Penzionisani saobraćajni policajac iz Splita Mirko Graorac na osnovu iskaza profesionalnih lažnih svjedoka osuđen je prije 23 godine pred Županijskim sudom u Splitu na 15 godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina koje je počinio kao komandir straže u logoru za ratne zarobljenike na Manjači iako nikada nije kročio na Manjaču, niti je učestvovao u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Graorac u ispovijesti za “Glas Srpske” kaže da ga je pogodilo kada je saznao da je Županijski sud u Zagrebu početkom maja osudio pukovnika VRS Danu Lukajića na šest godina zatvora zbog ratnih zločina na Manjači i to na osnovu svjedočenja Vlade Ugrina, Žarka Tole i Frana Mamića koji su lažno svjedočili i protiv njega i pod zakletvom tvrdili da je bio komandir straže na Manjači, na kojoj nikada nije bio.
– Svako treba da odgovara ako je počinio ratni zločin, ali siguran sam da je Dane Lukajić nevin zato što je osuđen na osnovu svjedočenja tih neljudi. Ako su imali obraza da lažu pod zakletvom i da tvrde da sam bio stražar iako nikada u životu nisam bio na Manjači, mogu da zamislim šta su sve izmislili i rekli protiv Lukajića koji je tamo bio oficir – kaže Graorac.
On kaže da je njegovo stradanje počelo 29. aprila 1995. godine, odnosno dva dana uoči akcije Hrvatske vojske poznate kao “Bljesak”, ali objašnjava da je sve počelo u martu 1992. godine kada je iz Splita došao u rodne Bajince kod Srpca da obiđe stare i bolesne roditelje.
– Dobio sam dozvolu hrvatskih vlasti da mogu da odem u BiH. Došao sam i zatekao stare roditelje. Majka mi je umrla 17. maja i već tada nije bilo moguće da se vratim u Split, jer je buknuo rat u cijeloj BiH. Otac mi je bio dementan i ostao sam uz njega do aprila 1993. godine, kada je i on preminuo. Pošto sam praktično ostao bez sredstava za život, a sa svojih 50 godina sam još bio u snazi, radio sam kod jednog komšije koji je imao farmu bikova i zahvaljujući tome sam preživljavao. To je trajalo sve do 17. marta 1994. godine kada sam preko Beograda i Mađarske nekako uspio da se vratim u Split, gdje mi je bila supruga sa kćerkom i sinom koji je bio u Hrvatskoj vojsci – počinje svoju ispovijest Graorac.
Samo dan nakon povratka u Split, nastavlja on, išao je na informativni razgovor u policiju, gdje je doživio prve neprijatnosti, ali poslije nekoliko dana se sve primirilo i nije imao problema sve do 29. aprila 1995. godine.
– Tada sam uhapšen i odveden u zgradu koju je nekada koristila Udba. Tu su me dva dana premlaćivali, a potom sam odveden u okružni zatvor u Splitu. Među onima koji su me tukli u sjedištu Udbe bili su Vlado Ugrin i Žarko Tole koji su kasnije na suđenju, koje je počelo u martu 1996. godine, lažno svjedočili da sam bio komandir straže na Manjači – kaže Graorac.
On dodaje da je suđenje trajalo manje od dva mjeseca i da mu je izrečena kazna od 20 godina zatvora koja je kasnije smanjena na 15 godina, ističući da je, iako potpuno nevin, iza rešetaka proveo nepunih devet godina.
– Poslije splitskog, pa zatvora u Lepoglavi u aprilu 2003. godine sam prebačen na izdržavanje kazne u KPZ Tunjice kod Banjaluke, a pušten sam na uslovnu slobodu krajem te godine – kaže Graorac.
On kaže da mu je supruga polovinom 2003. godine presvisnula od muke zbog nepravde koja mu je nanesena, dok su mu sin i kćerka u inostranstvu, a on živi sam u rodnim Bajincima u kojima je proveo pune dvije godine od marta 1992. do marta 1994. godine.
– To su na suđenju potvrdile moje komšije, ali umjesto njima, sud je povjerovao neljudima kao što su Ugrin, Tola i Mamić kojima Bog neće moći da uzme dušu, zato što je nemaju – kaže na kraju Graorac dodajući da prema njima ne gaji mržnju uprkos svemu zlu koje su mu nanijeli, ali da takvim ljudima sud ne bi smio da poklanja ni najmanju vjeru.
Nelogičnosti
Mirko Graorac očekuje zadovoljenje pravde, jer je hrvatsko pravosuđe dopustilo reviziju procesa protiv njega. Međutim, kaže, taj proces svjesno odugovlače, moguće i zbog toga što on ulazi u godine, pa priželjkuju da priroda preduhitri pravdu.
– Volio bih da znam čime su se vodile sudije i da mi kažu ima li ikakve logike u tome da sam ja cijeli svoj radni vijek proveo u Splitu, ispratio sina u Hrvatsku vojsku, a potom otišao u BiH i činio ratne zločine, a nakon toga nastojao svim silama da se vratim u Split. To su totalne nelogičnosti, ali, nažalost, sudije su povjerovale lažnim svjedocima zbog kojih sam skoro devet godina proveo iza rešetaka – kaže Graorac.
(Glas Srpske)
