PIŠE: Ante Tomić
“Bivši ministar uprave Lovro Kuščević javio se da ona slika u njegovoj kući na Braču nije tvoja”, rekao je Vjekoslav Maks Luburić prije nekoliko dana Anti Paveliću, a zatim i podigao novine da mu pokaže naslov: “To mi je ili djed ili pradjed, ne znam sad točno.”
“Ajde, baš mi je drago”, rekao je zlovoljno Poglavnik Nezavisne države Hrvatske.
“Jesi ti siguran da nemaš nekog unuka koji se zove Lovro Kuščević?”
“Ne.”
“A praunuka?” prcao je dalje Luburić Pavelića zločesto se osmjehujući.
“Maks, prestani!”
“Nemoj se ljutit, samo pitam” rekao je Luburić, sada kao pomirljivije, “jer ovaj Kuščevićev djed ili ‘ne znam točno’ pradjed baš zapanjujuće sliči na tebe.”
“Maks, nije zajebancija”, rekao je Pavelić umorno. “Kako ne razumiješ, kad god u novinama objave da je nekakav mutni tip u svojoj sumnjivo stečenoj kući držao moju sliku, to baca ljagu na našu ideju, na naš pokret, i na tebe i na mene i na NDH kao takvu. Ljudi će vidjeti tu sliku i pomisliti: ‘Evo, lupež drži u kući Ante Pavelića, sigurno je onda i taj Ante Pavelić neki lupež.’ Zbog takvih kao što je Lovro Kuščević svi mi ustaše ispadamo kao neki kriminalci.”
“Čovječe, nikad mi to ne palo na pamet!” zaprepastio se Maks Luburić.
“Pa razmisli malo, jebem mu mater. Mućni glavom”, nastavio je Poglavnik iznervirano. “Tu se sustavno, temeljito, svakodnevno uništava naš ugled. Pojava se tako mnogo puta ponovila da to jednostavno ne može biti slučajno. Ne, ne, moj dragoviću, nas se ustaše smišljeno, organizirano blati. Kad god je netko naš, žestoki hrvatski domoljub, kasnije se otkrije da je lupež, varalica, obiteljski nasilnik, da je uzeo mito, namjestio javni natječaj ili prostitutku platio kokainom. Jesi li vidio da je neki pokvarenjak iznad obiteljskog ognjišta imao sliku Josipa Broza Tita?”
“Nisam”, rekao je Luburić.
“Pa, eto.” Pavelić se nasmiješio i raširio ruke, kao da bi rekao: slučaj je zaključen.
Zašutjeli su. Luburić se vratio novinama, a Pavelić natočio još jednu šalicu kave u sobi za odmor s nekoliko trošnih kauča, prljavim sagom i prepunim pepeljarama. Nesnosna je jara izbijala iz zidova zajedno s plačem, kricima i jaucima milijuna prokletih duša. Bilo je mirno u paklu. Petak ujutro, zatišje pred vikend, pijance koji automobilima gaze djecu i ubojice žena očekivali su istom kasnije popodne i navečer.
“A sjećaš li se, molim te, onoga što je prije desetak godina gliserom u punoj brzini u Dalmaciji ubio dvoje starijih Talijana na jedrilici?” javio se opet Pavelić. Bilo je očito da se ne može smiriti. “Taj je, neposredno nakon svinjarije koju je napravio, izašao u novinama gol do pasa, a na prsima je imao tetoviran hrvatski grb s prvim bijelim poljem i iznad grba broj 1004, što će reći: deseti četvrti, dan kad je osnovana NDH. Što će pomisliti netko tko to vidi? Pomislit će: vidiš, ubojica ima ustašku tetovažu, sigurno su svi ustaše ubojice. A kad smo mi u NDH ikoga ubili?”
“Nikad nikoga”, rekao je Luburić odlučno.
“Naravno”, složio se Pavelić, “Ali tko bi to povjerovao kad vidiš ovoga idiota? Zbog njega će i za mene reći da sam ubijao Talijane u Dalmaciji, a ja ne da nisam ubijao Talijane u Dalmaciji…”
“Nego si Talijanima dao čitavu Dalmaciju”, završio je rečenicu Luburić.
“Upravo tako”, rekao je Pavelić.
“Šta vas dvojica šupaka radite ovdje?” upitao je bijesno rogati Sotona ulazeći u sobu za odmor.
“Ništa, šefe!” povikao je Luburić uplašeno skačući na noge.
“Stali smo samo pet minuta da popijemo kavu i pogledamo današnje novine”, počeo je Pavelić ulizivački. “I zamislite, molim vas, šefe, šta je kazao onaj bivši ministar, onaj Kuščević s Brača, da ona slika…”
“Koji Kuščević, koja slika!? O čemu ti pričaš?!” prekinuo ga je Sotona. “I tko vam je rekao da smijete piti kavu i čitati novine? Šta vi mislite, da je ovo neki hotel?! Neki resort, all inclusive, je li?! Mrš tamo jesti govna, gubo jedna ustaška!”
“Dobro, ne morate odmah tako, nismo mi ništa loše mislili”, rekao je Luburić pokunjeno.
(Jutarnji list)
