PIŠE: Nedžad Latić
Nakon sastanka pregovaračkih delegacija u Mostaru između HDZ-a i SDA, Dragan Čović je bio posebno inspiriran, skoro ushićen, da je osjetio potrebu poslati Bošnjacima i muslimanima poljupce iskazujući im svoju bratsku ljubav. Bakir Izetbegović imao je kiseo osmijeh koji mu već dulje vrijeme ne silazi s lica. Nije imao potrebu uzvratiti bar slične emocije prema Hrvatima, već je govorio o strankama SDA i HDZ-u kao strateškim partnerima i stubovima vlasti u BiH.
Čović je potom obrazložio teme sastanka i natuknuo obrise dogovora kojeg su postigle ove stranke. Objasnio je da se prvo sastao sa Izetbegovićem i razgovarao s njim nasamo, potom da se sastanak odvijao u zgradi Vijećnice, što ima simbolički značaj, jer je jedna od tema bila i pitanje statusa grada Mostara; da ove stranke mogu doći do većine za sastav vlade na federalnoj razini ukoliko se „Izetbegović malo potrudi“; da on nema ništa protiv i da SDP bude dio te većine, itd. Čović je naglasio da nije postignut konačan dodgovor, jer kad se to desi dogovor se „mora staviti na papir“.
Iako su mediji inertno interpretirali ovaj sastanak kao jedan u nizu međustranačkih sastanaka koji se odvijaju radi implementiranja rezultata izbora, ja mislim da je ovo bio odlučujući sastanak i da je na njemu, manje-više, već sve dogovoreno. Kako sam opisao raspoloženje lidera, tako mislim da konačni sadržaj dogovora mogao biti veoma povoljan po Čovića, a katastrofalan po Izetbegovića.
Čović je svjestan da je ušao u pregovore sa Izetbegovićem rizikujući da će koalicijom HDZ-a sa SDA poniziti Hrvate, ali da taj rizik može opravdati samo izrazito povoljnim dogovorom. Izetbegović je ušao u pregovore pod velikim pritiskom, svjestan da bez koalicije sa HDZ-om njegova stranka odlazi u opoziciju. Već je novoformiranom opozicionom bloku stranaka halalio vlast u kantonima i preostalo mu je samo da se bori za vlast na federalnom i državnom nivou. Tako da nije imao izbora u susretu sa Čovićem nego da prihvati njegove ponude. Šta je prvo Čović mogao tražiti od Izetbegovića? Naravno, da prihvati rješenje statusa grada Mostara! Zato duboko vjerujem da je Čović od Izetbegovića dobio (sve) što je želio i da je ovaj žrtvovao bošnjačke interese u Mostaru, odnosno Hercegovini. Ostalo, gdje je Izetbegović mogao obećati da bi napravio Čoviću ustupke može se odnositi na Izborni zakon, što uopće nije bitno. Jer pitanje Izbornog zakona Čoviću je i do sada služilo da bi homogenizirao Hrvate na osjećaju (ustavne) ugroženosti i da bi iz separatističkih pobuda produbljivao međunacionalnu krizu u BiH.
To što se Čović ne protivi ulasku SDP-a u koaliciju sa HDZ-om i SDA-om samo je poželjna računica radi lakšeg izglasavanja modificiranog Izbornog zakona i ništa više, dok bi Izetbegoviću SDP poslužila kao „smokvin list“ u koaliciji sa HDZ-om. Ovakvim ishodom stranačkih pregovora Čović bi bio apsolutni pobjednik čime bi desetorostruko kompenzirao poraz od Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Tako da je pitanje same kandidature, a potom i Komšićeve pobjede, primarno hrvatsko pitanje i problem za koji HDZ fakturu ispostavlja Bošnjacima.
Pošto će se u ponedjeljak sastati lideri bosanskog bloka Nermin Nikšić, Željko Komšić i Peđa Kojović sa pregovaračkom delegacijom SDA na čelu sa Izetbegovićem, ako su mudri i zreli političari prvo bi morali provjeriti šta je sadržaj dogovora sa Čovićevim HDZ-om, pa tek onda pregovarati o eventualnoj koaliciji sa SDA. Potom bi svaki eventualni dogovor „morali staviti na papir“, jer očito niko više Izetbegoviću ne vjeruje.
No, svakim danom postajem sve više skeptik i kad je odnos bosanskog bloka stranaka prema SDA u pitanju. Hvala ti, Bože, da su se uspjeli dodgovoriti o formiranju vlasti u Kantonu Sarajevo. To je zaista do sada najveća pljuska koju je primila SDA od opozicije, od kada postoji. Inače, prošli izbori, bili, ne ponovili se (!), završili bi kao čuvene februarske demonstracije u kojima je neviđen bunt građana umrtvljen nekakvim plenumima koje su vodili sarajevski intelektualci ljevičari. Matematika govori koliko je ljudi iz bunta prema režimu glasalo za opoziciju i pored neviđene izborne pljačke. Budu li opozicioni lideri, posebno bosanski blok, zanemarili tu činjenicu i iz nekih pragmatičnih razloga, a kamoli iz motiva pohlepe za vlašću, pristali da sa SDA opet tvore vlast, nikad više neće dobiti njihove glasove. Narod će, opet iz bunta, bojkotirati svake naredne izbore svjestan da su svi stranački lideri isti („ja šarov, ja garov“) i da među njima nema razlike kad je u pitanju borba za vlast.
Bosanski blok pravi još jednu stratešku grešku kad je u pitanju implementacija izbornih rezultata time što je dao prednost ujedinjavanju ljevice u odnosu na suradnju sa drugim blokom stranaka, kojeg sačinjavaju i četiri manje stranke koje su se odcijepile od SDA. A baš je na njih Čović mislio kad je rekao da bi HDZ i SDA mogli imati većinu u Federaciji „ukoliko bi se Bakir malo potrudio“. Na dvojicu lidera iz ove grupe već je vršen pritisak od strane turskih diplomata da se pridruže SDA.
Jedna greška koja ne bi brzo došla na naplatu bosanskom bloku već polučuje rezultate u formi solidariziranja sa odbačenim Izetbegovićem i njegovom SDA. Radi se o poistovjećivanju režima sa vjerskim islamskim grupacijama koje tradicionalno glasaju za SDA. Lideri bosanskog bloka griješe što jasnije ne ukažu da režim nije narod i da se politička anatema prema režimu ne odnosi i na njegove glasače. Lideri SDA, kao i njima bliski mediji, svjesno interpretiraju prezir prema SDA kao prezir prema određenim vjerskim grupacijama.
Usred bjesnila režimskih medija nisu više samo na udaru lideri ljevice, koji po njima tvore udruženi antibošnjački poduhvat, već i nebošnjaci. Upravo se vodi haranga protiv Jovana Divjaka i Miljenka Jergovića, na primjer. Nisam uočio da je neko iz opozicionog bloka uzeo u zaštitu njih kao istinske bosanke patriote koji u s nama preživjeli opsadu Sarajeva. I ne čudi me bošnjačko desnilo u magazinu „Stav“, koliko me čudi lijevo bjesnilo na portalu „Slobodna Bosna“. Jergović je došao na udar jer ne simpatizira Željka Komšića i ne smatra njegovu viziju građanske BiH realnom. Glupo bi bilo takve političke stavove okarakterizirati neprijateljskim djelovanjem protiv Bosne i Bošnjaka, zar ne? Mnogi sarajevski intelektualci, ljevičari „golubijih prsa“, bili su u „mišijoj rupi“ 2014. kada nisu smjeli pisnuti protiv režima, a danas su postali trabanti lijevih stranaka. I niko ni od njih još uvijek nije (u)stao u odbranu Jove i Miljenka. Ako lideri ljevice smatraju da se ovakvo bošnjačko desnilo treba ignorirati, kako ono koje iskazuje tzv. građanska inteligencija, tako i desni nacionalisti, od sarajevskog duha, njegove multikulturalnosti i suživota neće ostati ništa. Njihova vlast se u bitnom neće razlikovati od vlasti SDA!
(The Bosnia Times)
