“Očuh ima svog sina. Mama ima ovog najmlađeg. A mene nema niko”, “Da sam ponovo dijete, voljela bih da imam druge roditelje”, “Tata tuče, pa odmori, pa nastavi da tuče”, samo su dio potresnih ispovijesti maltretirene i odbačene djece koji su bili štićenici raznih centara za socijalni rad i prihvatilišta po Srbiji.
One su sakupljene u knjizi “Pozdravi nekog” (autora Vesne Ognjenović i Budimira Nešića), objavljene prije oko 40 godina, a ponovo su aktuelizovane nakon što ih je jedna tviterašica objavila na svom profilu i time potresla mnoge korisnike ove društvene mreže. Njena ideja bila je da ovakvim objavama osvijesti ljude i pozove ih da pomognu onoj djeci koja danas prolaze kroz isto.
“Материјал за ову књигу сакупљен је током нашег редовног рада на радним местима психолога у Центру за социјални рад – Земун и Прихватилишту за децу и младеж у Београду.” pic.twitter.com/IE8C1WDc8r
— Jozef K. (@srecniprinc) January 3, 2019
Ona je istakla nekoliko autentičnih i emotivnih izjava djece, ali i komentara psihologa koji su sa njima radili. Nevjerovatna patnja sadržana u njima budi bijes, tugu i osjećaj nepravde.
Isječci iz ove knjige pomažu čitaocu da uvidi uzroke negativnog ponašanja štićenika prihvatilišta i centara za socijalni rad. Potresne izjave, u nekim slučajevima čak i sedmogodišnjaka, humanizuju ovu problematičnu djecu, do te mjere da uzburkane emocije čitaoca tjeraju i da abolira svakog malog džeparoša, nasilnika, obijača ili narkomana.
“Volite svoju djecu i popričajte sa malim prosjacima ponekad. I svratite u Svratište, odnesite neku svesku, čokoladu, duksericu”, napisala je Jozef K.
У питању је ова књига, а ми ћемо је ових дана скенирати па ћу окачити линк до.
До тада волите своју децу и попричајте са малим просјацима понекад. И свратите у Свратиште, однесите неку свеску, чоколаду, дуксерицу. pic.twitter.com/vTcjAppegI— Jozef K. (@srecniprinc) January 3, 2019
Izdvojili smo nekoliko najemotivnijh ispovesti djece, koja su svjesna da su nevoljena i odbačena, ali ne znaju zašto su tako bijedne sudbine zapale baš njima. U nekoliko primjera djeca čak krive sebe.
“Da sam ponovo dijete, voljela bih da imam druge roditelje”, jedna je od dječjih misli koja se našla u ovoj knjizi.
“Otac me je toliko tukao da se maćeha rasplakala.”
— Jozef K. (@srecniprinc) January 3, 2019
“Volio bih da se moj otac ne uči na meni da bude otac.”
“Znate, ja bih htio da budem toliko ozbiljan da se nikad, ama baš nikad ne nasmijem. Narod bi poslije pričao o meni, a tata bi se sigurno kajao”, zabilježio je psiholog izjavu dječaka koji je prije četiri decenije imao 14 godina. Dječak je, piše u knjizi, o sebi rekao i ovo: “Rođen sam u Beogradu 1. VI 1958. godine. Moji roditelji kažu da sam tada bio mnogo ljepši.”
“Tata” tuče, pa odmori pa nastavi da tuče
“Jedno vrijeme smo živjeli samo otac i ja. Poslije je on doveo ženu, koja je predstavljala moju maheću. Rođenoj majci me odvodio otac u goste. Jednog dana kod maćehe je izbio jedan kraći skandal”, ispovijest je dječaka od 10 godina. Kada je krenuo po hljeb, na ulici mu je odvukao pažnju cirkus, te se previše zadržao.
“Kad ja pogledam, a ono četiri sata. Nigdje više hljeba, sve zatvoreno. Nisam smio kući ni da se vratim. Poslije se ja osmijelio pa se vratim… Tata me je tukao sve na odmaranje: prvo tuče, pa se odmori, pa poslije opet tuče. Pobjegao sam kod mame. I ona me ponekad tuče, ali su njene batine mnogo poštenije.”
Ispod dječakove priče, socijalni radnik pribilježio je sljedeće: “Bili juče u porodici. Neće ga. Žele da ode što prije u dom.”
“Mučenju nema kraja”
Djevojčica od, tada, 16 godina, liječena od narkomanije, koja je odgovarala za više teških krađa poslala je iz Amsterdama pismo psihologu.
“Želim da živim, a oni mi ne daju. Šta hoće od mene? Mučenju nema kraja. Želim da se odmorim, jer dosta mi je i vas i sebe i svega oko nas. Hoću da nestanem bar za trenutak. Poslije bi bilo drukčije”, piše u pismu.
Tata ima novu porodicu pa sina šalje u dom
“Ja sam od svoga oca naslijedio lošu narav i nesrećno djetinjstvo”, smatra jedan tadašnji šesnaestogodišnjak, višestruki recidivista.
A njegov otac, kako se zaključuje iz bilješke, Centru za socijalni rad uputio je sljedeću molbu: “Imajući u vidu o kakvom se djetetu radi, da sam se po drugi put oženio i imam kćerkicu od osam godina, molim da se V. smjesti u neki od vaspitno popravnih domova a rješenjem da se donese da svaki od roditelja snosi podjednake troškove uz popust.”
“Pokazali su mi gdje je mama pokušala da me ubije”
“Majka je htjela da me ubije još dok se nisam rodio, baba mi je spasila život. Djeca su me vodila da mi pokažu bunar u kojem je mama htjela da me udavi kad sam se rodio. Ona kaže da sam lud otkad sam se rodio. Ne znam ko mi je otac.”
Ovo je ispovijest osamnaestogodišnjaka, kome je suđeno zbog nanošenja teške tjelesne povrede.
“Na psihološko ispitivanje doveden iz Centralnog zatvora u pratnji milicionera. ‘Zar se ne plašite da ostanete sami sa njim’, rekao je milicioner, pošto je zamoljen da ne prisustvuje ispittivanju. Kad je ostao sa psihologom, odjednom je grunuo u plač i u toku cijelog razgovora nije mogao da se smiri”, navedeno je u dokumentaciji psihologa.
Banane
“Svi se sad prave da me ne poznaju, zamislite. Mislim da bi me djed primio. Kad sam bio bolestan dva puta mi je kupovao banane – on me sigurno voli. Ali nemojte da mu pišete, molim vas, nisam siguran da će me primiti. Šta ja znam šta je njemu u duši. Poslije bi mi bilo još teže.”
(Blic)
