PIŠE: Nedžad Latić
Uz vijest o smrti bivšeg ministra vanjskih poslova Njemačke Klausa Kinkela, svi svjetski mediji su objavili njegovo pokajničko priznanje da su Zapad i Njemačka, pa i on osobno pogriješili zbog Srebrenice. Ovo priznanje je na neki način obilježilo njegovu političku karijeru. Gledano iz sadašnje perspektive, mogu reći da to nikako nije jedina velika greška kad je u pitanju njemačka politika prema Balkanu, a posebno prema Bosni i Hercegovini.
Njemačka je napravila golemu grešku u procjenama raspada Jugoslavije forsirajući nezavisnost Hrvatske i podržavajući ekstremne nacionalističke grupacije u Hrvatskoj koje su imale svoje pipke i u Bosni i Hercegovini, odnosno u samom Sarajevu. Ti ekstremni hrvatski nacionalisti sa ustaškim nasljeđem koji su se dugo godina krili po Zapadu predstavljajući se samo kao antikomunisti, nestrpljivo su željeli rat sa JNA u Bosni i Hercegovini kako bi sebi olakšali na ratištima oko Dubrovnika i Kninske krajine. O tom segmentu nedavne povijesti veoma se šturo govori, a za hatar poboljšanja hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Tako da se ni danas nikako ne može zanijekati njemački utjecaj i prisustvo u samom Sarajevu i da ne mora biti samo problem utjecaja Rusije i Turske na politička dešavanja u Bosni Hercegovini. Razlika je u tome što je ruska i turska politika na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, ogoljena kroz prijateljstva nacionalnih lidera Milorada Dodika i ruskog predsjednika Vladimira Putina, odnosno Bakira Izetbegovića i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Oba ova utjecaja se smatraju štetnim i destabilizirajućim primarno stoga jer se Putin i Erdogan tretiraju kao autokrate, odnosno diktatori, za razliku od zapadnih, posebno evropskih lidera koji se smatraju demokratama.
Agenda politike istočnih autokrata najčešće se stavlja u povijesni kontekst neoosmanske politike kakvu protežira Erdogan, odnosno obnavljanja ruskog pravoslavnog carstva kako se iščitava Putinova (geo)politička doktrina.
No međutim, ideja obnove Habzburške monarhije, iako djeluje iza kulisa, kako tvrde neki analitičari već je prešla na stranice štampe i ekrane medija, tako što se javnost povremeno podsjećala da bi njena obnova donijela nove perspektive regionu. Naravno, oglasili su se i protivnici, ističući kako Habzburška monarhija nije nanijela ništa manje zla, posebno slovenskim narodima od Osmanlija.
Najnovije svjedočanstvo da se budi duh Austrougarske monarhije došlo nam je iz Vatikana, gdje je vodeći list Svete stolice, „Osservatore Romano“, posvetio značajnu pažnju pitanju preuređenju Evrope poslije Prvog svjetskog rata i štetnim političkim posljedicama koje su iz toga proistekle. Naravno, ovo nije prvi put da vatikanski list razmatra geopolitička pitanja.
„Kada, dakle, predstavnici Svete stolice ili rimokatolički novinari pokrenu historijske teme, uvijek je interesantno dešifriranje poruka koje šalju svijetu“, piše jedan srpski analitičar i dodaje: „Ovaj put su poslali jasnu poruku da žele vidjeti obnovljenu Austrougarsku monarhiju, jer se Evropska unija odrekla tradicionalnog (kršćanskog) morala i rimokatoličke crkve i vjere u korist okultne multireligioznosti, koja je uvela evropske države u ekonomsku krizu i raspad pa sve više zemalja želi izići iz Unije“.
Obnovi Austrougarske se raduju Hrvati. Tako Tportal.hr optimistički gleda na ovaj projekt dodajući da „kada bi sutra na međunarodnoj sceni ponovno osvanula Austrougarska monarhija, koja je nestala prije 100 godina, Hrvatska bi u njoj igrala dosta važnu ulogu“.
„Hrvati bi bili tek sedmi najbrojniji narod u carstvu s manje od sedam posto ukupnog stanovništva. Zagreb bi bio četvrti najveći grad u monarhiji, a Hrvati sedmi najzastupljeniji narod.“
U ekonomskom smislu, oživljena Austrougarska imala bi BDP od oko 1.100 milijardi dolara, što bi bilo dovoljno za titulu 15. najveće ekonomije svijeta. BDP po glavi stanovnika iznosio bi nešto više od 17.000 dolara.
Dobro, neka su ovo sve još spekulacije bliže teorijama zavjere nego realpolitici, nedvojbeno je da Njemačka igra veoma važnu ulogu na Balkanu.
Tako se tvrdi da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić miljenik njemačke kancelarke Angele Merkel, te da je hrvatski premijer Andrej Plenković također njemački igrač.
Tek se u Bosni i Hercegovini špekulira da Željko Komšić i Denis Zvizdić kao tandem imaju podršku njemačke političke pa čak i same Angele Merkel i da su kao takav tandem trebali biti u Predsjedništvu Bosne Hercegovine, ali da ih je u tome omeo sam Bakir Izetbegović koji je kao predsjednik SDA favorizirao Šefika Džaferovića kao stranačkog kandidata za člana Predsjedništva.
Ako se sa današnje, dakle postizborne distance sagledava ova Izetbegovićeva odluka, prije bi se moglo reći da je Fahrudin Radončić, bez obzira na osobne animozitete koje imaju njih dvojica, kao koalicioni partner izbor Izebegovića, nego obrnuto.
Izetbegović se očito rukovodi iskustvom njegovog oca Alije sa Harisom Silajdžićem kada je došao u sukob sa Muhamedom Šaćirbegovićem, pa i Edhemom Bičakčićem što je izazvalo raskol u SDA. Kako je tvrdio sam Šećirbegović Silajdžić je želio da on kao premijer vlade ima ovlasti kakve ima njemački kancelar, dok bi tadašnji predsjednik Alija Izetbegović bio samo protokolarni šef države, odnosno njegova merioneta.
Nije ovdje riječ o sukobu političkih vizija već o sukobu političkih interesa i utjecaja. I pticama na grani je postalo jasno u kojoj mjeri i u kojoj formi Komšić oponaša Silajdžića, ali malo kome je jasno zašto to čini. Evo zašto!
Problem njemačke politike u Bosni i Hercegovini je isti onaj koji ima Rusija na Kosovu koja ne zna kako riješiti status duhovne pravoslavne zaostavštine, odnosno status pravoslavnih crkava i manastira, inače bi teritorij Kosova prepustila Albancima koje podržava Zapad.
Isto tako se Vatikan ne može odreći svog duhovnog nasljeđa, katoličkih manastira i crkava u Srednjoj Bosni, a posebno u Sarajevu, inače bi davno prepustili liderima HDZ da proglase treći entitet kao Hrvatsku enklavu na teritoriju Bosne i Hercegovine.
A, ako bi se, ne daj Bože, ipak ovako nešto desilo, pa Bošnjaci na sa liderima SDA na čelu pristali na svoj bošnjački entitet, unutar njih bi trebalo osigurati dovoljnu supstancu takozvanih umjerenih muslimana kojima ne bi smetala katolička duhovna zaostavština.
Ovakva hipotetička i dosta zamagljena vizija budućnosti Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije BiH, nije ništa manje štetna i pogubna po Bosnu i Hercegovinu, posebno po Bošnjake, od one koju protežiraju Putin i Erdogan.
I ako bi se zaista njemačka politika zasnivala na ovakvim vizijama onda bi to bila treća greška, skoro jednako teška kao i ona zbog koje se kajao pokojni Kinkel!
I na koncu, bez obzira na ove hipotetičke vizije, zbog same činjenica da je Aleksandar Vučić njemački favorit, Bošnjaci se trebaju zahvaliti na ponuđenom (njemačkom) tandemu Komšiću i Zvizdiću!
(The Bosnia Times)
