PIŠE: Saša Bižić
Nakon što je lider HDZ-a Dragan Čović, zbog dolaska u Banjaluku na svečanost povodom Dana RS, od raznih pseudoanalitičara u više navrata proglašen „glavnim čuvarom zapadnih granica velike Srbije“, postalo je jasno da će u BiH u toku 2019. godine sve biti moguće.
Između ostalog, i to da pripadnici generacija rođenih tokom posljednjeg rata osjećaju nostalgiju prema vremenu prije oružanih sukoba u ovoj zemlji, iako to doba uopšte nisu ni doživjeli, a kamoli zapamtili.
Upravo taj momenat privukao je početnu pažnju javnosti u RS na par aktuelnih medijskih nastupa poslanika PDP-a u Narodnoj skupštini RS Draška Stanivukovića u federalnom Sarajevu. Trenutno naja(tra)ktivniji opozicionar u Srpskoj, koji je, inače, došao na svijet 1993, posljednjim opservacijama o tom gradu izazvao je zatečenost kod dobrog dijela simpatizera, a pojačao ljutnju u redovima skoro svih političkih protivnika u Banjaluci i RS.
– Zašto bi se Srbi odricali Sarajeva? Ja ga u svojoj glavi još uvijek oživljavam kroz muzičke grupe, kroz humor… Izvinite, to je i moj grad, i niti jedan Srbin se Sarajeva ne smije odreći, ne smije se odreći tog blaga. Daj Bože da se Sarajevo ponovo počne oživljavati kao centar kulture, humora i muzike. Ko je pratio istoriju srpskog naroda, vidjeće da su ova područja vjekovna ognjišta Srba – glasilo je Stanivukovićevo „prisjećanje“ na „Top listu nadrealista“, sarajevsku pop-školu i ostale fenomene, koje nije mogao da doživi direktno, već ih je, sa 26 ljeta, konzumirao putem Jutjuba i sličnih načina za posredni uvid.
Nastup odnedavnog šefa banjalučkog odbora PDP-a je neobična kombinacija političke „muzike“ kakva godi ušima zagovornika nadnacionalne, građanske opcije u RS, te standardima „bh.patriota“ zelene ili crvene provenijencije iz FBiH, ali istovremeno biva protkana zapažanjima koja su uglavnom nesporna i za ljude sa senzibilitetom za srpske nacionalne interese, s obe strane Drine.
– Imate u Republici Srpskoj cijelu generaciju ljudi koja kaže “Ne Sarajevo”. Ali, zbog čega tako razmišljati? Zbog čega srbovati, a jesti slamu? Ja nisam spreman da pričam ono što ljudi žele da čuju. Posao političara je da narod ubijedi u ono što je ispravno, a ne ono što narod želi da čuje – prvo je poručio Stanivuković.
Međutim, odmah zatim je prebrao po tankim žicama srpskog patriotizma.
– Prije ovog imao sam intervjuu za BBC, gdje sam govorio o mom odnosu prema Srbiji i Rusiji. U meni, kao svjesnom pojedincu, nije utkano samo 25 mojih godina života. U meni su svi vijekovi mog naroda. U mom srcu je potpuno i Srbija i Beograd i ti odnosi sa Rusijom, dakle i kulturološki, i tradicionalno i istorijski. Sa druge strane, naši politički predstavnici u RS odbacili su druge saradnike, što je po meni pogrešna politika. Mi trebamo da imamo saradnju sa Rusijom, ali s druge strane to nas ne tjera da budemo u izolaciji od drugog dijela svijeta – poentirao je on, ne dajući priliku nijednoj od četiri strane ovdašnje ideološke „čaršije“, bez obzira na nacionalnost, da mu odgovori na takvo retoričko „dobro jutro“.
Po svemu sudeći, ovakva epizoda nema posebnu dubinu, niti dalekosežne posljedice. Ona predstavlja manje ili više uspješan pokušaj opozicionara u RS – koji je u ovom periodu, od svih kolega sa razvalina Saveza za pobjedu, najviše izložen baražnoj vatri iz vladajućih struktura – da ne otvara dodatne frontove, prema Sarajevu ili stranom faktoru u BiH, a da pri tome obezbijedi i dio medijskog prostora, koji mu je sužen na domaćem terenu, u RS. Pri tome, pitanje je do kada će uspijevati u takvom balansiranju, jer je na televiziji Senada Hadžifejzovića, ne tako davno, prethodnog ljeta, imao već zaboravljeno gostovanje tokom kojeg je morao da odgovara na standardno test-pitanje za političare iz RS – da li se u Srebrenici desio „genocid“ ili ne? Eskivirao ga je kontrapitanjem: „Da li vam ja djelujem genocidno“ i prijedlogom da se svi u BiH posvete realnim životnim problemima, ali sledeći put teško da će se „izvući“ na isti način.
Zanimljivo je da u proteklim danima, ovakvim istupima, Stanivuković nije izazvao drastičniju reakciju ključne vladajuće stranke, osim pukog citiranja riječi da je „Sarajevo njegov grad“, što valjda, zaključili su, dovoljno govori samo po sebi. Umjesto toga, od generacijski bliskog, ali po svemu ostalom različitog Srđana Mazalice, poslanika SNSD-a u NSRS, dočekao je prozivku zbog osnivača Živog zida u Hrvatskoj, Ivana Pernara, a ne povodom sarajevskih svježih opservacija. Mazalica je na Tviteru, uz nedavnu zajedničku fotografiju Pernara i Stanivukovića, „okačio” Pernarevu izjavu u kojoj on RS naziva „tvorevinom koja je stvorena na nestanku Hrvata iz Bosanske Posavine”. Zatim je Stanivukovića pitao da li i dalje „dijeli iste vrijednosti sa Pernarom”.
Odgovor je izostao, vjerovatno zbog toga što je Stanivukoviću, u sadašnjim okolnostima, teško da izgovori ono što je realnije – da sličnije vrijednosti, bar kada je riječ o temama sa nacionalnom konotacijom, dijeli sa Mazalicom i njegovim stranačkim liderom Miloradom Dodikom. I da je ovaj „narcizam malih razlika“ neugodno pominjati u oba ugla političkog ringa u RS, u danima kada se onaj koji nema mehanizme sile iza sebe suočava sa optužnicama, prijetnjama zatvorom zbog „pokušaja državnog udara“ i sličnim varijantama.
A konkretan povod za ove žaoke, u stvari, bile su one rečenice u Stanivukovićevim sarajevskim porukama koje su imale „prekograničnu“ dimenziju, pošto je mladi PDP-ovac primijetio da bi „talas mirnih protesta kakvi su u Banjaluci i Beogradu mogao zahvatiti cijeli region, i da bi to moglo ubrzati promjene, što on lično priželjkuje“. Osim RS, BiH i Srbije, u tom kontekstu pomenuo je i Crnu Goru i Hrvatsku, naročito apostrofirajući „Montenegro“, kao svojevrsni uzor vlastima u Srpskoj, prema njegovoj procjeni.
– Cilj je imati 600 do 700 hiljada stanovnika i imati apsolutnu kontrolu – rekao je Stanivuković, iznoseći tvrdnju da Mazaličinim partijskim i koalicionim kolegama, u suštini, odgovara demografska kriza između Novog Grada i Trebinja.
Takav gest se može o(t)pisati kao pretjerivanje, bez obzira na političke razlike, ali, istovremeno, nema uporišta za poricanje činjenice da Stanivuković nije bio jedini koji je pokušao da „odobrovolji“ Sarajevo i bošnjačke kantone u FBiH prema Srpskoj u januaru 2019. To je učinio i lider SNSD-a Milorad Dodik, koji bi u nekim ranijim vremenima probleme s kojima se suočava kao srpski član Predsjedništva BiH rješavao „napadom“. Sada se opredijelio za defanzivu, najavljujući čak i povlačenje, ako u okruženju njegovog novog radnog mjesta ne bude razumijevanja za inicijative koje pokreće, prije svega one usmjerene ka formiranju vlasti u zajedničkim institucijama.
– BiH nema vremena da stoji. Ja nisam čovjek koji stoji i neću ni da to činim. Ukoliko budem vidio da nema uspjeha, ja nisam izabran u Predsjedništvo da budem slikan i da bih držao ovako neproduktivne razgovore. Ja imam daleko pametnijeg posla da radim. Naravno, ako do toga dođe, prvo ću obavijestiti one koji su me izabrali – pomirljivo je Dodik slegao ramenima.
Ali, avaj, povratne reakcije na „ofanzivu šarma“ iz opozicionog i vladajućeg bloka u RS iz grada pored Miljacke nisu takve da se stekne utisak kako će, u najmanju ruku, Stanivukoviću ili Dodiku biti ponuđeno da preuzmu liderstvo u Našoj stranci od sunarodnika Predraga Kojovića.
Jer, prvi čovjek SDA Bakir Izetbegović je tradicionalno namrgođen, i u svakom političkom potezu istočno i zapadno od BiH, ili sjeverno i južno od Sarajeva, vidi tek „zavjeru“ u skladu s principom „dvojica protiv jednog“.
– Od Vučića, a kasnije i Dodika, čuo sam besmislenu, ali vrlo opasnu tezu da je moj plan da “Bošnjaci prvo savladaju Hrvate u BiH, a zatim i Srbe”. Nakon moje reakcije, Vučić se izvinio, ali izgleda da nije promijenio mišljenje. Slične teze o “ugroženosti” slušali smo i devedesetih godina prošlog stoljeća, pa su ti “ugroženi” počinili genocid nad Bošnjacima – započeo je Izetbegović tiradu o komšijama unutar zemlje i van nje.
Zatim je dovršio misao, i to formulacijom koja nema običnu stranačku intonaciju, pošto bi bila identično posložena i u situacijama da, umjesto imena „Dragan“ i „Milorad“, iz Banjaluke i zapadnog Mostara stižu bilo koji drugi političari sa nebošnjačkim identitetom.
– Ovo što rade Čović i Dodik je mirnodopska, mehka varijanta onoga što su radili srpski i hrvatski lideri u ratu, i što se obilo o glavu svima, a naročito bosanskim Hrvatima – rekao je Izetbegović.
Da nije usamljen u ignorantskom odnosu spram svakog pokušaja iz RS usmjerenog prema relaksiranijoj komunikaciji sa Sarajevom, potvrdila je ocjena njegovog navodnog antipoda sa bošnjačke „ljevice“, Emira Suljagića, bivšeg DF-ovca, koji sada vodi Politički savjet Građanskog saveza.
– Postoje, naime, samo dvije moguće koalicije u BiH u ovom trenutku: NATO ili anti-NATO koalicija. I nema nimalo „nijansi sivog“ niti prostora za manevrisanje. Na jednoj strani se nalaze HDZ i SNSD sa „trabantima“, te poslovično „vojno neutralna“ Naša stranka, na drugoj SDA, SDP, DF i niz drugih, manjih stranaka. I to je dobro: članstvo u NATO nije samo tehničko i političko, nego vrijednosno pitanje. Članstvo u atlantskoj zajednici, starijoj i očigledno dugovječnijoj od izvikane evropske zajednice, jeste pitanje mira – oštar je Suljagić.
Pa, ako su kriterijumi već tako rigorozni, u RS preostaje tek da se konstatuje da „ničeg novog pod suncem nema“ i da samo rijetki ispunjavaju Bakirove i Emirove „visoke kriterijume“. Poput famoznog Srđana Šušnice, „kulturologa“ iz Banjaluke, koji se u prvoj polovini decembra našao na skupu istomišljenika u Novom Sadu, pod nazivom „Ko je prvi počeo – istoričari protiv revizionizma“.
– Velika je greška što je Republika Srpska ostavljena u životu, jer je tako nagrađen genocid. I sada žmirite na činjenice da RS želi ne samo da zamrzne, nego i da produbi konflikt. RS je ovaploćenje četničkih ciljeva iz Drugog svjetskog rata. RS je potpuno četnička diktatura – naveo je Šušnica.
Zbog starosti „kulturologa“, sada već na početku pete decenije života, ove pogane i maligne rečenice sigurno se nisu našle na radaru UNICEF-a, čije je predstavništvo u BiH sredinom 2016. realizovalo istraživanje pod nazivom „Glasovi mladih“. Ta analiza je najsvježija u ovoj zemlji kada je riječ o sistemu vrijednosti generacija čije vrijeme dolazi. Na reprezentativnom uzorku unutar sve tri nacije, oni su utvrdili da etnička distanca među osobama između 15 i 30 godina ne zaostaje za roditeljskom, odnosno da izrazita većina njih ostavlja prostor za svakodnevnu komunikaciju sa vršnjacima drugih nacionalnosti, ali ne i za „osjetljive“ momente poput emotivnih veza ili brakova.
To opovrgava jednu od Stanivukovićevih formulacija sa posljednje „turneje“ po Sarajevu – da (poslije)ratne generacije ne dijele rezerve starijih prema drastičnom „prepakivanju“ sadašnjih međunacionalnih relacija u BiH.
Ali, ne dovodi u pitanje spoznaju da srpska strana – koja jeste daleko od savršenstva, naravno – već duže vrijeme pokušava da pronađe put do „tvrdih srca“ Bakira Izetbegovića, Emira Suljagića i njihovih pandana.
Do te mjere da je prije nekoliko godina u RS smišljena krajnje neobična kovanica „političko Sarajevo“, sa očiglednim ciljem da se naglasi razlika između nedužnih običnih smrrtnika u tom gradu i izabranih predstavnika koji, eto, zaslužuju poneku kritiku.
Nagradno pitanje – ko je prvi počeo da u Srpskoj koristi bizarnu formulaciju? Ne, nije Draško Stanivuković, a ni Milorad Dodik. Mada je u ovom drugom slučaju „vruće“, pošto pomno memorisanje takvih originalnosti nudi nevjerovatan, ali tačan odgovor – Nikola Špirić je prvi plasirao, a Staša Košarac učinio entitetski prepoznatljivom ovu „antologijsku frazu“. I to pored Šušnice u punoj kondiciji i snazi.
(srpskacafe.com)
