PIŠE: Nino Raspudić
Slijedeći Aristotelovu tezu kako tragedija govori o ljudima boljima od nas, a komedija o onima gorima od nas, jako puno fenomena mogli bismo nazvati komičnima da nije još jednog razlikovanja prema kojem komedije završavaju sretno, a tragedije nesretno. Kada se lik, kojeg bismo na nekom drugom mjestu doživljavali isključivo komično, nađe u poziciji da svojim djelovanjem utječe na sudbine stotina milijuna ljudi, to u bliskoj budućnosti već smrdi na tragičan ishod pa prestaje biti smiješno.
Jean-Claude Juncker notorni je predsjednik Europske komisije, glavnog izvršnog tijela Europske unije. Europska komisija najočitiji je primjer problema demokratskog deficita Unije, kao otuđena birokratska struktura koja se ne bira izravno i koja nikome izravno ne odgovara. Istina, sačinjavaju je povjerenici koje delegiraju države (naš je Neven Mimica), ali oni, fingirajući kako odgovaraju svim građanima Europske unije, a ne pojedinim državama, nakon imenovanja više ne mogu primati upute države članice koja ih je izabrala. Kao što naši birači glasuju za HDZ, pa im onda ti ćatolici uvale Istanbulsku, Marakeš i HNS-ovo školstvo, tako i povjerenici koje vlasti država članica jednom odrede, sljedećih pet godina više s njima nemaju nikakav odnos, već ih birokratska neman uzima pod svoje.
Predsjednik te svojevrsne “vlade EU”, Juncker, lik je koji, kako mu se bliži kraj mandata na proljeće, sve češće tetura, posrće, krivuda korakom koji odgovara stereotipu pijanca iz komedija, a koji je navodno rezultat išijasa. Ne znamo je li rezultat išijasa i ponašanje koje bi se nazvalo seksističkim i prostačkim da ga je izveo Rojs, Palma, Bojko Borisov ili neki drugi balkanski političar. Po hodnicima europskih institucija pred kamerama, dok daju izjavu, Junker hvata za pozadinu premijere suverenih država i potom im šalje puse. Čin koji bi, da se navodno dogodio prije pedeset godina u mladenačkim danima, čak i ako nema svjedoka politički nepoćudne osobe trebao diskvalificirati za obavljanje bilo kakve javne funkcije, (vidi slučaj Kavanaugh), za oligarhijske medije postaje simpatična gesta ako je Junker izvede na Plenkoviću u Bruxellesu.
U tjednu u kojem je francuski predsjednik Macron govorio o potrebi stvaranja europske vojske, nesuđeni zapovjednik te sile, Juncker, opet je teturao na tiskovnoj konferenciji, a svijet je obišla vijest da je, uz to, i obukao cipele različite boje. Prenijeli su je najveći mediji, a onda je uslijedila medijska akcija razbijanja lažne vijesti, tezom kako se radilo o populističkom odsjaju na desnoj cipeli zbog koje se činila smeđom, tj. drugačijom od desne, crne. U svakom slučaju, Juncker je djelovao kao onaj kojem se može dogoditi da obuče različite cipele, i očito ga dobar dio Europljana već doživljava tako.
Osoba poput Junckera na čelu europske integracije ne bi izazivala toliku zabrinutost da je ona ostala ono što je bila na startu, Europska zajednica za ugljen i čelik, osnovana 1951., pa čak i Europska ekonomska zajednica u koju se pretočila 1957. Gospodarstvenici odrađuju svoj posao, a birokrati na površini su ionako nevažni. No nakon stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta 1993. godine Europska ekonomska zajednica prerasta u Europsku uniju, čime nešto što je započelo kao okvir ekonomske suradnje, počinje dobivati političku dimenziju i sve više se miješati u ingerencije suverenih država članica, djelovati kao naddržava, a sada već teži dobiti i vojnu dimenziju. “Ako se ne odlučimo na sastavljanje prave europske vojske, tada ne štitimo uistinu europske građane”, izjavio je francuski predsjednik Macron prošlog tjedna. O štićenju europskih građana svjedoči to da mu kolju svećenike na oltaru, karikaturiste u redakciji, gaze kamionom na promenadi u Nici, a vojska pod punom spremom stražari pred katedralom Notre-Dame. Ako će nas štititi kao svoje građane, ne hvala. Pomisao da Unija, s ovakvim vodstvom ima vojsku i preuzima glavnu odgovornost za sigurnost građana ispunja jezom.
Lik poput Junkera bi nekada mogao biti vrhovni zapovjednik vojske samo u Alanu Fordu, a posebno plaši pomisao da bi se hipotetskim resorom uže bavila Federica Mogherini, trenutna povjerenica EU za vanjsku politiku i sigurnost. Koliko sigurnosti Europljanima može uliti pokazala je nakon terorističkih napada u Bruxellesu 2016. kada se na tiskovnoj konferenciji rasplakala, rekla kako joj je jako teško i pobjegla u suzama. U konfliktnom svijetu, pod sjenom sve agresivnije Kine, Rusije, Turske, pod prijetnjom nepovratne promjene demografske i kulturne slike, Europu vode staro teturavo spadalo i emocionalno neuravnotežena plačljivica koji nikome izravno ne odgovaraju. Vrhunac posrtanja Jeana-Claudea Junckera dogodio se prošlog tjedna na temu Marakeškog sporazuma kad je u Berlinu izjavio da “one zemlje koje su napustile kompakt ne bi to učinile da su ga pročitale”.
Austrija, Mađarska, Češka, Poljska, Estonija, Bugarska, izvan EU Švicarska, a izvan Europe SAD i Australija su po njemu zemlje koje donose odluke, a da nisu u stanju pročitati dokument od trideset stranica. Sramotna Junkerova reakcija uslijedila je neposredno nakon bugarskog odbacivanja “kompakta”. Bugarsku, jednu od zemalja s najstarijom državnošću na svijetu, koju je kroz više od tisuću godina krvavo održavala i obnavljala, patronizira ćato iz Luksemburga, zemljice u kojoj se politikom bave samo oni koji nemaju pametnijeg posla, lik koji se, kako kaže balkanska poslovica, vjerojatno nikada nije vruć hladne vode napio, i koji optužuje zemlje od SAD-a do Švicarske kako ne znaju što rade, jer su odbacili sporazum kojeg, eto, nisu ni pročitali. Da su pročitali Marakeški sporazum branili bi ga svojim životima, koliko je to divan tekst. Jednako kao što bi Europljani danas dali život za Macrona kao nekada za De Gaullea, pouzdavali se u Theresu May kao nekada Churchilla, respektirali Angelu Merkel kao Adenauera.
(Večernji list)
