PIŠE: Denis Kuljiš
Zoki se vraća! Gotovo sigurno kandidirat će se za predsjednika Republike, ući u drugi krug i možda pobijediti. Svi su mu saveznici, ima samo dva ozbiljna protivnika – jedan je on sam, njegov pogani jezik, a drugi njegova reputacija. Milanovićev ulazak u trku dići će na noge ljute Hrvate, pa će morati primijeniti taktike s kojima problem što ga ima sam sa sobom može donekle otkloniti. Bitno je da u prvom krugu ne izgleda kako se glasači moraju opredijeliti ili-ili, za nj ili za Kolindu.
Izađe li i Dalija, ta će se opreka ublažiti. Ona i njena stranka poslužit će mu, dakle, za manevar koji je osmislio još Odisej, kad je naivnim Trojancima ostavio drvenoga konja ispred gradskih vrata. U konjskom trbuhu, sjedio je antički junak Bojan Glavašević (35), veteran Milanovićeve vladine garniture. On se odjednom ukazuje u vrsti te start-up stranke START kao kandidat za odlazak u Bruxelles. Kad se to razotkrilo, i mnoge su druge stvari postale puno jasnije…
Dalija Orešković bila je predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a na to mjesto postavio ju je Milanovićev SDP. Valjda je imala protekciju, možda zagovor svoga tasta, Slavena Letice. On je savjetovao sve hrvatske vlade za posljednjih nekoliko desetljeća, često i protiv njihove volje. Savjete je pokušavao davati komunistima kad su osamdesetih izgubili vjeru i nastojali se iskobeljati iz kaše u koju su upali nakon smrti popularnog diktatora. Kako nametljivog Slavena nisu bili spremni primati u kabinetima gdje bi im solio pamet, slao im je poslanice preko popularnog beogradskog čaršijskog tjednika ”Duga”. Zatim se motao po Savkinoj Koaliciji narodnog sporazuma u doba prvih izbora, ali ona nije s njim htjela imati posla, dok se kod Tuđmana prebacio tek kad je ovaj, na njegovo golemo iznenađenje, hametice pobijedio.
Insinuirao se za Glavnog savjetnika Vrhovnog bića i doveo u ured nekoliko ljudi iz grada, koje je isprva plaćao valjani Šarinić iz vlastitog džepa, jer je on jedini u taj politički pothvat ušao s ozbiljnijim novcem, dok su ostali bili gladni penzioneri i politička fauna koju je Tuđman posve ispravno ocijenio kao ”stoku sitnog zuba”. Među svim tim figurama demokratske movide u starim odijelima koja su vonjala na naftalin, Letica se isticao kao vižla i velegradski parader, ali je zato brzo izgorio, čim se prišlo ozbiljnijem poslu ustrojavanja režima.
Poslije je malo radio kao savjetnik izdavačima tabloida, a čak se i sam okušao u politici, igrajući na napadnu sličnost s banom Jelačiće, kojega je oponašao jašući na konju i, uoči jednih predsjedničkih izbora, u povijesnom kostimu sa sabljom u ruci, poveo pohod na Sv. Geru koju su zaposjeli podli Slovenci. Poslije toga postao je savjetnik predsjednika Stranke prava, Ante Đapića. Đapić je propao, a Slaven je ušao u Sabor i priključio se suverenističkom cirkusu, pisao knjige i članke i nije ga bilo u operativnoj politici, dok se nije malo približio premijeru Milanoviću pa ga nagovorio da mjesto saborskog povjerenika povjeri Daliji Orešković, ženi njegova mlađeg sina.
Dalija je vrlo samouvjerena ženska iz Dubrave, koja je u mladosti bila gotičarka (kao i dr. Mirela Holy, osnivačica tzv. ognjištarskog feminizma u Hrvata). No kad je završila pravni fakultet i zaposlila se kao odvjetnica u jednom malom uredu gdje je radio i nešto mlađi Letičin sin, iz kožnatih hlača uskočila je u kostim. Nije ju napustila ranija odlučnost – pošto je mlađeg kolegu dugo gledala, a on nije dovoljno živo reagirao, jednom je prilikom za njim odjurila u Opatiju na neki seminar (sama je to ispričala u novinama) i romansu dovela do poželjnog završetka.
Kad je došlo do promjene vlasti, Dalija se kao povjerenica oštro i vrlo javno sukobila s hadezeovskim funkcionerima. Stala ih je, uz veliki publicitet, šarafiti oko raznih stvari, a kad je nasrnula na predsjednicu, koja je oko Nove godine neobjašnjivo iščezla na nekoliko dana, pa se mislilo da je otišla u Ameriku na državni račun da izvede estetski zahvat, postalo je jasno da Oreškovićeva puca visoko te da je puna ambicija… No sve ono što je govorila o antikorupciji, transparentnosti političkog i ekonomskog procesa i vladavini prava, imalo je smisla. Odmah je počela privlačiti glasače, koji su se za nju stali izjašnjavati i prije nego je objavila da osniva stranku.
Velika joj je prednost bila što su je percipirali ni kao lijevu, ni kao desnu, nego kao iskusnu ženu koja, s centra, zastupa ono u što žele vjerovati preostali pristojni građani. Imala je fantastičan uzgon – čim je stranku oformila, stranka je prešla prag, a ona sama postala treći najjači kandidat za predsjedničku funkciju (iza Milanovića). No kad je stranka krenula na europarlamentarne izbore pa je morala prikazati listu, pokazalo se da su na njoj Milanovićevi kadrovi, ljudi iz njegove frakcije SDP-a. Napustili su stranku, ali nisu kao svi ostali prebjezi otišli k Bandiću gdje primaju samo one koji su spremni glasati za HDZ. Glavašević i još dva njegova druga, osnovali su svoj klub i spremili se na gerilsku borbu. A onda su prešli k Daliji. Očito, unaprijed domišljen plan, počeo se realizirati…
Kako Milanović nije mogao biti siguran da će ga nominirati Bernardić, koji ga se s pravom boji, morao je stvoriti rezervnu stranku, koja je odmah počela gubiti glasove kad se pokazalo da paktira sa SDP-om – repriza slučaja Holy. No, Bernardić je istodobno shvatio da ne može izbjeći Zokijevu kandidaturu, te da će ga njegovi birači podržavati, dok mu se nitko od esdepeovaca kao i uvijek ne usuđuje izravno suprotstaviti.
Zato je Bernardić govoreći na televiziji obećao da će odmah poslije europarlamentarnih izbora prirediti glasovanje pa će SDP po principu ”jedan čovjek – jedan glas”, izabrati predsjedničkog kandidata između svih koji budu na raspolaganju. Imaju Tonina Piculu, Ivu Josipovića, Freda Matića i – Zorana Milanovića. No Picula ne bi mogao dobiti izbore ni za predsjednika kućnog savjeta u zgradi u kojoj stanuje, Josipović je prilično nesvarljiv glavonožac za esdepeovske primitivne mase, a Fred Matić čestit čovjek ali malo čudan, pa iako je i Hrvatska vrlo čudna zemlja, bilo bi ipak neobično da u našoj ludnici imamo takvog predsjednika. Ostaje, dakle, Milanović. Njega će uvijek birati esdepeovski tzv. bedem ljubavi, znatna populacija gospođe srednjih godina koje u njemu vide navalentnog skojevca, lik s karizmom revolucionara i grubim, muškim, staljinskim tenom. Upravo ono što se ovdje traži – sinjski Che Guevara.
Predsjednik Zoran Milanović kao puka repriza Zorana Milanovića, neuspješnog premijera hrvatskih socijaldemokrata ne bi mogao proći na općim, narodnim izborima. Mora se stoga u potpunosti repozicionirati. Srećom, u fokusu nije ekonomija, nego ideologija, floskule, a s tim se on jako dobro snalazi. Što god bubne, izazove sveopću konsternaciju, što on odmah potisne još senzacionalnijom i još luđom izjavom. Nakon nekog vremena više ne tražiš racionalni smisao, predaš se tom beskonačnom plesu s političkim zvijezdama što ispunjava oduševljenjem televizijske voditelje. Milanović je shvatio da je najvažnije ispuniti ekran i termin najneočekivanijim potezima, apsurdnim izjavama i grozomornim idejama, pa je već u izbornoj kampanji 2016. stao ulaziti u nepojmljive kombinacije.
Koketirao je s predstavnicima braniteljskih udruga, šatoraša, objašnjavajući im da Srbe prezire i više od njih samih, a zatim na jedan dan zatvorio je međunarodnu granicu prema Srbiji. U međuvremenu, njegovi odnosi s desničarima znatno su se produbili. Preko Kotromanovića približio se Gotovini. Ljudi koji su ranije radili za Hasanbegovića, spremni su mu sad pomoći da se osvete Kolindi, koja ih je izdala, kad ju je Plenković natjerao da ih se odrekne. Tu je, osim toga, cijela hadezeovska potisnuta frakcija koja ima veze s ruskim plinskim interesima. Naravno, ruski isporučilac plina i ljudi koji za njega rade, nisu voljni otvoreno surađivati s neprijateljima vlade koja upravlja državom i vladajućom strankom. Ali, ako neće pomagati otvoreno, pomagat će prikriveno, a u svakom slučaju neće imati nikakva posla s Kolindom, koja od sad nadalje ovisi jedino o Plenkoviću, pa se u nju ne isplati investirati ni rublje.
Ne treba, naravno, zaboraviti ni to da se plin lako preusmjerava i ako proučiš bilancu vidiš da je, doduše, narastao biznis glavnih distributera ruskog plina iz male vukovarske firmice koja je u međuvremenu postala najmoćnija i najbogatija hrvatska tvrtka, ali se povećao i Čermakov biznis s energentima, a general Čermak isto je tako blizak s generalom Kotromanovićem kao i general Gotovina. Prema tome, maršal Milanović neće imati problema s iznalaženjem podrške na toj pofutranoj desnici koju on, kao izričiti suverenist, kod njih i zaslužuje.
Uopće, njegova recepcija uopće nije jednostavna kao kod ostalih crveno-crno polariziranih protagonista hrvatske političke scene. Ako mora birati između Kolinde i Milanovića, primjerice Nino Raspudić, istaknuti hercegovački intelektualac na permanentnom radu u Zagrebu, ali s ugledom u lokalnoj sredini, ni sekunde neće krzmati – Zoki je njegov izbor, i već ga je jednom bio podržao, usporedivši ga s Tuđmanom. Komunjara i Hrvat, nije to tako nespojivo, ako su posrijedi najveće ambicije budućeg povijesnog vođe.
Ljevica i desnica mogle bi tako naći zajedničkog kandidata. Zašto i ne bi? Jednima i drugima primarno je političko određenje ”suverenizam”. Ni jedni ni drugi ne žele tržište, konkurenciju, nego raspodjelu prihoda, zajednički monopol u svim djelatnostima koje sve trebaju postati državne.
Milanovića će zdušno podržati HSS, Amsterdamska, sjeverozapadna Hrvatska, sve riječko-istarske i dalmatinske baze, kao i glasači ”Živog zida”. Heterogeno biračko tijelo, pa što? U doba populizma gube se idejne konture političkih pokreta.
Kako će Milanović, ako se kandidira, proći u medijima?
Podržavat će ga N1, a Telegram sav novac koji je dobio prodajom Neta RTL-u uložit će u njegovu promidžbu. Podržavat će ga svi ljevičari koji su se održali u Novom listu, te golema mreža portalskih aktivista koje je u doba dok je bio na vlasti stvorila njegova neoficijelna šefica kabineta Zinka Bardić, nick ”Bijes Drugi”, a sad skapavaju čekajući da ministarstvo kulture odriješi kesu i istrese im 30 milijuna kuna, koje ovi nikako ne šalje, jer znaju da će tako pokrenuti virulentnu političku propagandu angažiranih blogera. Koliko bude smio, drukat će za nj i ”Večernji”, a ”24” bez ograničenja, ”Jutarnji” će biti uz Vladu, ali novinari uz Milanovića. Na RTL-u pržit će ga Šprajc, uvijek gladan senzacija, a na ”Novoj” nezamjenjivi Bago ili netko tko će Bagu zamijeniti.
Jedino žalosna predsjednica neće nikoga imati u svom kampu. Stranka je trpi, centrali se popela na vrh glave, desničari je mrze, a na terenu nema šanse kod ljudi koje ondje drže Brkić i Čuljak, te drugi stranački asovi – ona je kod njih svoju reputaciju proigrala. Za njen opstanak na brdu gdje samuje okružena muflonima, neposredno je zainteresiran jedino Plenković, koji ne želi Milanovića na Pantovčaku, a Bandić se mora pridržavati onoga što mu poruče s Markova trga. On i premijer vide u njoj tek manje zlo, a vole je isto onoliko koliko je i uvažavaju. No, uz nju je prost narod. Podržavat će je iz sve snage Željka Markić i njen pokret. Osim politiziranih, Kolindu će prigrliti nepolitizirane mase, sve one gospođe s nižom stručnom spremom koje po Slavoniji donose gledanost dnevnim sapunicama, a tu je i Crkva, zatim preporođeni kršćani, antikomunisti, reakcionari i nacionalisti. Papa bi vjerojatno birao Milanovića, ali on u Hrvatskoj nema pravo glasa.
Milanovićev plan jasan je, postoji, ako ga i nije formulirao: zauzme li Pantovčak, Josipović može preuzeti stranku, a onda će biti lako izazvati pad vlade, koja visi na nesigurnim parlamentarnim koalicijama, a više se ne može preslagivati, kao što se ni kaput ne može dva puta okretati. U atmosferi krize, dobivamo činovničku vladu ili neku ljevičarsku huntu, pa će zemlja ispasti iz europskih integracija, kao što je zamalo ispala u doba Milanovićeva premijerskog mandata. U Europi to neće ni primijetiti.
