Iz Ministarstva kulture Hrvatske priopćena je u utorak očekivana vijest – pjesnik Danijel Dragojević odbio je primiti Vladimira Nazora, najvišu državnu nagradu na području kulture i umjetnosti što ju dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja u kategorijama godišnje nagrade i nagrade za životno djelo.
Danijel Dragojević, kojeg mnogi nazivaju najznačajnijim živućim hrvatskim pjesnikom, a koji je ovom prilikom trebao primiti nagradu za životno djelo, poznat je po svojoj samozatajnosti. Autor, rođen 1934. u Veloj Luci, intervjue ne daje, a nije niti član književnih udruženja. Zadnji put kada je bio viđen u javnosti, sada već davne 2010. godine, pjesnik se dao u trk pred objektivom fotoreportera Feđe Klarića, koji ga je slučajno susreo u splitskoj Marmontovoj ulici.
Pjesnik pritom odbija biti prevođen na druge jezike, a uspješno se sakriva čak i od svemoćnog Googlea, koji o njemu donosi zapanjujuće malo podataka,
Dragojević je objavio dvadesetak knjiga, a zadnja zbirka “Kasno ljeto” objavljena mu je prošle godine.
“Općepoznato je da gospodin Dragojević, naš najveći živući pjesnik, ne prima nagrade niti želi imati medijske nastupe. On smatra da su njegove knjige tu da govore u njegovo ime, same za sebe. To što je odbor odlučio dodijeliti njemu nagradu, jest njihovo pravo, kao što je njegovo pravo da je odbije. To je slična situacija kakva je bila sa J. P Sartreom i njegovom Nobelovom nagradom za književnost, koju je odbio šezdesetih”, rekao je Seid Serdarević iz Frakture, izdavačke kuće koja je tiskala Dragojevićeve zbirke “Negdje” i “Kasno ljeto”. Pritom su, govori, poštovali odluku da se tiska samo jedno izdanje. Broj primjeraka nikada nije bio objavljen u javnosti.
Tomislav Brlek, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost FFZG-a i član komisije koja je ove godine odlučivala o Nazoru u kategoriji književnost, rekao nam je kako je žiri mogao pretpostaviti da će se tako razviti stvari s Dragojevićevom nagradom za životno djelo.
“Mogli smo to pretpostaviti, s obzirom na to da gospodin Dragojević već dulje vrijeme odbija sve nagrade. To, međutim, ne umanjuje važnost te njegove nagrade. On je nju zaslužio, a kakav je njegov stav prema tome, jest pitanje njegovog osobnog izbora”, komentirao je Brlek.
Ne treba mu više od ovog što ima
Danijel Dragojević, kojeg njegovi kolege nazivaju najznačajnijim živućim našim pjesnikom, objavio je novu zbirku pjesama. Riječ je o “Kasnom ljetu”, koju je objavila izdavačka kuća Fraktura, piše Jutarnji list.
U njoj se, kaže izdavač, nalaze “pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio te, napokon, i zrno mraka”.
Pjesama je u zbirci 96 i podijeljene su u šest cjelina. Nije poznato u koliko je primjeraka tiskana knjiga, jer je to podatak koji je izdavač odlučio ne objaviti.
I premda su pjesnici općepoznato “čuđenje u svijetu”, Dragojević u današnjem načinu života zaista je i više nego neobičan. On i sve oko njega obavijeno je velom tajne, a čak ni svemoćni Google, za koji smo nekako navikli da zna sve o svima, o njemu donosi zapanjujuće malo podataka.
Osim njegove biografije i tekstova koje su drugi pisali o njemu, malo toga ima. Dragojević, naime, ne vjeruje u medijsko eksponiranje. Ironično je što je, premda medije ne voli, dugo godina zapravo bio njihov dio. Vodio je dvije emisije na Trećem programu Hrvatskog radija, a tamo je bio sve dok one nisu ukinute, a onda se u tišini povukao iz etera. Mnogi su se kulturnjaci tada uzrujali, smatrajući kako je sramotno da se ukidaju baš njegove emisije, no on sam o tome nije rekao ni riječi.
To ne čudi. Kako bi bio glasan kad nikad nije dao intervju, ne voli fotografiranje, ne prima nagrade. Neke, doduše, nije mogao izbjeći – tako je, između ostalog, dobitnik Goranove nagrade 2005. za knjigu “Žamor”, nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu “Razdoblje karbona”, nagrade “Branko Miljković” za knjigu “Prirodopis” 1974. godine i brojnih drugih.
Dragojević nije član nijednoga književnog društva, ne pojavljuje se na javnim događanjima, nikad nije održao nijednu promociju svoje zbirke, njegova politička uvjerenja nisu poznata, nije član nijedne institucije… Na toj samozatajnosti inzistira od početka karijere. Tijekom godina ništa se tu nije promijenilo – ni nakon 18 zbirki Dragojević (84) nema namjeru promijeniti se. S čitateljima komunicira isključivo kroz svoje stihove i nikako drugačije.
No, jedno je ipak promijenio, i to nakon pune 53 godine. Tijekom svoje karijere bio je vjeran principu “jedna knjiga, jedan izdavač” i toga se držao uz samo jednu iznimku – 1964. i 1965. godine dvije zbirke zaredom tiskalo je poduzeće Naprijed. No, nakon toga se više nije ponavljala ta praksa, zbog čega je iznenadila činjenica da mu je Fraktura, nakon zbirke “Negdje”, tiskala i novu, “Kasno ljeto”. Pritom su poštovali odluku da se tiska samo jedno izdanje, a legenda je kako se nakon tiskanja uništavaju grafičke ploče iz tiskare, kako se novi primjerci knjige ne bi mogli opet otisnuti. Prvo izdanje je ujedno i jedino, zbog čega je do njegovih knjiga teško doći.
– Nema pretiska, nikako, tako da ovo što je tiskano je sve. Mislim da je Dragojević naš najbolji živući pjesnik i njegova nova zbirka ga u tom smislu dodatno pozicionira. On stalno pristupa svemu što se događa iz svojih raznih životnih iskustava, ali uvijek kao da kreće iz početka – kaže Seid Serdarević, vlasnik Frakture.
No, o tome kako je tekla komunikacija s Dragojevićem, koliko je zbirka nastajala i kakav je zapravo naš najveći živući pjesnik Serdarević nije htio reći. Ne bi to bilo u redu prema pjesniku koji želi zadržati svoju privatnost za sebe, rekao nam je. Dragojevićevi suradnici, poznanici i prijatelji s kojima smo pokušali razgovarati također ne žele pričati o njemu. Ne zato što nemaju što reći, kažu nam, nego zato što znaju koliko on mrzi da javnost zna bilo što o njemu i svi poštuju njegovu odluku da ne želi da išta o njegovu privatnom životu bude poznato.
Među njegovim prijateljima je i glumac Zlatko Ožbolt, koji kaže da on i Dragojević tijekom druženja zapravo najmanje razgovaraju o poeziji, a više o svemu drugome.
– Puno smo zajednički radili. Upoznali smo se kad je on uređivao emisiju poezije na radiju, a ja sam radio s njim. Kakav je on? Ne bih pričao o tome, ne bi bilo u redu, no recimo da je normalan kao i Severina. Što želim reći? Zaključite sami, ali da, tako bih to rekao – kaže Ožbolt.
Njegov prijatelj pisac Ivica Prtenjača kaže da je novu Dragojevićevu zbirku željno očekivao, a kada mu ju je pjesnik poslao, nije mogao dočekati da je pročita. Nije je se mogao zasititi. Kao i svaki put kad izađe neka njegova zbirka, to je, smatra, događaj godine.
– On je silno utjecao na hrvatsko pjesništvo. Mislim da je jasno kako je on najutjecajniji pjesnik u našoj zemlji u zadnjih 40 godina. Jednom je rekao da su riječi jedino što ima, a ja mislim da je on baš zbog toga silno bogat čovjek – kaže Prtenjača, koji dodaje da su ga tijekom vremena kontaktirali neki strani izdavači do kojih je dopro glas o Dragojeviću. Željeli su prevoditi njegove pjesme, no on za to nije bio zainteresiran pa ih je odbio. Ne treba mu više od ovoga što ima, pojašnjava.
– On je čovjek koji je zadržao pravo na vlastiti život. Mudrost je da čovjek ne uzima ono što mu ne treba i za čim nema potrebu. On je ono što piše i meni je teško odvojiti čovjeka kojeg poznajem od pjesnika kojeg čitam, jer su oni jedno. On je izvan medijskog svijeta, što smatram poštenim i normalnim – kaže Prtenjača.
Koliko izbjegava novinare i fotografe govori činjenica da ga je prije nekoliko godina naš fotoreporter Feđa Klarić susreo u Marmontovoj ulici u Splitu i automatski podignuo aparat da ga snimi. Pjesnik je taj pokret uočio te se bez razmišljanja dao u trk. Tada, a bilo je to 2010. godine, pjesnik je imao 77 godina, no to ga nije ni najmanje usporilo u bijegu od objektiva.
Klarić je napisao da mu je ta fotografija bila najdraža koju je snimio te godine, a u svojoj glavi ju je nazvao “bježeći pjesnik”. Tako bi se možda moglo najbolje opisati njegovu javnu pojavu – Dragojević je svakako bježeći pjesnik. U bijegu od novinara, diktafona i kamera, pa i od publike. Jedino što je svima voljan nesebično dati su pjesme.
(Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, foto: Feđa Klarić)
