PIŠE: Nedžad Latić
Taman kad sam odlučio napisati ovu kolumnu sa gore navedenim naslovom, Demokratska fronta je izdala saopćenje u kojem osuđuje sramnu politiku vlasti RS koja je, po njima, u potpunosti na tragu politike za genocid presuđenog Radovana Karadžića. Velìčanja genocida Demokratska fronta je uočila kroz oblik aktivnosti nekakve Međunarodne naučne konferencije održane u Banjoj Luci.
Upozoravaju da, dok vlasti RS mimo svih Dejtonom utvrđenih pravila naoružavaju policiju koja je osuđena za genocid, dok formiraju rezervne sastave tih policija, i dok se paralelno s tim procesima uznemiruje, i to nacističkim metodama, nesrpsko stanovništvo, međunarodna zajednica i njeni predstavnici u BiH ili izražavaju nesadržajnu zabrinutost ili naprosto šute.
Nema u DF-ovom saopćenju ničega lošeg, naprotiv. Ali smo se naslušali ovakvih lamentiranja i političkih žalopojki proteklih postratnih godina, posebno iz krugova građanske navodno lijeve inteligencije koji danas vrlo srčano podržavaju politiku Željka Komšića.
Ali to godi ušima Bošnjaka i na ovakvim mantrama Komšić je uz kajde žalosne vodio izbornu kampanju i dobio izbore. Nemam ja ništa protiv Komšića, što bi rekao Boriša Falatar, već protiv sistema koji omogućava da Komšić već petnaestak godina opstaje u vlasti na ovakvim mantrama. Iako sam uvjeren da ni taj sistem neće trajati još dugo, jer dotjerali smo „cara do duvara“, ovakva politika je izlišna i ona neće, zapravo i da hoće ne može ništa učiniti da odvrati ili uticati na promjenu politike i političke svijesti Srba u RS, a još manje promjenu politike i političke svijesti Hrvata u Hercegovini. Svjestan da ni ovo što pišem, jer oponiram Komšiću, ništa neće doprinijeti promjeni politike i političke svijesti Bošnjaka, mada to žarko želim.
Ono što me nervira jeste primitivni populizam koji tako vehementno raspiruju kvazi ljevičari tvrdeći kako sve ovo podsjeća na „devedeset i drugu“ i da se Srbi i Hrvati ponovo spremaju izvršiti agresiju na Bosnu i Hercegovinu kako bi je definitvno raskomadali. To je crna manipulacija i zastrašivanje bespomoćne bošnjačke fukare. Dođe mi da ih tješim poput Alije Izetbegovića kad ih je uspavljivao porukama da „mirno spavaju jer rata neće biti“, ali stvarno, nije da tješim svoje sunarodnjake, mislim da rata neće biti! Ne samo zato što za rat niko nije ni spreman, niti voljan, već zato što ni Milorad Dodik ni Dragan Čović nemaju potrebe okrvaviti ruke kad mogu mirnim putem ostvariti svoje politike ciljeve.
Ono što je jezivo za Bošnjake jeste spoznaja da su na korak do ostvarenja tih ciljeva. Jedan od tih krajnjih koraka jeste i najavljena posjeta Milorada Dodika Vatikanu. Mene to više brine od svih jalovih četničkih, navodno naučnih sesija gdje se veliča genocidna srpska politika. Još više me brine da na to ne reagira Komšić i da nema političku svijest i kulturu šta bi bio Dodikov motiv i politički cilj ove posjete. To je jasno i „pticama na grani“ da Dodik želi iznuditi od pape „blagoslov“ za podjelu Bosne i Hercegovine na tri entiteta. A da je ovo pravi trenutak, možda je najbolje odao Čović svojom izjavom da će politika Bakira Izetbegovića dovesti do stvaranja trećeg entiteta.
Pošto je Komšić postao politički saveznik Bakira Izetbegovića mogao bi u četiri oka razgovarati sa njim i pitati ga da li je to krajnji cilj njegove politike. Na prvi pogled, to bi bilo vrlo blasfemično i uvredljivo pitanje za Izetbegovića kakvo mu postavljaju razni paranoici na privatnim blogovima, ali je krajnje vrijeme da se i takvo pitanje postavi pred (bošnjačku) javnost. Zar dosadašnja politika „podvijenog repa“ kakvu je vodila SDA nije toliko išla na ruku secesionistima da ostavlja duboku sumnju da je to činjeno svjesno, perfidno i „mudro“ kako bi i sami, ni krivi ni dužni, došli do svog entiteta. Ova sumnja traje još od Bošnjačkog sabora. I bez obzira na njegove odluke, svako ko sumnja da su Bošnjaci tada bili spremni na podjelu, odgovorno tvrdim i svjedočim, da ima debele razloge i argumente za to.
Busanje u patriotska i vjerska osjećanja, te „progon vještica“ unutar bošnjačkog korpusa koji nesmiljeno traje od kada je Bakir Izetbegović postao nacionalni lider, kako kroz prorežimske medije, tužilaštva i sudove na koje režim ima uticaj, pa sve do stranačkih „odreda smrti“, meni daje za pravo da debelo sumnjam da se aktuelna bošnjačka elita sprema na proglašenje svog trećeg entiteta.
Onima koji će me proglasiti paranoikom preporučujem da pogledaju film „The Angel“ koji govori o egipatskom špijunu Ashrafu Marwanu koji je spasio Izrael. Radi se o zetu najvećeg modernog političara arapskog svijeta Gamala Nasera. On je bio špijun Mosada i dojavio Izraelcima kad su Egipat i Sirija 1973. godine bile odlučile napasti Izrael. Šta hoću reći? Hoću reći da nikad veliki izdajnici nacije nisu bili neki efemerni političari, niti novinari i intelektualci, već potomci velikih nacionalnih vođa, odnosno njihovi najbliži suradnici. Samo od takvih izdajnika protivnici imaju koristi i samo takva izdaja može biti nacionalna izdaja!
Za takav scenarij više brinem ja nego Komšić, jer će on i tada imati svoje „mjesto pod suncem“, a meni bi bila „mrka kapa“. Bošnjački entitet bi bio najsličniji Čečeniji, a moj predsjednik bi bio neki Ramzaj Bakirov. Ako bi to, ne daj Bože, doživio, sigurno ga ne bih preživio. Bio bih ucmekan kao i mnogi drugi Bošnjaci koji se ne bi mirili sa tim. Kakva bi to bila drama i agonija za Bošnake, Komšić ne može ni zamisliti. Da može, nikad ne bi „vezao konje“ sa Izetbegovićem!