PIŠE: Muharem Bazdulj
Korisno je nekada imati u vidu kako našu situaciju vide upućeni stranci. U tom smislu su povremeno inspirativni oni inače rutinski tekstovi gdje se prave pregledi o tome kako se o stanovitoj temi piše u medijima neke zemlje, odnosno nekog jezičkog područja.
Ovog vikenda nas je, recimo, Deutsche Welle izvijestio o tome koje su balkanske priče bile ovih dana najzanimljivije štampi u Austriji i Njemačkoj. U bečkom Standardu je tako objavljen tekst pod naslovom “Hrvatska se sve više miješa u BiH” iz pera Adelheid Wölfl, a na temu Deklaracije o položaju Hrvata u BiH koju je usvojio Sabor Republike Hrvatske.
Novinarka tu navodi riječi neimenovanog evropskog diplomate kojima se kritikuje politika Republike Hrvatske: “Umjesto da poštuje anekse Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je dužnost Hrvatske, ona se spori oko jasnih odredbi Ustava BiH.” Autorka dalje kaže: “Prema riječima međunarodnih diplomata i pravnih stručnjaka, hrvatske intervencije u europskim tijelima pred Vijećem sigurnosti UN-a su dokazale da su one ugrozile pravo BiH da se drugi ne miješaju u njene unutarnje stvari. Problematično je to što hrvatski predstavnici šire dvije neistine. Prvo, da oni imaju pravo da se miješaju i drugo, da se izborom Komšića u Predsjedništvo BiH nisu poštivala načela jednakosti tri konstitutivna naroda.”
I zaista, ovakva Deklaracija Sabora Republike Hrvatske zaista nas vraća u neka vremena za koja bi mnogi voljeli da su ostala daleko u prošlosti. Deklaraciju je predložio parlamentarni Odbor za Hrvate izvan Hrvatske, a njegov predsjednik Božo Ljubić izabran u Sabor na HDZ-ovoj listi za dijasporu. Na dvadesetak stranica Deklaracije navodi se, među ostalim, kako je hrvatski član Predsjedništva BiH i po treći put izabran glasovima bošnjačkog naroda, što je moguće pa čak i da svi Hrvati u BiH glasuju za drugog kandidata, a što je – tvrdi se – suprotno duhu Dejtonskog sporazuma. Dio javnosti u Sarajevu je ulazak Hrvatske u Evropsku uniju pozdravio i zarad činjenice jer su u tome vidjeli garanciju da se iz Hrvatske više neće miješati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. I ova deklaracija je, nažalost, samo još jedna potvrda da je takva ideja bila i naivna i preoptimistična.
Formiranje Vojske Kosova je također tema kojom se bave komentatori njemačkog tiska. Tako list Stuttgarter Nachrichten piše da na obje strane postoje samo gubitnici. “Srbija i Kosovo kroz vječiti sukob gube svoju budućnost”, komentira balkanski dopisnik ovog lista Thomas Roser i dodaje: “Umjesto da naprave pravi potez i rade na približavanju EU, Kosovo i Srbija i skoro dva desetljeća nakon rata nastavljaju borbu i na taj način se kockaju s budućnošću svoje djece. Države članice EU su također odgovorne za gubitak kredibiliteta EU. Teško je objasniti zašto Kosovari moraju satima stajati u redovima za dobivanje vize dok je Gruzijcima i Ukrajincima dozvoljeno da bez viza putuju u šengenski prostor. Formiranjem vlastite vojske i povećanjem carina na proizvode iz BiH i Srbije, Kosovo je ovaj put zemlja koja provocira svoje susjede.”
Nije, međutim, parlament u Prištini krajem prošle nedjelje donio samo odluku o formiranju vojske. I tamo su, slično kao i u Zagrebu, bili inspirisani da pišu deklaracije, odnosno, u ovom konkretnom slučaju, rezolucije, poput usvojene Rezolucije o nastavku dijaloga sa Beogradom. Prema tom dokumentu, proces dijaloga sa Beogradom biće prihvatljiv samo ako će njegov ishod rezultirati “međusobnim priznanjem, članstvom Kosova u Ujedinjenim nacijama i podrškom za priključenje Evropskoj uniji i NATO-u”. Dokumentom se definiše i da su Ustav, državni suverenitet, teritorijalni integritet i jedinstveni karakter Kosova neprikosnoveni i neotuđivi.
Kod priče o vojsci Kosova vidi se zapravo da Zapad više i nema potpuno jedinstvenu politiku prema Balkanu jer reakcije iz Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije nisu iste. Kad se Brexit finalizuje, nema sumnje da će zbunjujućih signala biti još više. Evropska unija, nažalost, očito nema nikakvu dugoročnu ni srednjoročnu strategiju. Oni pokušavaju da ad hoc reaguju, ali bez puno uspjeha. Imamo li u vidu sve što se dešava u Francuskoj u posljednjim nedjeljama, zatim stanje u Italiji, kao i već poznatu “konzervativnu kontrarevoluciju” u centralnoj Evropi, veliko je pitanje kakvu ćemo Evropsku komisiju imati nakon EU izbora sredinom naredne godine. Sve to treba imati u vidu u kontekstu ovog zveckanja deklaracijama i rezolucijama.
I dok se zvecka samo deklaracijama i rezolucijama, dara još nije prevršila mjeru. Svjedočimo, međutim, i regionalnoj trci u naoružavanju. Iduće godine navršiće se tačno tri decenije otkad je Slobodan Milošević poručio “da ni oružane bitke nisu isključene”. Nisu prošle ni tri, a ono što je najavljeno kao relativno nerealna mogućnost postalo je stvarnost, a svi mi se, evo, i dvadesetak godina od ovdašnjih posljednjih oružanih bitki, još uvijek uzaludno trudimo da se “normalizujemo”. Davno je ovdašnja narodska genijalnost zgodno formulisala tu emociju opreza i straha onih koji imaju iskustva. Mislim, naravno, na onu poslovicu o zmijama i gušterima. Nije nipošto prijatna pomisao o takvom tridesetogodišnjem kontinuitetu.
(Oslobođenje)
