj u tome vidjeli skoro pa kao znak nekakvog izdajstva. Ipak, Dodik kao iskusan političar nije vjerovatno htio da problematizuje datum potpisivanja sporazuma koji je njemu i SNSD-u suštinski odgovarao. Iako je najveća stranka u Republici Srpskoj, SNSD skoro već pet godina nije na vlasti na nivou države BiH, a nakon što mu je istekao mandat predsjedavajućeg Predsjedništva, Dodik gubi dio manevarskog prostora, ne prevelik, istini za volju, ali neki dio ipak da.
U tom smislu bi mu još važnije bilo da ima svog čovjeka na čelu Vijeća ministara. Zbog svega toga je i logično da propast sporazuma ponajviše uznemiri upravo njega. U tom svjetlu valja čitati i prijetnje koje je iznosio dok se približavao 5. septembar. Nakon što je taj datum prošao i njegova retorika se koliko-toliko ohladila. I mada je kraj roka trajanja navedenog trojnog sporazuma učinio da se u medijima mnogo piše o 5. septembru, niko nije ovaj datum potencirao u kontekstu bilo kakve godišnjice. A nije da nije bilo prilike.
U recentnoj i veoma hvaljenoj knjizi Georga Packera “Our Man” (“Naš čovjek”) s podnaslovom “Richard Holbrooke and the End of the American Century” (“Richard Holbrooke i kraj američkog stoljeća”), biografiji diplomate koji je kreirao Dejtonski sporazum, veoma uzbudljivo je prepričana hronologija događaja negdje od kasnog proljeća do kasne jeseni 1995. godine, perioda tokom kojeg se desio i mračni vrhunac rata u Bosni i Hercegovini i dolazak mira. Nakon masovnog zločina na Tuzlanskoj kapiji, nakon genocida u Srebrenici, nakon pada Žepe, nakon Oluje i nakon novog masakra na Markalama, avioni NATO-a počeli su s bombardovanjem položaja vojske Republike Srpske. Paralelno s tim, Holbrooke pokušava da osigura uslove za mirovnu konferenciju. U susretima sa Slobodanom Miloševićem insistira na nužnosti toga da (tadašnja) SR Jugoslavija prizna Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Milošević pristaje, ali uz uslov priznavanja entitetskog statusa Republike Srpske.
U toku privremene obustave NATO-napada na položaje VRS, u noći između 4. i 5. septembra 1995, Holbrooke i Alija Izetbegović razgovaraju u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari. Holbrooke pokazuje Izetbegoviću skicu sporazuma napravljenog sa Miloševićem, Izetbegović ima problem sa imenom entiteta Republika Srpska i kaže da je to ime “nacističko”. Tu je i Roberts Owen koji pokušava da ubijedi Izetbegovića da ime nije važno, da se unutar SAD neke države-članice nazivaju republikama, neke komonveltima, ali da je jedino važno da su dio iste zajedničke države. Izetbegović se lomio, a Holbrookeu se činilo da nikako neće pristati ako se ne nastavi akcija NATO-a. Ponoć je već uveliko prošla, počeo je peti septembar, kad je Holbrooke telefonski ubijedio Bijelu kuću da se bombardovanje nastavi. Tako je i bilo, akcija je ponovo krenula za samo nekoliko sati. U tim ranim satima 5. septembra 1995. godine, Izetbegović se usmeno faktički saglasio sa imenom Republika Srpska jer ga je Holbrooke ubijedio da je to nužno. Po riječima njegovog biografa, Holbrooke se kasnije pokajao, kasnije je shvatio da je držao Miloševića u šahu i da je čak i oko imena mogao da izvuče ustupak, ali kasnije je bilo (pre)kasno.
Nepunih četvrt stoljeća, nepunih frtalj vijeka kasnije, isto to bombardovanje za čiji je nastavak Holbrooke uspješno lobirao navodi se kao jedan od razloga zbog kojih Republika Srpska ne želi da Bosna i Hercegovina uđe u NATO. Istovremeno, isti taj Holbrooke je jednako uspješno izlobirao i da Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva BiH prizna ime Republika Srpska. Kad se čovjek prisjeti svih tih događaja iz 1995. godine, skoro da mu dođe da pomisli da je, što se historije tiče, koordinatni sistem u kojem postoji Bosna i Hercegovina tada stvoren takav kakav jeste i da je gotovo nemoguće da ga se promijeni. Iz godine u godinu, svjedočimo najavama novih historijskih događaja, a sve je zapravo tek fusnota hiljadu devet stotina devedeset pete.
(Oslobođenje)
