Najmlađe sam i 27. dijete oca Ignjatija, koji je bio generacija nobelovca Ive Andrića i Josipa Broza Tita, započinje ovako zanimljivu životnu priču četrdesetosmogodišnji Željko Babić, privrednik iz Slatine kod Laktaša, koji je juče i zvanično postao poslanik (SDS) u Narodnoj skupštini RS.
“Otac me dobio kad je imao 78 godina, a majka je tada imala 49. Tata je u prvom braku stekao devetoro djece. Šestoro je umrlo od tifusa i njegova prva supruga je umrla od tifusa, tako da se moja majka brinula o troje djece iz očevog prvog braka i o nas 18”, rekao je Babić za “Nezavisne”.
Uz toliko braće i sestara, priča Babić, utjehe, podrške i pažnje mu nikad nije nedostajalo, a prvo dijete njegovog oca, njegov najstariji brat, sada ima 94 godine.
“Trenutno nas ima trinaestoro živih, devetorica braće i četiri sestre, i stalno se viđamo. Mi ne samo da smo u dobrim odnosima, nego smo i jako vezani jedni za druge. S obzirom na to da smo odrastali u siromaštvu, imali smo samo jedni druge”, kaže Babić.
Za Božić, kada se svi okupe, bili su najsrećniji, jer su svi zajedno. Njih tridesetak je spavalo na podu trošne kućice od 35 kvadrata.
“Jedan od najvećih događaja u djetinjstvu nam je bio Petrovdan, zbor u Slatini, kada smo dobijali i nove patike, nove hlače ili je majka šivala neke majice, ali sa puno ljubavi, pažnje i tog zdravog familijarnog odnosa”, prisjeća se Babić.
Ujutro bi ih, priča, na stolu čekala prevrta sa šećerom, a nakon toga dva i po kilometra dug put do škole, ali to im nije smetalo i svi su bili srećni.
Kako svjedoči, njegov životni put je bio veoma poseban pa je nakon što je završio osnovnu školu u Slatini krenuo put Splita u vojnomornaričku tehničku školu.
“Školu sam napustio. Kasnije sam silom prilika otišao u Sloveniju i tamo se zaposlio u jednom hotelu, gdje sam prao suđe”, rekao je Babić za “Nezavisne”.
Nakon što se pokazao kao dobar i vrijedan radnik, u slovenačkom hotelu su mu, kaže, ukazali povjerenje i zaposlili ga kao konobara.
“U jednom trenutku se pojavila mogućnost da pređem u Italiju. Zbog većih finansijskih prihoda i moje lične ambicije da se dokažem kao mali privrednik, otišao sam u Italiju 1992. godine. Uz pomoć prijatelja, koji su kasnije postali i moji kućni prijatelji, dobio sam šansu da otvorim kafe-bar ‘American pub’ u Montanjani i tako je krenuo moj put, koji se na finansijskom polju pokazao veoma interesantnim”, ispričao je on, te dodao da je sada generalni zastupnik za espreso kafu Sai kafe.
Iako je tamo bio obezbijeđen, iz Italije se vratio u Slatinu, jer je žudio za ovim krajevima.
“Svi u porodici smo se uspjeli izboriti i dokazati kako je uspjeh moguć samo ako se čovjek potrudi. Ponosan sam prije svega što je porodica ostala dosljedna i poštena”, ističe Babić.
Njegovi braća i sestre su, kaže, pošteno zaradili penzije i sada su samostalni i obezbijeđeni, a svi su u braku i imaju po dvoje ili troje djece.
Osim što su pošteno radili, u porodici, kako kaže, ima i mnogo visokoobrazovanih bratića i sestrića, koji su bili i na značajnim funkcijama u inostranstvu.
“Ja imam troje djece, a četvrto je na putu. Najstarija kćerka sada ima šest godina, mlađa ima četiri, a sin će za nekoliko dana imati 17 mjeseci”, kaže Babić.
U međuvremenu se Babićeva porodica još proširila, pa ih je sada, prema porodičnom stablu, 142 najrođenijih. Kada je krstio sina bilo ih je, kaže, 68 najrođenijih za jednim stolom, jer nisu svi bili prisutni.
Babić ističe da je porodica, prije svega djeca, najveće čovjekovo bogatstvo, koje se ni sa čim ne može zamijeniti.
(nezavisne.com)
