PIŠE: Muharem Bazdulj
Neke knjige pamtimo zbog radnje, neke zbog atmosfere, neke zbog načina na koji su djelovale na nas, a neke tek zbog jedne ili dvije rečenice. Najbolje i za nas najvažnije knjige pamtimo zbog svega toga, i još mnogo čega. Trebalo bi mi mnogo prostora da napišem zbog čega mi toliko mnogo znači roman Ernesta Sabata “O junacima i grobovima”, ali ovdje ću tek da notiram kako mi u posljednjih dvadeset i kusur godina otkad sam je prvi put čitao, jedan kratki citat koji bilježi njen (anti)junak pada na pamet maltene svakih sedam dana. Tip, dakle, visi po kafanama i iščitava novine i magazine, ali birajući samo dvije konkretne rubrike i kaže: “Naslađivao sam se čitajući dvije stvari koje su me oduvijek očaravale: male oglase i crnu hroniku. To su bile jedine stvari koje sam čitao od svoje dvadesete godine, jer jedino one osvjetljavaju ljudsku prirodu i velike metafizičke probleme.”
Čitam tako prije neki dan vijesti iz crne hronike i jedna od njih mi tako savršeno osvijetli političku tragediju tzv. Zapadnog Balkana da skoro nisam mogao da vjerujem. Naravno, u skladu s prirodom naše epohe, lokalni portali su joj uglavnom prišli sa tragično-bizarne strane. Prva informacija je glasila ovako: “Dvije osobe povrijeđene su jutros kada je jedan radnik sa zgrade, čija je izgradnja u toku, pao najprije na betonsku terasu, a potom i na djevojku koja je prolazila pored gradilišta. Incident se dogodio oko 8.30 časova u centru sjeverne Kosovske Mitrovice, a po saznanjima sa mjesta događaja, radnik je skidao drvenu oplatu na trećem spratu četvorospratne zgrade kada je popustila platforma na kojoj je stajao i nakon čega je pao na djevojku koja je tu prolazila.”
Zatim se oglasila upravnica bolnice u Mitrovici Danica Radomirović: ”Povrijeđeni pacijenti – muškarac srednjih godina i mlađa djevojka, dovezeni su u svjesnom stanju na prijemno hirurško odjeljenje odakle je, nakon ukazane pomoći i dijagnostike, građevinski radnik prebačen na Odjeljenje hirurgije. Radi se o lakim tjelesnim povredama i njegovo stanje se prati i nije životno ugrožen. Kod djevojke su dijagnostikovane teške tjelesne povrede neuro-traume, to jest prelom lobanje i u toku su pripreme za njen transport u zdravstvenu ustanovu u Kragujevcu.” Naposljetku, mediji su izvijestili i o identitetu unesrećenih: “Povrijeđena djevojka je dvadesetogodišnja Vesela Harambašić, državljanka Bosne i Hercegovine, dok je povrijeđeni radnik 53-godišnji Albanac Sali Bećiri.”
Neobičnost ove nesreće je razlog, reklo bi se, zbog kojeg je privukla uredničku pažnju. A opet, njeni detalji nam skoro s volšebnom snagom otkrivaju toliko toga o životu na ovim prostorima i o razlici između konkretne svakodnevnice i njene medijske reprezentacije. U stereotipnim simplifikacijama, današnja Kosovska Mitrovica se predstavlja kao maltene hladnoratovski Berlin u kontekstu ideje da rijeka Ibar kao nekada Zid razgraničava dva svijeta koja su na rubu sukoba i među kojima nema nikakve komunikacije. U takvim simplifikacijama, sjeverni dio grada je srpski, južni je albanski i to je to. Oni koji su svjesni da i na sjeveru postoji neznatan broj Albanaca, kao i Bošnjaka, i to ne samo u dijelu grada koji se zove Bošnjačka mahala, svakako su u manjini. I onda, eto, ispadne da je građevinski radnik na zgradi na sjeveru Kosovske Mitrovice – etnički Albanac. S druge strane, stereotip bi htio i da u Mitrovici nema života, da ljudi samo “cure”, a ne da se nešto i gradi. Tu stereotip opet pada.
Ono gdje je stereotip u pravu jeste posvemašnji nemar tranzicijskog kapitalizma za bezbjednost radnika, pa tako nije zaštićen ni radnik, kao ni slučajni prolaznici koje put nanese u okolinu gradilišta. Dalje, nije stereotip, nego je istina da je državljanima BiH putovanje na Kosovo otežano. Ne toliko zbog nepriznavanja Kosova jer na Kosovo bez viza, čak i bez pasoša, sasvim normalno putuju državljani Srbije, kao i još nekih država koje Kosovo ne priznaju, koliko zbog farse oko (ne)priznavanja dokumenata i viznog režima. Usprkos tome, državljanka BiH je uspjela da na Kosovo dođe i da tamo u nesreći doživi ozbiljne povrede. Uz najiskrenije želje za brz i potpun oporavak i njoj i drugom unesrećenom, vratimo se naposljetku na (geo)politička nadgornjavanja i njihove implikacije na stvarni život.
Bolnica u Mitrovici je očito i kadrovski i tehnički dovoljno dobro opremljena da do kraja isprati liječenje povrijeđenog radnika. Ozbiljnost djevojčinih povreda, međutim, razlog je njenog prebacivanja u Kragujevac. Zašto baš u Kragujevac, upitao bi se neko idealistički naivan, kad je Priština udaljena od Mitrovice manje od četrdeset kilometara, dok je Kragujevac udaljen barem pet puta više, odnosno preko dvjesto kilometara, uz dodatak da putovanje do Kragujevca usporava i zaustavljanje na Jarinju, svejedno da li to mjesto neko smatrao graničnim, a neko administrativnim prelazom. Ovdje slučaj vjerovatno nije bio toliko hitan i ne pravi pretjeranu razliku, ali principijelno gledajući, jasno da su sudbine običnih ljudi ovdašnjim vlastodršcima zadnja rupa na svirali i da sve priče o razmjenama teritorija i korekciji granica služe samo da uspore i dokinu progres koji ljudi živeći svoj život normalno sami od sebe naprave.
(Oslobođenje)
