PIŠE: Nedžad Latić
Svakako sam se kanio pojasniti svoj nastup, odnosno pojasniti neke tvrdnje i teze koje sam iznio prilikom davanja intervjua Senadu Hadžifejzoviću u Centralnom dnevniku (1. juni), a evo, sam Bakir Izetbegović svojim istupima me požuruje i prisiljava na to, jer mi u suštini daje za pravo. Prvo, zaista nikad nisam shvatio „pamet“ kamere, pa stoga kad govorim uživo pravim česte digresije i često, uslijed „porođajnih muka“ ideje ili misli koje želim (iz)reći, ostajem nedorečen.
Mogu se pozvati na Karen Armstrnog koja ukazuje da su i sami Božiji poslanici drhtali i preznojavali se prilikom komunikacije i saopćavanja ideja auditorijumu, jer nisu bili kompilatori koji nauče svoje govore napamet da bih ih poput estradnih umjetnika recitirali publici, ali i ne moram. Nek’ to ostane neko moje „ne ureklo se“ , kao moja mahana na kojoj moram poraditi. Ono što mi je drago i što smatram dobrim uspjehom takvih mojih nastupa jest osjećaj i dojam auditorijuma, bar takve imam izravne reakcije, da vjerujem u ono što govorim, odnosno da sam rijetko iskren čovjek koji se pojavljuje pred kamerama.
Prvo na što sam ukazao u tom intervjuu jest činjenica da Bošnjaci trebaju nove političke ideje nadahnute gandijevskim idejama, jer ne mogu i nisu sposobni ratovati u narednih stotinu godina. Pa mi je Izetbegović samo nakon nekoliko dana dao za pravo kad je na Žuči rekao kako bi moglo opet doći vrijeme da Bošnjaci ustanu u oružanu odbranu države. Kad su komunisti govorili da treba raditi kao da će sto godina biti mir, ali i da se treba pripremati kao da će sutra biti rat, nisu lagali narod. Zaista se „već sutra“ desio rat! Ako Izetbegović opetuje ratnohuškačke vizije, iz potpuno drugih političkih motiva, a ne što stvarno i sam u njih vjeruje, niti da bi zaista bio spreman raditi na pripremama za rat, onda to sigurno izaziva strah kod ljudi. To mu, zapravo, i jest i cilj jer time dobiva narod uz sebe, odnosno svoju stranku koja ima imidž da je, uz sva klanja, strahote i golgote koje je preživio narod, odbranila i ovakvu nikakvu, a za narod jadnu i čemernu državu.
Također sam rekao da su Bošnjaci danas politički veoma usamljeni i da imaju jedinog saveznika u islamskom svijetu, Recepa Tayipa Erdogana. Razgovor Izetbegovića sa Erdoganom za vrijeme bajramskih praznika to samo potvrđuje. I na žalost, potvrđuje njihovu katastrofalnu politiku, baš kad je u pitanju sigurnost, odnosno vojni aspekt sigurnosti Bosne i Hercegovine. A to je pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-savezu. Dakle, razgovor Erdogana i Izetbegovića se vodio baš u trenutku kad su se mediji raspisali da je Erdogan svojim približavanjem Putinu, posebno kupovinom skupocijenog ruskog raketnog sistema razorne moći, izazvao najveću krizu unutar NATO-a. I povrh svega Izetbegović skoro cinično izjavljuje da će on jednostrano podnijeti zahtjev za aktivizaciju plana MAP-a, što formalno znači zahtjev za prijem u članstvo u NATO-savezu.
Ako se bar Bošnjaci prisjete da je Izetbegović na skoro isti način uputio zahtjev u Haag za obnovu tužbe protiv Srbije za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i da smo doživjeli politički debakl i za svagda izgubili pravnu bitku po ovom pitanju, onda se razumom obdarenim građanima Bosne i Hercegovine „diže kosa na glavi“ pri pomisli da bi se i ovaj Izetbegovićev zahtjev mogao završiti političkim debaklom i biti odbijen u Bruxellesu na način da se više nikad neće steći pravno-politički uvjeti da se on obnovi! Zaista treba strahovati nad ovakvim scenarijem, jer kako podnosilac zahtjeva Izetbegović nije pouzdan ni kredibilan, još jmanje mu je kredibilan Erdogan kao garant tom zahtjevu za prijem u članstvo u NATO-savez.
Nakon ovakvih mojih stajališta i gledanja logično je da se upitam ko je, da prostite, taj Bakir Izetbegović koji se smije na ovakav način poigravati sa sudbinom nacije. Ne moramo nikad ni saznati ko je on, ali može se upitati zašto i ko mu je dopustio da se poigrava sa nama, našim životima i na koncu sa sudbinom nacije. On vjeruje da će, kao i u slučaju zahtjeva za reviziju Tužbe, proći nekažnjeno i da će ga osobno reis amnestirati svojom izjavom da je to bila „međunarodna urota protiv Bošnjaka“. Ne odbacujem ja mogućnost međunarodne urote protiv (bosanskih) muslimana, ali ako smo je iskusili u ratu, iliti tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, zašto nismo pouku izvukli?!
Čak šta više, baš zbog toga i tvrdim da više ne smijemo ratovati. Jer, ako uzmemo u obzir općepoznate istine i činjenice da živimo u svijetu gdje islam nije priznata monoteistička religija od strane kršćana, potom da islamski svijet, dakle milijarda ljudi, nema svoj glas u Vijeću sigurnosti u UN-u, da muslimani nemaju svog halifu koji bi štitio islamske manjine na kršćanskom Zapadu kao što papa štiti kršćanske manjine na islamskom Istoku, onda su nade u međunarodnu zajednicu puka iluzija.
A ako sam rekao da Bošnjaci neće doživjeti stabilnu državu dok imaju SDA na vlasti, jer to nije autentično bosanska politička ideja, te da kao takva u sebi ne sadrži dovoljno državotvornih elemenata, agenasa i vizija, onda zaista vjerujem u to. Čak sam ponudio argumente kad sam ustvrdio da je SDA u ideološkom smislu nastala na (pan)islamističkim idejama Muslimanske braće, da bi naknadno zadobila ideološko „dopunsko punjenje“ u obliku selefizma. Takva SDA je u svom nastanku bila doživljenja kao slobodarska anitkomunistička stranka što je, na neki način, bilo i poželjno radi rušenja bezbožničkih režima, kako na Balkanu tako i diljem (islamskog) svijeta. Međutim, ideolozi i vođe tog vjersko–nacionalnog pokreta, a to su primarno otac i sin Izetbegovići, sa grupicom teološki obrazovanih intelektualaca, nisu pravilno i na vrijeme uočili da ideje Muslimanske braće pripadaju prošlom stoljeću, a da saudijski režim želi po svaku cijenu reformirati selefizam, pa je čak počeo obračun sa reakcionarnim selefijama itd.
S druge strane, za ovu i ovakvu SDA-ideologiju pogubnija je činjenica da je se bio odrekao i sam Alija Izetbegović i to baš u Ankari. On je, naime, prilikom jedne posjete Ankari izjavio kako ne bi danas napisao ono što je napisao u „Islamskoj deklaraciji“, jer vjeruje da ni Kemal Ataturk da je tada bio živ ne bi radio ono što je (u)radio prilikom izvođenja svoje revolucije. I pored toga Bakir Izetbegović toplo preporučuje „Islamsku deklaraciju“ kao štivo na kojem se trebaju obučavati mladi političari kako u Sarajevu, tako i u Ankari.
A da je u tim nebulozama Izetbegović ustrajan, Bošnjaci su se mogli uvjeriti sa serijom „Alija“, koja ja rađena u turskoj produkciji, gdje je on kao glavni lik prikazan baš u ovakvom ideološkom ozračju. Kako čujem osnovat će se i fondacija sa imenom Alije Izetbegovića. To nije uopće sporno da SDA učini svom osnivaču. Ali, gle čuda, bit će smještena „pod krovom“ Erdoganovog fakulteta na Ilidži. Predsjednik te fondacije će, navodno, biti Hilmo Neimarlija, nezvanični, posthumni, živi ideolog SDA i oficijelni savjetnik reisul-uleme Huseina Kavazovića. Baš ova kopča Rijaseta i SDA oličena u liku Neimarlije najbolje ilustrira spregu vjere i politike kod bosanskih muslimana. Neimarlija se ponaša kao veleumni savjetnik koji rijetko istupa u javnosti, ali je mislim da je ta njegova šutnja vrlo zloćudna. Jer, vjerujem da je Neimarlija već shvatio da Izetbegović svojom ovakvom politikom i nadasve sa ovakvom prevaziđenom ideologijom vodi Bošnjake u nestanak i da on osobno savjetuje reisu da mu se (s)klanja na tom putu.
(The Bosnia Times)
