PIŠE: Saša Bižić
Ljudima sa ovog prostora je poznato – vrijeme stoji uglavnom u sladunjavim stihovima koji prate razne lake note. Međutim, u januaru 2019. i tome je došao kraj, jer je ovaj fenomen na javnoj sceni BiH postao potpuno egzaktan i precizno mjerljiv, i to ne u skladu sa zakonitostima politike, već uz pomoć parametara fizike, matematike i ostalih prirodnih nauka.
Proces čijoj kulminaciji prisustvujemo podrazumijeva apsolutno identične reakcije u Federaciji BiH na obilježavanje 9. januara u RS, iz sezone u sezonu. Većina prepoznatljivih ličnosti iz Sarajeva i kantona sa bošnjačkom većinom nadmeće se u histeričnom odnosu prema najpoznatijem prazniku s druge strane međuentitetske granice. Uz asistenciju istomišljenika iz Zagreba, ovaj hor neumorno insistira na čudnoj mješavini navodnog legalizma i totalne proizvoljnosti.
Kada ponavljačima te mantre odgovara, problem sa Danom Republike Srpske jeste u tome što je „neustavan“, pošto je tako zaključio mehanizam za majorizaciju poznat kao Ustavni sud BiH. Opet, u drugim okolnostima, u naletima huškačke retorike sporno biva to što je, s njihovog stanovišta, riječ o „genocidnoj tvorevini“, koja ne bi smjela ni da postoji, a kamoli da ima svečani datum. Pri tome, naprasni „ustavobranitelji“ ne osvrću se na nelogičnost – da se šovinistička sintagma o „tvorevini“ nigdje ne pominje u Dejtonskom sporazumu, čiji je dio i Ustav BiH, dok je Srpskoj i njenim nadležnostima posvećen značajan segment ovog pravnog akta. Zagovornici takvih teza, bez obzira na agresivnost i aroganciju, ipak se još ustežu da otvoreno priznaju da je krajnje ishodište njihovih projekcija želja za kontrolom nad teritorijom RS, ali bez izrazite većine postojećeg stanovništva.
Za to vrijeme, u Srpskoj se iskristalisao karakterističan gard prema dva ključna praznika u FBiH. Kada je riječ o 25. novembru, spram „dana državnosti BiH“ u RS vlada gotovo jednoglasna ravnodušnost. U slučaju 1. marta, „dana nezavisnosti BiH“, već nema tolikog ignorisanja. Probudi se izvjesna doza ljutnje i inata, ali bez preduzimanja konkretnih pravnih akcija ili javnih kampanja, s ciljem osporavanja ili ukidanja ovih kontroverznih hronoloških odrednica. S druge strane, posebna dimenzija čitave ove situacije jesu i unutarsrpska sporenja o tome da li je proslava 9. januara zadržala opštenacionalni karakter ili je uzurpirana od vodeće vladajuće stranke. Međutim, u suočavanjima sa federalnim atacima, opstao je konsenzus oko stava da je Dan RS nesporan i za opoziciju i za vlast. Ta konstanta je još naglašenija među građanima, bez obzira na to da li je obojena deprimiranošću ili entuzijazmom, što se tiče internih procesa u Srpskoj.
Mada je u BiH stvoren ambijent za koji bi se moglo reći – svima je sve jasno, ipak postoje određena pitanja bez nedvosmislenih odgovora. Najvažnija preostala dilema odnosi se na nepoznanicu – ako već nije moguća saglasnost, pa čak ni tolerancija, kada su u pitanju praznici u ovoj zemlji, a iste tenzije prate i većinu drugih, iole bitnih političkih pitanja, postoji li manevarski prostor unutar kojeg je realan minimum normalne komunikacije? Ima li problema čijem se rješavanju pristupa bez uobičajenih konflikata? Naravno, ne kroz prizmu nekog iluzornog, novog „bratstva i jedinstva“, već sa stanovišta elementarne podudarnosti u interesima.
Ivana Marić, politički analitičar iz Sarajeva, smatra da takve teme postoje, ali ističe da birači ne podržavaju političare koji insistiraju na njima, već su skloniji onim partijskim liderima koji podižu tenzije i odbijaju bilo kakav vid dogovora.
– I Milorad Dodik počeo je političku karijeru sa retorikom o suživotu. Međutim, tada je mali broj ljudi glasao za njega. Kasnije je napravio zaokret prema nacionalizmu i napustio te umjerene pozicije, i tek onda se učvrstio na vlasti, što potvrđuje tezu da birači i dalje nasjedaju na ovaj vid političkog govora. I ne samo to, već ne pronalaze ništa sporno čak i u tome da Dodik, recimo, podrži Čovića kada je on izložen kritikama zbog Blajburga, a ovaj mu uzvrati nekom drugom prilikom, kao sada, prisustvom u Banjaluci 9. januara – kaže Ivana Marić za SrpskaCafe.
Ona dodaje da partijski lideri koji dominiraju u oba entiteta BiH, čak i ako su sukobljeni po nacionalnoj osnovi, mogu da pronađu „kopču“ kada su u pitanju finansijski ili slični interesi.
– Naravno, to je pokazatelj da živimo u korumpiranoj državi, sa vodećim ljudima koji se bogate, a ništa ne rade za narode i građane, već, naprotiv, lako postižu saglasnost kada treba uvesti nove namete. Sistem, nažalost, nije u stanju da reaguje na to, budući da su i pravosuđe uvukli u tu svoju hobotnicu – smatra Marićeva.
Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, prepoznaje samo jednu temu u novijem periodu povodom koje politički lideri iz oba entiteta uspijevaju da pronađu zajednički jezik.
– To su odgovori na Upitnik Evropske unije. U ovom domenu ne vidim previranja u posljednje vrijeme. Međutim, odsustvo sukoba u vezi s tim nije posljedica nekakve političke osviješćenosti, već je, jednostavno, riječ o specifičnom pitanju koje ne sadrži emotivni naboj. U svakom slučaju, radi se o rijetkom svijetlom primjeru, u poređenju sa nizom drugih problema, kod kojih se, čak i ako nema sukoba, javlja nerazumijevanje – kaže Vukojević za SrpskaCafe.
Naš sagovornik podsjeća da međuentitetski i međunacionalni konflikti imaju svojevrsnu osnovu u RS i FBiH.
– Ne treba zaboraviti da imamo sukobe unutar entiteta, tako da je, na izvjestan način, logično da se oni prelijevaju preko entitetskih granica, na nivo BiH. Sve to čini društveni ambijent u kojem su konflikti obilježje gotovo svih sfera javnog diskursa, od politike do sporta i kulture – zaključuje Vukojević.
Osim ovakvih zapažanja, u BiH se mogu registrovati još najmanje tri faha u kojim sasvim solidno funkcioniše „miroljubiva koegzistencija“ ovdašnjih entiteta i naroda.
Prvi fah se odnosi na privilegovanije slojeve stanovništva, a oni su u ovoj zemlji najčešće direktno ili indirektno povezani s politikom i vrlo su složni u situacijama kada je potrebno iskamčiti značajan novac od inostranih kreditora. Vođeni ovim ciljem, spremni su da podrže i projekte koji ih savršeno ne zanimaju, pa stoga, logično, dižu ruke za njih, krajnje nezainteresovani za sadržaj kakav navodno zagovaraju. Posljednji takav primjer je famozna Reformska agenda, koja je sredinom 2015, kada je usvojena na raznim nivoima vlasti, predstavljena kao tekst u istom rangu sa Biblijom i Kuranom, samo u sferi ekonomije, a ne duhovnosti.
Više niko i ne pamti da je njen rok trajanja bio – do 2018. godine, iz čega proizlazi da će morati da bude usvojena nova agenda, ili će ova teritorija nastaviti da funkcioniše, ako je to uopšte izvodljivo, bez takvog veličanstvenog dokumenta. Od svih birokratskih splačina u ovom papiru, niko nikada nije ni zucnuo da se tu pominje i „kresanje“ javne uprave, ali je zato realizovana namjera da se povećaju akcize na gorivo. To je učinjeno u cik zore jedne noći sredinom decembra 2017, a najlucidnije objašnjenje za čin koji je povećao skoro sve životne troškove u oba entiteta dala je osoba čiji je glas u Parlamentu BiH presudio – poslanik HDZ-a 1990 Diana Zelenika, rekavši tada: „Možda dođe Ikea, to je važno nama ženama“. „Ikea“ se nakon toga nije baš pretrgla jurcajući prema BiH, ali je zato bord direktora MMF-a nakratko otključao blagajnu, pa je rasipnicima iz vlasti u FBiH i RS već 9. februara 2018. udijelio 145 miliona KM da zakrpe hronično zjapeće budžetske rupe, da bi u julu ponovio istu radnju, samo sa nešto skromnijom crkavicom.
Drugi fah se odnosi na siromašnije dijelove srpske, bošnjačke i hrvatske populacije u BiH. Značajan broj ljudi sve tri nacionalnosti u proteklim godinama zaputio se u inostranstvo, bilo da je riječ o prostoru Njemačke i Austrije, ili o novootkrivenim srednjoevropskim destinacijama poput Slovačke i Češke. Na ovim posljednjim adresama, nužda ih je natjerala da zaborave međunacionalne konfrontacije, na koje ni oni nisu imuni kada su u zavičaju. U jeku odlazaka punih autobusa iz Banjaluke i Sarajeva prema domovini bivšeg visokog predstavnika Miroslava Lajčaka, ljudi iz agencija koje su angažovale radnike iz RS i Federacije za potrebe slovačkih fabrika bili su puni hvale za etničku harmoniju kakva vlada među njihovim nevoljnim klijentima.
– Naši radnici žive u radničkim domovima zajedno, iz svih dijelova BiH i svih nacionalnosti, i nikada nije bilo nikakvih problema, već su velika podrška jedni drugima. Na ovaj način, iako je možda tužno jer su otišli iz svoje države, šaljemo ipak lijepu sliku u svijet o ljudima iz naše države – rekao je ne tako davno jedan od agenata koji ih je obilazio tokom rada u Slovačkoj.
Podjednako „lijepu sliku“ šalju i akteri iz trećeg faha sa izuzecima od pravila nacionalnih sukoba u BiH. To su kriminalci. Oni funkcionišu izuzetno skladno kada je riječ o pljačkama, ubistvima i ostalim glavnim obilježjima njihove „profesije“, što je naročito vidljivo u federalnom i Istočnom Sarajevu. Jer, ovo su jedine veće konglomeracije između kojih prolazi entitetska granica, što je optimalno za kriminalce sa srpske strane, koji za najrizičnije prljave poslove angažuju bošnjačke kolege, i obrnuto, naravno. U nizu slučajeva potvrdilo se da je upravo ta matrica bila u opticaju pri izvršenju najtežih krivičnih djela, tako da je sa većim ili manjim uspjehom skoro redovno razrađivan plan da „domicilni“ naručioci posjeduju alibi, dok je „uvoznim“ realizatorima likvidacija ili krađa međuentitetska linija veoma blizu, pa mogu da brzo šmugnu.
Do kada će većina političkih pitanja u BiH, od praznika pa nadalje, biti povod za žestoke međunacionalne polemike? Odnosno, do kada će fenomeni prosjačenja kredita od zapadnih moćnika u režiji stranačkih lidera, tolerantnog odnosa među običnim smrtnicima iz različitih etnosa koje je muka natjerala u bijeli svijet, te dilova među kriminalcima različitih nacionalnosti, biti puki izuzeci od pravila da je sve i svašta povod za konflikt?
Na okruglim stolovima dobrog dijela „politički korektnih“ nevladinih organizacija u ovoj zemlji vjerovatno bi došli do zaključka da će se to desiti kada dođe do nekakvog kolektivnog prosvjetljenja, pa će se pripadnici ovdašnjih naroda nakon suočavanja sa prošlošću, katarze i ostalih fantazija uhvatiti za ruke i živjeti složno do kraja egzistencije naše planete. Od toga, naravno, nema ništa.
Ma koliko to grubo zvučalo, kakav-takav rasplet donijeće samo potpuna pobjeda jedne, odnosno poraz druge sukobljene strane u BiH, ma ko se našao u tim ulogama, pri čemu treći akter može da bira kome će se „carstvu“ privoljeti. Sad, koliko će današnjih generacija dočekati to vrijeme, drugo je pitanje. U svakom slučaju, na Balkanu gotovo da nema remija, ali zato u izobilju ima neprekidnog običaja da na „prijateljskim“ utakmicama uvijek pada najviše golova.
(srpskacafe.com)
