PIŠE: Denis Kuljiš
Ivo Josipović spreman je za povratak na Pantovčak. ZAMP mu ne oduzima puno vremena – on ga je osnovao, te stvorio sustav zakona, institucija, udruga i poduzeća koja je glazbenu djelatnost u Hrvata pretvorio u unosnu, čvrsto reguliranu djelatnost. To je plodna oaza u hrvatskoj Sahari. Smisao je ZAMP-a, pojednostavljeno, da oduzima novac od penzionera, i daje ih Rozgi.
Osim što inspektori ZAMP-a patroliraju po birtijama i naplaćuju slušanje radija i puštanje glazbe, ubiru i određeni postotak pretplate za HRT-a. Silom zakona novac se usmjerava direktno u zampovsku kasu, koja je svake godine sve punija. Prošle godine prikupili su 127 milijuna kuna! Od toga im je od pristojbe HRT-a pripalo 44 milijuna, ostalo su uhapsili od kafića i ostalih slučajnih prolaznika. Prošle godine u biznis im se pokušala umiješati britanska tvrtka koja zastupa neke svjetske autore, primjerice Brucea Springsteena, čovjeka s najvećim tantijemama na svijetu. Čak je i kod nas prvi na zampovski listama stranih autorskih prava.
No, mrežom pravila, koje podupiru hrvatske institucije u koje su kroz godine implantirani kadrovi Josipovićeve i Milanovićeve administracije, Britancima je onemogućeno da zastupaju autora koji ih je angažirao kao svoje agente. Ako Springsteen ipak želi da ga zastupa britanska firma, a ne ZAMP, mora osobno doći u hrvatski konzulat u New Yorku na Drugoj aveniji br. 820 (12. kat) i potpisati odgovarajuću izjavu pred konzulicom Lidijom Bačić.
Sustav koji je Josipović ustanovio gradeći ga svojim rukama od temelja do tavana, okrunjen je privatnom tvrtkom koja obavlja glavni dio financijskih poslova, a u vlasništvu je Ivina kuma. Tu se odlije dvadeset-trideset milijuna, pa se tvrtka bila bacila u nekretnine i još sto drugih poslova, ali ih je obustavila, barem pod imenom istog poduzeća. I sam Ivo malo je zaronio, pa krstari na periskopskoj dubini, te promatra razvoj događaja, kao veliki kit u doba mriješćenja, čekajući trenutak da izjuri na površinu i opet mahne moćnim repom… Valjda mu se učinilo da se sad pruža povoljna prilika. A pruža li se? Pruža, vrijeme je za luzere!
Kad ako ne sad, tko ako ne ja, kako je govorio dr. Ivo Sanader, koji se sam ne prijavljuje za istu predsjedničku utrku, samo zato što mu se još vuku neke pravosudne komplikacije… Inače bi se vjerojatno javio, i bio bi favorit, jer Hrvati sve opraštaju i sve zaboravljaju, spremno vjerujući u svaku teoriju zavjere, šire proširenu zabludu, glupost i zaumnost.
Da se baš svi mogu javiti i natjecati za predsjednika, bez obzira na ostale okolnosti, na primjer smrt, siguran sam da bi J. B. Tito ušao u drugi krug. Pavelić bi ispao u prvom, iako bi premoćno pobijedio u dijaspori i u Bosni i Hercegovini. Franjo Josip I. dobio bi prolaz jedino u zagrebačkom prstenu. Dmitar Zvonimir ne bi dobio ni glasove obitelji, a Tomislav bi propao i u Tomislavgradu, s obzirom na to što Duvno ionako nosi to ime po srednjem sinu kralja Aleksandra Karađorđevića, a ne po ratnom poglavici Kroatena iz 10. stoljeća.
Izostavimo, ipak, fizičke mrtvace, te razmotrimo akcije na burzi političkih mrtvaca. Tu je daleko najjači Milanović. Njegov je problem što ga nema tko kandidirati. SDP neće, jer neće Bernardić – iako ga prvaci iz njegove stranke, zastupnici i bivši ministri, vrijeđaju da je ograničen, nije toliko glup da kandidira lika koji je s njima u dosluhu. Radije će ih svih prepustiti zasluženoj sudbini – da se vrate u anonimnost, u klaku, među umirovljenike ili u beznačajne građanske karijere, tko već kamo pripada.
Kod desničara donedavna je postojala zabluda da će Milanovića kandidirati Dalija Orešković, koja želi biti premijerka, ali budući da je ona izjavila (na televiziji) da neće, jer traži nove, a ne stare ljude, jasno je da i ta kombinacija otpada. Neke treće baze za Milanovića nema – ostaci IDS-a, ostaci HNS-a (GLAS) i drugi ”luzeri s centra” već su se zamalo obavezali Josipoviću, koji je kandidat po njihovoj mjeri, kao što su i oni politička baza primjerena njegovu političkom talentu.
Još im samo treba da pozovu moga starog druga Stipu Oreškovića da kampanju menadžira s istim uspjehom kao i prošlu, pa je rezultat unaprijed jasan – ali Stipe je ionako spriječen, budući da predaje bioetiku na Harvardu, živi u Bostonu i sigurno mu se ne da zafrkavati s ekipom i s populacijom koja nije bila na visini njegovih ambicije. Kao mladić i omladinsku kadar u komunizmu, Stipe je u Novom Beogradu bio cimer s Milom Đukanovićem. Šef im je bio Sandi Češku, danas najbogatiji Slovenac, a hrvatski kompić, Miroslav Radman, koji je iz domaćeg Komsomola prešao direktno u Microsoft.
Kod Milanovića, dakle, samo predmnijevamo dobru volju da se kandidira, ali, realno, taj mladi kadar, već je postao stari kadar, ili, što bi Srbi rekli, ”mnogo je omatorio”, zagazio dobrano u pedesete, već bliži penziji nego fakultetu, u životu u kojem nije ništa konkretno radio, osim što je jedan đir (četiri godine) bio premijer i državi nanio nepojmljivu štetu, ali ne po onome što je radio, koliko po onome što nije…
Neutralizirao je tako i odgodio učinak hrvatskog ulaska u EU za trajanja cijelog svog mandata, a znanstvena analiza pokazala je da Hrvatska ekonomski nije nikad toliko zaostajala za usporedivim zemljama Europe, kao u doba njegova mandata. Tada smo se izdvojili iz tranzicijskog klastera i strmoglavili u sunovrat, koji se može usporediti jedino s nazadovanjem u doba turskog osvajanja. Da se opet poslužimo srpskom mudrošću, u Milanovićevu mandatu ”sve je pošlo naopačke, za vrapce i mačke”… No, hoće li to odrediti ponašanje hrvatskog biračkog tijela? Neće, naravno. Ako mu se ime ipak pojavi na ”ticketu” glasat će za nj iz lojalnosti prema SDP-u, koji je (samo u njihovim glavama) legitimni nasljednik KPJ, ili zato što mrze HDZ ”i više nego što bi bilo normalno”, zato što im ide na jetra Kolinda, ili zato što misle da je njegova neobuzdana priroda temperamentnog sinjskog đilkoša i napuhanca sa srednjoškolskog igrališta baš prava stvar, gard koji se očekuje od lidera, umjesto poze ozbiljnog birokrata, koju njeguju Josipović i Plenković.
Ako s predstojećih predsjedničkih izbora – a bit će za godinu dana, što znači sutra – Milanović zaista izostane, jer nema baze, a nema ni snage, strpljenja ili sposobnosti da je sam za sebe od nule izgradi, tko će se onda na njima pojaviti? Tko će napasti Kolindu koja sad ima solidnu podršku stranke, jer je platila cijenu i lišila se svih likova preko kojih je vodila vlastitu, paralelnu unutrašnju politiku?
Podrška stranke na predsjedničkim izborima ključna joj je zbog terenske operative i lokalnih medija, koji uglavnom služe vladi, ali, s druge strane, neće joj pomoći kod njenih desnih birača, dok je lijeve izgubila. Zdesna će netko ući, vjerojatno Bruna Esih, koja dobro izgleda, ali je, čini se, potpuno neupotrebljiva za javni nastup. Kad govori, drvena je, neuvjerljiva, i nema što reći. Možda se, doduše, oslobodi, ne možemo znati kakva je ona zapravo, dok ne izađe iz sjene – žena i majka troje djece, nikakav akademski kadar, autorica knjiga koje je pisala četveroručno sa ”čuvarima blajburške uspomene”, te zatim ostvarila političku vezu za Zlatkom Hasanbegovićem, koji je s njenim mužem išao u školu.
”Ikona hrvatske desnice” zaista nije imala puno prilike da raširi krila… Ikone su simbol šutljiva majčinstva, blagosti osvijetljene unutrašnjim svjetlom. U politici traži se pak Wander Woman ili Xena Ratnica, a ne Teotokos s ikona, sveta Paraskeva. Dakle, kako će Bruni rođenoj Brstilo ići ako se kandidira, ne znamo, ali mogla bi odgristi nešto s desnog ruba statističke pite. No, pravo je pitanje, kamo će se na predsjedničkim izvorima odliti glasovi ljevice i umjernog centra koji, pokazalo se, uvijek imaju presudnu važnost.
Kad je Kolinda izlazila na izbore, činilo se da nema nikakve veze s desnicom, percipirali su je kao ženu iz Rijeke, iz diplomacije, bliže Sanaderu, Mati Graniću, pa čak i Mesiću, nego Hercegovcima, kao osobu iz međunarodnih struktura, s američkim imprimaturom, svakako ne ljutu nacionalistkinju. Doduše, nju i muža Jakova opisivali su upravo tako neki ljudi koji su ih bolje poznavali iz predživota, ali takve subjektivne dojmove obično odbaciš kao jednostrane, ako nemaju veze s političkom biografijom. Za ponašanje birača bilo je ključno što su mislili kako tu uočavaju građansku, umjerenu pojavu s centra, ono isto što si morao misliti i za Josipovića koji se pojavio kao isti takav u Perboratu opran lik s lijevog centra, profesor prava, kompozitor za bijelim klavirom, s karakterističnim opuštenim stiskom ruke dobroćudne lignje, koji se čak ispisao iz SKH nakon što je SDP izgubio prve izbore, a priključio Račanu tek kao nestranački kandidat (uz Vicu Vukova i CroCopa) te u Saboru posvetio pisanju simfonije zampovskog zakonodavstva…
Birači su, dakle, i opet pali na projekciju lika umjernog, tek ovlaš angažiranog političkog epigona, da bi se tek zatim pokazala kakva u njemu ambicija kuha – vulkanska strast koja izbija na površinu u erupcijama nalik provalama Vezuva. Pokazalo se da Josipovićev tatek nije bio marginalac u komunističkoj nomenklaturi (poput Milanovićeva oca) nego važan pripadnik KNOJ-a, represivnog instrumenta Titova režima, koji je pod izravnom komandom Ozne, od vojnika poraženih vojski i civila propale kvislinške države, pravio blajburgere. Pokazalo se, zatim, da je ZAMP shema nad shemama, uz koju su vezani ključni interesi, i kad su srpske ”Novosti” o tome objavile jedan članak, predsjednik Josipović je Pupovca i njegovu stranku koja te novine izdaje, nazvao ”etnobiznismenima”. Ključna je pogreška SDSS-a bila što zaštitu srpskih autorskih prava u Hrvatskoj nije povjerila ZAMP-u.
Kad je nakon pet godina džepnog biljara, uz davanje beskonačnih ispraznih intervjua i otvaranja sajmova u donjim Vukojebincima, shvatio da se bliži strašni čas kad bi mogao izgubiti izbore, Josipović se upustio u divovske pothvate, od kojih nijedan nije uspio. Pokušao je uz pomoć Podolnjaka-podobnjaka promijeniti Ustav, tako da predsjednik dobije pravo imenovanja ustavnih sudaca (i tako dokine jedan od stupova trijade demokratske vlasti), stupio je u komunikaciju sa Željkom Markić i pokrenuo referendumski pokret, a na Pantovčaku dao kancelarije ljudima iz Opusa Dei. S Glavašom je pokuša napraviti deal, kakav je zakovao s Bandićem, ali je Milanović Bandića na vrijeme strpao u haps, da tu kombinaciju onemogući. Osnovao je novu stranku, nagovorio Nikicu Gabrića da glumi tehnokratskog političara i financira tu organizaciju, a istodobno, ljudi iz predsjedničke dalje blizine, pregovarali su s Rosnjeftom o ustupanju udjela u INA-i u vlasništvu mađarskog MOL-a. Mandat anđela nebeskog, završio je, dakle, sunovratom u paklenske dubine, ali kad je ondje htio zapisati dušu, skeptično su ga otpravili: ”Što bismo mi s tim počeli? Nema tu materijala ni za kupaće gaće.”
Tko ima, dakle, na raspolaganju čovjeka da sad odglumi lijevog umjerenjaka? Nema nitko. Tu je Josipović, ali što ćeš s njim? Nema sumnje da će i Živi zid nekoga kandidirati, nisu ludi da propuste tu utrku, a ako i jesu, naći će već nekog iz svoje tvrde jezgre, ili matične ćelije s gumenim zidovima, da dosadne hrvatske predsjedničke izbore učini življima. Ipak, protiv njih radi njihov imidž, jer ti ne možeš na ulici naći dovoljno očajnika da ti omoguće pobjedu – a da uđeš u drugi krug, mora biti dovoljno ljudi koji zaista vjeruju da to nije sasvim nemoguće. Ne samo među biračima, nego i u medijima, ”u društvu”, posvuda… Živozidašima poput Pernara nedostaje upravo tih ”četiri za učinit pet”, što bi rekli Dalmatinci, pa se najizglednijim čini da sudac žestoko potegne sudac Mislav Kolakušić iz kampanje Antikorupcija, upravo s podrškom ovih ovršenih i smlavljenih birača. On je po sebi uvjerljiva građanska pojava, a s obzirom na karijeru na Trgovačkom sudu, kad kaže da će dokinuti sadašnji Ovršni zakon, po svoj prilici zna što govori… Kao predsjednik mogao bi napraviti neizdrživi pritisak na vlast, pogotovo što bi na Pantovčak stigao u godini parlamentarnih izbora. Sad on još ne govori puno, nego pumpa svoju kampanju i jača prisutnost na društvenim mrežama. Koliko se vidi, ima za to para. Netko u njega vjeruje. Kad krene, mogao bi biti tzv. dark horse kandidat, samozatajni favorit, pa u prvoj fazi preuzeti glasačko tijelo Živog zida, u drugoj dobiti podršku Dalijina START-a, a u trećoj prikovati i SDP ne nađu li komunjare bolju opciju, a ova im u svakom slučaju nije loša.
Tko bi tu još mogao pomutiti sve račune? Mogao bi Bandić da krene na predsjedničke izbore, napusti Zagreb, sve one ljude koji su se ugradili u njegovu vlast i administraciju pa popunili oko 20 tisuća radnih mjesta kojima raspolaže, ne računajući ostale posredovane interese i kombinacije, kao i fundamentalnu činjenicu što servisira vladu za koju je stvorio prihvatilište za stranačke migrante. Može li sve to ostaviti i upustiti se u neizvjesnu avanturu sukoba sa službenim kandidatom HDZ-a, te riskirati da i s jedne i s druge instancije vlasti započne pritisak na Državno odvjetništvo neka konačno nešto poduzme povodom optužbi zbog zamjene građevinskog zemljišta, koje izgledaju ozbiljnije od one da je dao službeni automobil kako bi neku manekenku odvezli na liječenje u Beč. Kad bi se izbrojale sve usluge koje je Bandić pružao u karijeri po pravu i nepravu, zato što je mislio da treba, zato što je htio, ili zato što je računao da će biti korisno za njegovu stvar, nema sumnje da bi se prema nebu uzdigao poklik iz tisuća i tisuća usta: ”Santo subito!” Ali, zemljište, to je druga priča. Osim socijalne inteligencije, kod zagrebačkog gradonačelnika se može vidjeti neosjetljivost za pravila legalnog djelovanja u domenu njegove gradske hunte. Da se i ne govori o ljudima koji ga okružuju i opslužuju – to su priče za koje obično u cijelosti shvatimo tek kad moćnik padne s vlasti…
U jednu riječ, nije tu pitanje želi li Bandić na predsjedničke izbore, nego je li točna procjena kako Plenković ne želi da on na njih izađe – njemu je Kolinda sad sasvim po volji. Zašto bi nešto riskirao da dobije nešto drugo, što mu uopće nije potrebno, otkako sve može ostvariti i nametnuti i bez pomoći predsjedništva, ili usprkos njemu, kako je i demonstrirao. Upravlja vanjskim poslovima i diplomacijom, nametnuo je Joška Para za ambasadora u Bruxellesu iako se u početku činilo da bi se Kolinda prije ubila nego da mu potpiše. Upravlja Službama i disponira njihove ljude preko svog ministra od najvećeg povjerenja (kojega desničari nazivaju Plenkovićevim Richelieuom, budući da ne znaju dovoljno povijesti i shvate kako zapravo misle na Josepha Fouchéa). Na vojsku Predsjednica nema nikakva utjecaja, jer tamo više ne gospodari načelnik glavnog stožera, kao u doba Milanovićeva ministra Kotromanovića. Tada je o akviziciji naoružanja i novcima odlučivao sadašnji veleposlanik u Kataru i Omanu, dr. sci. Darko Lovrić, inače bivši podoficir JNA. Sad je sve preuzeo ministar Krstičević, dakle Vlada, što je posve u skladu s Ustavom, ako je riječ o novcu i razvoju, dok bi stručnu inicijativu trebao dati Glavni stožer, kad bi ondje umjesto polurashodovanih generala imali neke nabrijane mlađe, školovane časnike.
Ustavnu raspodjelu nadležnosti uobraženi Josipović uopće ne razumije, jer kaže da Kolinda ”nije nikakva predsjednica budući da Krstičevića nije smijenila zbog fijaska akvizicije F-16 Barak”. Sugerira da bi on to učinio. A ministra može smijeniti jedino premijer, usvoji li Vlada prijedlog u tom smislu, ili Sabor, glasanjem u kojem uskrati Vladi povjerenje. Da to učini predsjednik, izazvao bi momentalno ustavnu krizu. Takve je sebi ovlasti dao Mesić kad je slao generale (i među njima Krstičevića) u mirovinu, ali on je to smio učiniti samo zato što mu je Račan dopustio i posve prepustio inicijativu. Dobro je izračunao da bi riskirao društveni konflikt, da se to sam uradio. Neka ih smjenjuje bivši Tuđmanov zamjenik! Mali postkomunistički vođa pritajio se, pa je na čelu Partije potrajao točno 36 godina, kao i drug Tito.
Predsjednik ne može ništa, to je jako važno shvatiti, ali treba uočiti kako, usprkos tome, može puno postići, jer ima legitimitet izravnog izbora. Ako ti raja povjeruje, stekneš autoritet, pogotovo kad je vlada općenito slaba ili uzdrmana. U tome je sva draž toga političkog izazova – predsjedničko mjesto ništa ne vrijedi onima koji vlast imaju, ali može pružiti puno onima koji je još nemaju…
Iz svega ovoga može se izvući zaključak, prognozu koju nije neozbiljno ponuditi sad, manje od dvanaest mjeseci prije izbora, drugi krug bit će: Kolinda – sudac Kolakušić.
