Mogu li sport i umjetnost zajedno? Većina ljudi će negativno odgovoriti na tu dilemu, ako se o njoj govori u kategorijama potpune posvećenosti. Međutim, od svakog pravila postoje izuzeci, a to pokazuju i životne preokupacije Radmile Trbić, profesorke flaute iz Prijedora i učesnice niza polumaratona, koja na oba polja postiže izuzetne rezultate.
Za ovu Prijedorčanku brojni kilometri nisu prepreka, ona ih sa lakoćom prelazi. Ljetni dani su joj omiljeni za trčanje, a kako kaže – i zima ima svoje draži. U sportu je od malena, a tada je trčanje za nju bilo samo dio kondicionog treninga. Međutim, tokom godina pokazalo se da može da bude i drugačije.
Sa svakim istrčanim kilometrom, trčanje je postajalo sastavni dio njenog života, a danas je nešto bez čega ne može.
„Kada granice krenu da se pomjeraju i vi svakodnevno uživate u svom napretku, to vas tjera da idete sve duže i sve brže. Trčala sam godinama bez učešća na nekom takmičenju, ali prvi zvanični moj istrčani polumaraton bio je u Novom Gradu – “Stazama Branka Ćopića”. Od tada zvanično krećem sa trčanjem”, započinje Radmila svoju sportsku priču.
Podsjećamo, dužina maratonske trke na oficijelnim takmičenjima iznosi 42 kilometra i 195 metara, dok su polumaratoni, logično, 21 kilometar. Radmila je najbolje vrijeme ostvarila ove godine na polumaratonu u Banjaluci, sat i 53 minute, a u planu su joj još tri trke.
“Trenutno se pripremam da još bolji rezultat da ostvarim u Ljubljani, jer je u tom gradu atmosfera neopisiva. Većina stanovništva je na ulicama i podrška trkačima je nestvarna. Učestvovala sam na mnogim trkama u Poreču, Kruševcu, Zenici, Gradišci, Novom Sadu, Ostrogu, Sofiji… Ali, Ljubljana je za mene trka gdje treba da učestvuju svi koji vole trčati. To treba doživjeti”, kaže ona.
Trka koja joj mnogo znači i koja joj je do sada bila najteža ovogodišnja je trka na Ostrogu.
“Veoma teška staza, ali moj cilj je ostvaren. S ponosom mogu reći da sam tu ostvarila drugo mjesto, istrčavši trku za dva sata i tri minuta. Želja mi je bila samo da istrčim. Kada sam prošla kroz cilj nikada neću zaboraviti taj osjećaj sreće, ponosa, zadovoljstva i nekog unutrašnjeg duševnog mira koji je trajao par dana”, dodaje Radmila.
Osim trčanja, Radmila se rekreativno bavi tenisom u prijedorskom TK “Mladen Stojanović”, ali i fitnesom.
“Sve mi to pomaže da se što bolje pripremim za trke. Naravno, treba paziti i na godine koje dolaze, jer organizam ne može da podnese treninge isto kao kad imate 30 ili 50 godina. Ali, eto, ja uspijevam da držim za sada balans i nadam se da to radim uspješno. Sve dok se osjećam dobro, naravno, bez povreda, znači da uspijevam da se pripremim za predstojeće trke”, dodaje Radmila.
Vjetar u leđa su joj suprug i sin. Bez njihove podrške, ljubavi i brige u trenucima kada je trka, kako kaže, ne bi izdržala.
”Uskladiti posao, porodicu, prijatelje, sport, veoma je teško. Sigurno negdje morate napraviti propust. Ja za sada pokušavam da sve držim pod kontrolom, ali često mi prijatelji kažu da sam ih zanemarila, jer više vježbam nego što se družim. Vjerovatno su u pravu, ali mislim da se ne ljute zbog toga. Na poslu uživam u radu sa djecom i, osim školskih obaveza, često mi postavljaju pitanja o trčanju, tenisu, o učestvovanju na takmičenjima. Kroz naše razgovore ih upućujem i da se bave bilo kojim sportom, samo da ne provode vrijeme gledajući TV i igrajući razne igrice”, kaže Radmila, koja je zaposlena u Muzičkoj školi “Savo Balaban” kao profesor flaute i jedna je od omiljenih.
“Učenici, kao i čitav kolektiv, znaju za moje sportske aktivnosti, tako da imam njihovu veliku podršku. Takođe, imam veliko razumijjevanje direktora, koji mi izađe u susret kad god je potrebno”, priča nam ona.
O daljim kilometrima i planovima kaže da bi voljela trčati u Berlinu, Parizu, Beču i još mnogo takvih destinacija.
Da li će se neka od tih želja ostvariti, kaže, vidjeće. Ali i ako se to ne desi, ona će i dalje da uživa u svakom istrčanom kilometru, jer osjećaj nakon trčanja za nju je neopisiv.
Upravo zbog toga često voli da pomene čuvenu misao Džona Henka, koja joj je obilježila život:
“Naučio sam da završiti maraton nije samo atletsko postignuće. To je stanje uma, koje kaže da je sve moguće.”
(M. Šodić, opcija.net)
