PIŠE: Muharem Bazdulj
Ako bi liderima Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine trebala neka narodna poslovica kao ohrabrenje u trenucima turbulentnim za stabilnost stranke, mogli bi komotno da se prisjete one po kojoj se za dobrim konjem prašina diže. Mediji u BiH u posljednje vrijeme sve intenzivnije pišu o temi situacije unutar ovog političkog subjekta.
Recentno osnivanje Pokreta socijalne pravde i demokratije o kome se sve do formalnog utemeljenja uglavnom govorilo kao o Socijaldemokratskom pokretu, s pravom je doživljeno kao neka vrsta udara na SDPBiH. U tom smislu, komentar Nermina Nikšića prema kome je “za SDP priča o novom Pokretu, priča o novom političkom subjektu, te da je stava kako ljudi koji učestvuju u inicijativnom odboru ne mogu biti članovi SDP-a“ i te kako ima rezona.
Uostalom, i Zlatko Lagumdžija kao najistaknutiji inicijator osnivanja novog pokreta izričito je ustvrdio: “Okupila nas je ideja da je ljevica po svojoj prirodi, i historijski, nešto što je uvijek okupljalo ljude različitih vjera i nacija. Kad je desnica jačala, onda je ovdje dolazilo do klanja, ubijanja, razaranja i destrukcije. Smatrali smo da nam je potrebna moderna građanska ljevica koja će biti vrsta integrativnog faktora u ovoj fazi, u ovom pretpolitičkom stanju u kojem nacionalne stranke imaju svoje parče”.
A Ivo Komšić, jedan od dvojice iz reda Komšića, kako je na svoj poznato cinični način rekao Lagumdžija, izjavio je: “Nedobronamjerni i neupućeni, pokušali su u javnosti diskreditirati i osporiti uspostavu Pokreta, sa tezom da Pokret slabi postojeće stranke socijaldemokratske provenijencije. Naprotiv, ideja Pokreta je otvaranje procesa objedinjavanja svih lijevih progresivnih snaga u jedinstvenu i snažnu političku organizaciju cijele Bosne i Hercegovine”.
Stvar pomalo podsjeća na onu famoznu “Igru detekcije” iz prijeratnog kviza “Kviskoteka” Televizije Zagreb; osoba A, predstavite se: Ja sam taj-i-taj, predstavnik prave ljevice u Bosni i Hercegovini; osoba B, predstavite se: Ja sam taj-i-taj, predstavnik prave ljevice u Bosni i Hercegovini. Lagumdžija je, ako ništa drugo, elokventan čovjek i kad govori o karakteristikama ljevice, generalno je u pravu, ali u pravu je i Nikšić koji trenutno, u kontekstu pragme dnevne političke borbe, u ovome prepoznaje svojevrstan nož u leđa. Nije preteško zaključiti da zapravo svjedočimo drugom poluvremenu iste borbe, borbe oko toga treba li Socijaldemokratska partija BiH prihvatiti pruženu ruku Stranke demokratske akcije i ući u vlast. Struja koja je bila protiv toga unutar same partije je ubjedljivo pobijedila, no pojedinci i određene strukture unutar stranke koji su se zalagali za ulazak u vlast, potpomognuti dijelovima javnosti koji se takođe prepoznaju kao bliski lijevim idejama očito se s tim porazom nisu pomirili. To je zapravo pravi politički povod cijele ove bitke za aproprijaciju lijeve ideje.
Uostalom, kao i u (skoro) svim bivšim socijalističkim zemljama, ključna lijeva partija je ona koja je nasljednica nekadašnje komunističke i to je ono što je predstavljalo veliku prednost SDP-a BiH u svim dosadašnjim “sukobima na ljevici“ pa će predstavljati i u ovom. Ipak, historija nas uči da prednost ne osigurava uvijek dugoročnu pobjedu. Za opstanak i snagu SDP-a važno je da se usvoje lekcije iz grešaka i situacija koje su uopšte dovele do ovog i ovakvog momenta.
Gledano sa strane, jedan od najočiglednijih problema unutar SDP-a jesu različiti stavovi centrale u Sarajevu i baze u Tuzlanskom kantonu. Nije to za nipodaštavanje. Tuzlanski kraj je još od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, glavni glasački rezervoar stranaka lijeve provenijencije, prvenstveno SDP-a BiH, ali i raznih “satelita“ nastalih uglavnom najprije urušavanjem Saveza reformskih snaga i kasnijom frakcijskom ćelijskom diobom. Uz sve svoje zasluge za snagu SDP-a na državnom nivou, nikada tuzlanski kadrovi nisu došli do samog čela partije; uvijek su bili, u najboljem slučaju, jako blizu: od Mirze Kušljugića preko Jasmina Imamovića do Denisa Bećirovića.
Ako je vjerovati kuloarskim najavama, dio “paketa“ projektovanog novog Nikšićevog predsjedničkog mandata bio bi uvođenje funkcije “zamjenika predsjednika“ koja je, navodno, rezervisana za Bećirovića. Njome se Bećirović kao (relativno) mlad čovjek “kovertira“ kao prestolonasljednik. Problem je, međutim, što po statutu takve funkcije nema, postoje samo potpredsjedničke funkcije, a njih je trenutno, ako je vjerovati oficijelnom partijskom sajtu, osam. Među njima je Bećirović čak i naveden prvi, jer je tako htjela “alfabetska lutrija“ pošto mu prezime počinje slovom “B“.
Jasno je da Bećiroviću nije dovoljno da bude “prvi među osam“, ali šta ostaje od makar nominalnog insistiranja na multietničnosti ako su i predsjednik i zamjenik predsjednika i generalni sekretar – Bošnjaci (kad su već, u kontekstu rodne ravnopravnosti, među osmoro potpredsjednika, barem dvije – potpredsjednice). Takođe, unutrašnja demokratizacija partije je dobra stvar, ali samo ako nema manipulacija sa potpisima i kandidaturama. SDPBiH je partija koja je značajna čak i za one koji ne spadaju u njeno članstvo i simpatizire i koja bi morala da bude sposobna braniti se jednako od urušavanja i izvana i iznutra.
(Oslobođenje)
