PIŠE: Saša Bižić
Kada osnovci i srednjoškolci na prostoru između Novog Grada i Trebinja kroz par decenija budu učili lekcije iz istorije – pod uslovom da taj predmet ne bude ukinut – vjerovatno im neće biti najjasnije ko su bili gibelini i gvelfi u srednjovjekovnoj Italiji ili zbog čega su sukobljene strane u Engleskoj tog doba u “ratu dvije ruže” imale ova smiješna imena.
Međutim, kada na red dođe bliska prošlost domaćeg terena, nema sumnje da će ih zaintrigirati poglavlja o “papcima” i “mangupima” na političkoj sceni RS. Iako su do sada ti živopisni termini bili zastupljeni tek u svakodnevnom govoru običnih smrtnika i pošalicama medijskih trudbenika, ali ne i u ozbiljnim naučnim radovima, ovdašnji sociolozi i psiholozi u dogledno vrijeme sigurno će ispraviti tu grešku i baciti se na posao definisanja novih enciklopedijskih jedinica.
Nezahvalno je proricati do kakvih spoznaja će doći ove mudre glave, mada ne bi bilo iznenađenje da krenu od jednostavnih i razumljivih zapažanja. Pa da, recimo, “papke” označe kao poslanike koji nakon izbora napuštaju opozicione redove i ulaze u vladajuću koaliciju, a “mangupe” kao njihove kolege iz parlamenta Srpske koji se kreću u suprotnom smjeru.
Iako je, kroz naknadne interpretacije, već postalo uobičajeno autorstvo nad izrazom “papci” pripisivati novoizabranoj predsjednici RS Željki Cvijanović, nije na odmet obrisati prašinu sa famoznog audio-snimka na kojem se prvi put pominje ta riječ. Tonski zapis, obznanjen sredinom novembra 2014. godine, potvrđuje da je antologijsku metaforu o “dva papka”, u upitnoj formi, upotrebila sagovornica Željke Cvijanović, inače, nikada pouzdano identifikovana. Odgovor tadašnje premijerke je, u stvari, bio znatno drastičnija, a u nekoj uređenijoj zemlji i kažnjivija opservacija od pukog vrijeđanja.
– Pa, jeste, iz Šukalove stranke, ali zato smo mi kupili drugu dvojicu, pa ću vidjeti jesmo li ih kvalitetno kupili, ako oni izdaju, da imamo drugu dvojicu – čulo se kako Cvijanovićeva ili osoba sa potpuno identičnim vokalom govori na snimku.
Tek nakon više od pola godine, početkom maja 2015, postalo je jasno da je političko-trgovački aranžman bio sasvim solidan. Jer, Adam Šukalo i Goran Đorđić iz stranke “Napredna Srpska”, izabrani na listi DNS-a, tada su napustili vladajući blok, uz duhovito obrazloženje da to čine “jer ništa nije urađeno na rasvjetljavanju afere sa snimkom”. Pošto nisu dočekali zvaničnu istinu, koja sigurno ne bi ni njima išla u prilog, ustupili su mjesta u skupštinskoj većini Iliji Stevančeviću iz Partije ujedinjenih penzionera, te Vojinu Mitroviću, NDP-ovcu koji se vratio svojim SNSD-ovskim korijenima, tako da je jednačina iz neformalnog ćaskanja u zgradi Vlade vrlo brzo kompletirana.
I dok su se “papci” za četiri godine sasvim etablirali u političkom prostoru RS, lider SNSD-a Milorad Dodik u prvim postizbornim danima lansirao je novu urnebesnu sintagmu.
– Neki su radili direktno protiv koalicije, a pripadaju nekim od naših koalicionih partnera. Narednih dana ćemo to da ispitamo. Niko neće biti zaštićen niti oslobođen odgovornosti – rekao je Dodik.
On je rekao da poštuje Marka Pavića, lidera DNS-a, ali da je oko njega bilo mangupa koji su tokom kampanje radili direktno za drugu stranu.
– Ako pristanu da ih se odreknu, oni ostaju naši partneri – naglasio je Dodik.
Od tada je prošlo više od mjesec dana, a stihija, započeta smjenom Nedeljka Čubrilovića sa funkcije zamjenika predsjednika DNS-a na sjednici Predsjedništva ove stranke, već je učinila svoje. Iako su sinonimi obe strane, i Dodik i Pavić, u čitav poduhvat uklanjanja, odnosno odbrane “mangupa”, po svemu sudeći, ušli smatrajući da mogu da kontrolišu proces, nižepozicionirani akteri uveliko gube živce. Histerični “telegrami podrške” sa raznih strana i bjesomučni obračun spinovima uskoro će dovesti lidere SNSD-a i DNS-a do situacije da se zapitaju kako se desilo da je ono što su zamislili kao trljanje Aladinove lampe preko noći preraslo u otvaranje Pandorine kutije.
U svakom slučaju, pređena je granica nakon koje je povratak teško moguć, tako da će, po prvi put od uspostavljanja ove koalicije, neko morati da konačno bude „donji“, a neko “gornji”. I laici pogađaju na čijoj strani je 99 odsto šansi za dominaciju, ali, biće zanimljivo vidjeti sam put između tačaka A i B. Odnosno, definitivnu političku adresu na kojoj će završiti omiljeni DNS-ovac u vrhu SNSD-a, Nedeljko Čubrilović, zajedno sa njemu lojalnim ljudima unutar ove stranke.
A naravno, i ono što je ne tako davno izgledalo gotovo nemoguće – da Pavić pokuša da uzvrati udarac, pa da, okupljajući ostatke razbijene opozicije ili čak tragajući za „papcima“ u miljeu preko 50 “ruku” kojima barata Dodik, pokuša da skupi natpolovičnu većinu u NSRS. U prilog ovom teoretski izvodljivom, ali u praksi teško ostvarivom procesu, išao bi i potencijalni potres u do sada jedinom apsolutno pouzdanom partneru SNSD-a – među socijalistima. Jer, puleni Petra Đokića suočili su se sa gotovo nevjerovatnom situacijom, da Nikola Špirić staje na čelo “socijalnog bunta” u Istočnom Drvaru i ruši direktora iz SP-a, a na kraju i Đokićevog republičkog šefa “Šuma RS”, uz zvanično obrazloženje da “leti” s funkcije, između ostalog, i zato što nije slušao glas naroda u MZ Potoci, svojevremeno prekomponovanoj u opštinu sa manje od 100 punoljetnih stanovnika. Tako prolaze oni koji ne shvate ozbiljno Špirićeve obnažene fotografije na gomili krompira, pa se onda pitaju gdje su pogriješili prije nego što im je (istočno)drvarski Leh Valensa zadao kobni udarac.
Kakav god da bude rasplet, jedno je apsolutno nerealno – da i Pavićev i Čubrilovićev DNS ostanu istovremeno u vladajućoj koaliciji, pa da budu namireni foteljama kao da se u proteklim danima, uoči konstitutivne sjednice NSRS, ništa nije dogodilo. I dok se tek naslućuju šavovi po kojima će pucati DNS, ali i SDS i NDP, pa možda čak i SP, a SNSD i PDP, za sad, ostaju jedine netaknute parlamentarne stranke u RS, bar je postalo jasno koja je ključna sličnost, odnosno šta je glavna razlika između “papaka” i “mangupa”. Znači, povezuje ih, prije svega, to što i jedni i drugi prihvataju ove uloge motivisani ulaskom u vlast. Međutim, “papci” nisu naročito pretenciozni, pošto se zadovoljavaju ličnim privilegijama. One uspješno kompenzuju izlaganje “toplom zecu”, u vidu negativne retorike ranijih istomišljenika, koju ovi debelokošci slušaju tokom četiri godine mandata. Za razliku od njih, “mangupi” pucaju na visoko, a kao jedinu nagradu za rizičnu rolu prihvataju prvu kategoriju iz raskrsnice “pukovnik ili pokojnik”.
Ipak, biće da i jedni i drugi plešu “posljednji valcer”, ma koliko u ovom momentu djelovalo da je budućnost njihova. Jer, već iza prve krivine naziru se tri kategorije kojima pripadaju naredne godine na političkoj sceni RS.
Prvi fah sa svijetlom perspektivom čine “vojnici”. Šta to znači, objasnio je kandidat SNSD-a za mandatara nove vlade RS Radovan Višković.
– Nisam najsretniji zbog te obaveze, ali, ja sam vojnik partije i prihvatiću sve što SNSD od mene traži – rekao je potencijalni novi premijer RS u prvoj reakciji nakon imenovanja.
Bez šansi na srednji ili duži rok nije ni “dramska sekcija” u parlamentu Srpske. Po pravilu, nju čine opozicioni poslanici. Bolje im je da pokušavaju da budu duhoviti, nego smrtno ozbiljni. To se može vidjeti iz primjera Draška Stanivukovića i Adama Šukala. Prvi je gotovo sve što je radio u novijem periodu obojio humorom. Nekada prilično uspješnim, kao u slučaju serijskog lomljenja mreže (auto)puteva RS golim rukama, a nekada i promašenim, poput najave da će se odreći skupštinskog mandata, pa demantovanja samog sebe, uz ocjenu da bi prvobitno proklamovani bojkot baš bio “bezveze”.
Opet, Šukalo, upadljivo sklon patetičnom gardu iz pozorišnih tragedija, ostao je van parlamentarnih odaja upravo ironijom sudbine, dostojnom šekspirovskih obrta – trpio je godinama prigovore zbog poslaničkog statusa sa 200 osvojenih glasova, a onda mu ni 20 000 nije bilo dovoljno da zadrži taj status. Kako god, duet iz RS ipak mora još mnogo da se potrudi da dočeka “kompliment” koji je bard srpskog glumišta Petar Božović uputio predsjedniku matice, Aleksandru Vučiću.
– Moram priznati da je dao nemjerljiv doprinos dramskoj umjetnosti. To je sve što imam da kažem o njemu – rekao je Božović.
Konačno, tu je i treća liga – samo po redosljedu, ali ne i po značaju – kadrova u NSRS. To su “lovrići”, nazvani po već rashodovanoj poslanici Hrvatske stranke prava i koalicije “Domovina” iz Prijedora, Ivani Lovrić. Zapamćenoj po tome što je tokom mandata inkasirala značajan prihod, a nije izgovorila nijednu riječ na sjednicama, niti je čak dala bilo kakvu izjavu medijima u tom periodu. Njenim nasljednicima, a u godinama koje slijede biće ih sve više, naravno, nije bitna nikakva ideologija. Svejedno im je hoće li živjeti u Hrvatskoj do Drine, Srbiji od Negotina do Knina ili u Bosni i Hercegovini od Novog Pazara do Sutle. Ali, nikako nisu ravnodušni prema jedinoj činjenici od značaja u njihovom svemiru – pravu da svakog prvog u mjesecu posjete bankomat. Bez ikakvih obaveza zauzvrat. Pa, neka “vojnici” i “teatralci”, od kojih se očekuje kakav-takav trud, vide šta im je činiti.
(srpskacafe.com)
