Roland Bartetzko je bio u Bundeswehru, a onda se borio na strani Hrvata u BiH i kasnije za OVK. Na Kosovu je robijao zbog bombaškog napada na jednu srpsku delegaciju. Za DW govori o svojoj knjizi „Miris rata“.
“Da bih se mogao zvati vojnikom, tako sam tada mislio, morao sam se boriti. Inače sam se isto tako mogao pridružiti paintball klubu”, piše Bartetzko u svojoj knjizi.
Tek tako? Kao i prije dvije godine, kada smo se sreli u Prištini, Bartetzko u svojoj knjizi opisuje da je u jugoslavensku klaonicu otišao jednostavno jer je vojnik. A vojnici se bore. Knjiga „Miris rata – pouke iz borbe” prvo je objavljena na engleskom i albanskom, sada se pojavilo njemačko izdanje, za koji tjedan će biti dostupna i na hrvatskom. U toj kratkoj ispovijesti Bartetzko opisuje život borca na balkanskim ratištima i kako se tamo uopće našao.
“Odlučio sam se boriti kod Hrvata, ali sam si jednako tako mogao zamisliti da se prijavim u bosansku vojsku. Bilo mi je svejedno koja će od dvije vojske na kraju biti. Ali nisam htio ići Srbima. Zar oni nisu bili loši momci?”
Bartetzko još uvijek živi na Kosovu. Rođen je 1970. u Würselenu na krajnjem zapadu Njemačke i već se kao tinejdžer prijavio u Bundeswehr. Njegovo objašnjenje za napuštanje njemačke vojske – što će u vojsci koja se ne bori te liči na paintball klub? – zvuči neuvjerljivo.
Kako smo već pisali, odgovori njemačke Savezne vlade na upit zastupnika Ljevice iz 2001. godine otkrivaju da je „R.B.” otpušten iz Bundeswehra na temelju člana 55 (5) Zakona o vojnicima. Na temelju tog člana iz vojske bivaju potjerani samo oni koji „povrijede svoje službene obveze” ili ako bi njihov ostanak u službi „ozbiljno ugrozio vojni red ili ugled Bundeswehra”.
Isti dokument je otkrio da njemačka Vlada ima saznanja o stotinjak njemačkih dobrovoljaca koji su se borili na hrvatskoj strani – uglavnom desničarski ekstremisti. Nacist? Nikako, kaže Bartetzko, oni mu se gade. „Kod mene se jednostavno radilo o potrazi za avanturom. Drugi su možda imali probleme – s policijom, ženom, obitelji… Bilo je i turista koji su mislili da je cool provesti jedan tjedan na bojišnici.”
Uvijek je problem, priča on za DW, naknadno objašnjavati razloge. „Tu čovjek može postati neiskren, priča da se samo borio za slobodu Hrvatske ili Kosova. To je naravno budalaština”, kaže Bartetzko o tome kako je završio u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i kasnije Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK).
Kao iz „Pobješnelog Maxa”
Njega kao da nešto tjera opisivati kako je to bilo, od pakla Mostara do Vučitrna. Ali bez velikih geopolitičkih zaključaka ili moraliziranja – Bartetzko naprosto želi opisati svakodnevicu borca. To već godinama radi na portalu Quora gdje neke njegove objave dostignu i milijunsku publiku. Kao i sada u knjizi, opisuje kako u ratu održavati higijenu kad nema dovoljno vode, zašto su cigarete zgodno sredstvo plaćanja i kako se postavljaju smrtonosne zasjede. Ili kako izaći na kraj sa strahovima, kako ne poludjeti.
“Sljedećeg jutra sam se lagano budio, nitko nije pucao, sunce je izvana sijalo u podrum i pomislio sam: „Kakvo lijepo jutro!” Polako mi je u svijest doprlo gdje se zapravo nalazim i sljedeća misao je bila: „Sranje!” (…) Pred borbu: Možeš samo određeni broj puta očistiti oružje, a želudac možeš ispovraćati samo jednom.”
Piše recimo o napetosti koja vlada kada iza ugla brunda nešto što zvuči kao srpski tenk. Jednom je na Kosovu tako jako brundalo da je mislio da to ne može biti T-55 nego opasniji M-84. Iza zavoja je međutim izišao „oklopni” traktor, na koji su naprosto privarene čelične ploče. Kao u „Pobješnjelom Maxu”, piše Bartetzko.
Postao je specijalist za eksploziv. Tehnički jednostavna stvar, ali treba znati gdje se klopka postavlja. Jednom su od mine koju je njegova jedinica postavila stradali albanski civili. Nije bio potresen. „Kada bi se nešto slično desilo danas, vjerojatno bih drugačije reagirao”, kaže. „Rat otupljuje osjećaje. Ne samo kod vojnika nego i kod civila. Čovjek se brzo na sve navikne.”
Rat nije tako uzvišen
Bit će razočaran čitatelj koji očekuje dokumentarnu knjigu. Kod Bartetzka je sve „jednog dana”, u „jednom gradu” s „jednim suborcem”. Knjižica je više zbornik anegdotskih epizoda i savjeta, gdje se Bartetzko ukazuje kao hibrid gerilskog taktičara, amaterskog psihologa i motivacijskog govornika. „Toliko se gluposti priča (o ratu). Knjigu sam osmislio kako bi se suprotstavila turbopatriotskoj mitologizaciji.”
Idu mu na živce kaste veterana u Hrvatskoj i na Kosovu koji bi kanonizirali rat. Da ga predstave kao svetinju gdje je svaki vojnik sve vrijeme mislio na uzvišeni cilj. I onda se pojavljuje Bartetzko koji priča o tome da su mnogi njegovi suborci zaradili psihičke traume koje su tabu. Ili da su mnoge dane na frontu proveli onesviješćeni od alkohola. „Kao vojnici nismo baš svakog dana mislili na oslobađanje zemlje. To nije vojnička svakodnevica”, kaže on. I to mu je važno.
Nažalost u „Mirisu rata” Bartetzko prešućuj mnogo stvari gdje bi njegovo svjedočanstvo iz prve ili druge ruke moglo biti dragocjeno. Dok tu i tamo spominje grozomorne srpske zločine, paljenje albanskih sela i teror nad civilima (opet ne dokumentaristički), od hrvatskih ili albanskih zločina u knjizi nema ni traga. „Nisam vidio zločine, što ne znači da ih nije bilo”, kaže on za DW. „Strancima na ratištu se ne pričaju takve stvari.”
Prije dvije godine je za DW ispričao da u glavi ima brojku koliko je ljudi ubio. Kaže, bilo je razmjene vatre s nekoliko metara razdaljine. Ali tu brojku iz glave i dalje ne želi reći, to mu je neukusno. „Uostalom nisam provjeravao jesu li stvarno mrtvi. To mogu znati samo kod svojih ljudi koje smo sahranili.”
Knjiga se završava u lipnju 1999., sa krajem bombardiranja NATO-a. Opet šteta, jer nepune dvije godine kasnije će Bartetzkov život poprimiti sudbonosni zaokret – postat će poznat, o njemu će veliki članak napisati i tjednik Spiegel.
Bila je srijeda, 18. travnja 2001. Oko 14:55 je u prizemlju napuštene kuće u centru Prištine detonirana bomba – baš kada je prolazio automobil sa službenicima odjela za putovnice Jugoslavenskog odbora za suradnju s Unmikom. Pukovnik MUP-a Aleksandar Petrović je ubijen, četvoro ljudi u automobilu je ozlijeđeno. Nedugo potom je Roland Bartetzko uhićen.
Prvo je zbog ubojstva, pokušaja ubojstva i terorizma osuđen na 23 godine zatvora pred Međunarodnim okružnim sudom u Prištini, uz sudjelovanje i njemačkih sudaca prema jugoslavenskom zakonu. Kazna je smanjena na 20 godina, a od 2015. je Bartetzko na uvjetnoj slobodi. Ni na suđenju ni u intervjuima nije priznao zločin. Tvrdi da je sve zavjera Unmika protiv njega, zaslužnog gerilca OVK-a.
Drugi život u Prištini
Vrijeme u nekoliko kosovskih zatvora je Bartetzko pak iskoristio kako bi diplomirao pravo. Njegova supruga, kosovska Albanka, imala je strpljenja čekati ga. Zato je danas još u Prištini, perfektno govori albanski, gostuje na televizijama, radi kao pravnik u jednoj produkcijskoj kući koja snima televizijske serije. Dobro mu je za sada tamo, kaže, kosovsko pivo nije loše.
Nerviraju ga svi koji su iz uniforme uskočili u fotelje i, eno ih, i danas gospodare Kosovom. Tamo im nije mjesto, kaže. „Pokušali su unovčiti svoju slavu. To im izgleda nije bilo dovoljno, htjeli su više. I tako su ušli u politiku.”
Bartetzku su tragikomični i svi ti spiskovi „ratnih veterana” OVK. Njihov broj je prevalio 40.000 iako se i na suđenjima u Hagu govorilo o par tisuća boraca. „Ne vjerujem ni da nas je bilo 5.000. Gdje su svi ti ostali bili? To je sve izborna kampanja. Ljudi koji nisu bili u ratu registriraju se kao veterani, dobivaju malu mirovinu, a zauzvrat moraju izabrati ispravnu stranku.”
Poslije jugoslavenske klaonice nikla je generacija takozvanih pasa rata, ljudi koji osim oružja ništa više ne znaju i ništa više ne žele, na bojištima širom svijeta ratuju za novac. Čuje se povremeno o Hrvatima u Legiji stranaca, Srbima u Donbasu, Albancima i Bošnjacima u Islamskoj državi. Dok njegovi nekadašnji suborci i neprijatelji još uvijek negdje pucaju, Bartetzko, čovjek koji je kao mladić otišao daleko od kuće kako bi pucao, mirno živi u Prištini.
Da nije to pomalo kao u paintball klubu? Je li ga, od kada je izišao iz zatvora, osjećaj vukao nekuda da još jednom bude u rovu? „Ne, prestar sam ja za to. To poglavlje je zatvoreno.”
(Dojče vele)
