PIŠE: Saša Bižić
Nakon izbora u BiH, 7. oktobra, u RS i Federaciji odvijaju se dva obrnuta procesa. U Srpskoj gotovo svi akteri političkog života, uključujući i donedavne žestoke kritičare vlasti, pokušavaju da pronađu mjesto pod okriljem SNSD-a, dok se u FBiH skoro kompletan bošnjački višestranački spektar udružuje protiv pojedinačno najsnažnije partije, SDA.
Kada je o federalnim prilikama riječ, zanimljivo je da presudnu ulogu u takvom toku ima, uslovno rečeno, nova opozicija. Naravno, nju predvode imena koja su odranije prisutna na tamošnjoj sceni. Međutim, četiri opcije koje su prethodne i ove godine formirali disidenti SDA, neformalno već grupisane u tzv. blok centra, sa navodnim ljevičarima iz SDP-a, DF-a i Naše stranke u svih šest kantona sa bošnjačkom većinom imaju dovoljan broj mandata da izdejstvuju paradoksalnu situaciju. Odnosno, da ostave strukture Bakira Izetbegovića bez fotelja na nivou na kojem je s druge strane međuentitetske linije koncentrisan najveći dio moći i novca. U javnosti u RS, Elmedin Konaković, Ibrahim Hadžibajrić, Fuad Kasumović ili Mirsad Kukić jesu potpuna nepoznanica. Ali, treba znati da se radi o osobama koje su, u zbiru, privukle više od 100 000 glasača i tako nanijele definitivnu štetu stranci iz koje su potekli, revanšistički rušeći SDA ulaskom u zeleno-crvene koalicije sa Nerminom Nikšićem, Željkom Komšićem i Predragom Kojovićem.
Zbog čega je ova okolnost relevantna i za stanje u RS? Zato što se vladajućem bloku u Srpskoj suprotstavila, po gotovo svim parametrima, stara opozicija. U predizbornom periodu, SZP nije ni pokušao da, povlačeći konce iz pozadine, uobliči drugu opozicionu kolonu, koja bi mogla da uđe u biračko tijelo trougla SNSD – SP – DNS. Odlučivši se za rutinsko ponavljanje ranijeg organizacionog okvira, pa čak, u značajnoj mjeri, i personalnih rješenja na listama, SZP je teško mogao da očekuje drugačiji rasplet od reprize gubitničkih epizoda iz protekle decenije. A onda, kako to već biva sa naknadnom pameću, kada je već kasno za izbore 2018, a rano za izjašnjavanja 2020. ili 2022, počela je faza „diferencijacije“ opozicionara na stare i nove.
Interesantno je da vjerovatno prvo detaljnije zapažanje sa ovim predznakom nije stiglo iz miljea kritičara SNSD-a, već iz krugova bliskih vlasti.
Predrag Ćeranić, dekan Fakulteta bezjednosnih nauka u Banjaluci i savjetnik ministra unutrašnjih poslova RS, smatra da strani faktor u BiH već osmišljava opoziciono djelovanje za naredni period.
– Nakon što su shvatili da su im planovi pali u vodu jer nisu uspjeli da sa političke scene uklone one koji im nisu odgovarali, a nametnu „preparirane“ igrače, iz „ladice“ je izvučen drugi, alternativni plan, skovan ranije, a koji se sada ažurira, odnosno dopunjava shodno nastalim prilikama – uvjeren je Ćeranić.
On je precizirao i šta pod tim podrazumijeva – „nove stranke za nove generacije“.
– Pravda za Davida je podnijela zahtjev da se registruje kao udruženje građana s namjerom da se preimenuje u NVO Pokret za Davida. U sljedećoj fazi će vjerovatno postati politička stranka, kao što se to dešavalo sa pojedinim NVO u Srbiji i Crnoj Gori. Slična sudbina čeka i udruženje ReStart Srpska. Da bi pripremile teren za svoju političku promociju, navedene NVO će prethodno da se obračunaju sa opozicijom koja „nije opravdala očekivanja“, prvenstveno sa SDS, a kako bi preotele biračko tijelo – procjenjuje Ćeranić.
Prema njegovom viđenju, Draško Stanivuković, „novoizabrani narodni poslanik sa impozantnim brojem glasova, performanse koje je izvodio na ulici prenijeće u Narodnu skupštinu, tako da će skupštinske sjednice ličiti na pozorišne predstave“.
– Sve će se, naravno, snimati mobilnim telefonom i „kačiti“ na društvene mreže, prvenstveno na Fejsbuk, Tviter, Instagram – komunikacione kanale mladih. Mladi i jesu ciljna grupa, a njihovo animiranje i političko „prevaspitanje“ protiv Srpske osnovni je cilj agenata haosa – zaključuje Ćeranić.
Iako je dio publike u RS, skeptičan prema teorijama o „obojenim revolucijama“, očekivao da će izborni rezultati, a posebno postizborna dešavanja, za posljedicu imati kraj priča o takvim zapletima i raspletima, to se očito ne dešava. Po svemu sudeći, u vladajućim krugovima se drže Titove logike – „živimo i radimo kao da će 100 godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra početi rat“, dok onim rezervisanim preostaje tek da potegnu ironičnu argumentaciju tipa: „Ako se u RS stalno pripremaju „obojene revolucije“, njihov izostanak jedino može da bude znak da Srpska ima najvještiju vlast na svijetu, odnosno da Zapad ovdje šalje ili vrbuje najnesposobnije igrače te vrste na planeti“.
U svakom slučaju, ne nazire se relativno razuman zaključak – da se ni vlasti, ni opoziciji, kao cjelinama, ne može pripisati odrednica „izdaje“, što ne znači da u obje garniture ne postoje pojedinci spremni da bespogovorno izvršavaju direktive iz Brisela ili Vašingtona. Pri čemu, novija balkanska istorija to potvrđuje, individue iz vlasti s takvim ambicijama imaju daleko veću težinu, ako se zna da se gotovo nijedna struktura na prostoru bivše SFRJ nije povukla nakon poraza od „izvorne“ opozicije na izborima, već tek poslije ozbiljnih pukotina i raskola u vladajućim blokovima.
Šta god da iznjedri ova polemika, uvid u aktuelna dešavanja pokazuje da sukobi u SDS-u nakon izbora, po liniji opredjeljivanja „za“ i „protiv“ saradnje sa SNSD-om, jesu otvorili proces fragmentacije opozicionih redova, ali je prvi zaista ozbiljni udarac SZP dobio kada je NDP odlučio da uđe u pregovore sa Miloradom Dodikom o ulasku u vlast. Objašnjavajući zašto je pustio niz vodu vlastitu dugogodišnju reputaciju najtvrđeg opozicionara, Dragan Čavić je „otkrio“ odavno poznatu istinu – da domaće stranke nisu nikakva „udruženja ljubitelja RS“, već im je osnovna funkcija, prije se može reći, da budu „zavodi za zapošljavanje“.
– Ovdje mogu da prežive političke stranke koje imaju vlast, ili na lokalu ili u RS. Šta ja trebam biti, posljednji Don Kihot političke scene Republike Srpske? Postoji politički prostor da se oformi nova opozicija, ali sa našim političkim stavovima svi koji se ne slažu moraće da se pomire. Mi da smo imali tri glasa više nego na prošlim izborima, ja bih stajao na istim principima kao prije četiri godine – glasilo je umorno Čavićevo tumačenje ovog poteza.
Da bi otklonio bilo kakve dileme, on je naglasio da je riječ o jednoglasnoj odluci Predsjedništva NDP-a, a takođe je i inicijative SDS-a i PDP-a usmjerene ka osporavanju legaliteta i legitimiteta izbornih rezultata okarakterisao kao notorni „ćoravi posao“.
– Naše okupljanje je bilo oko pobjede dva pojedinačna kandidata. Nismo to ostvarili. I ne samo to. Mi smo značajno izgubili izbore. To partnerstvo je iscrpljeno – poručio je Čavić.
U sjenci njegovih opravdanja, ostala je važna opservacija o tome da, bez obzira na pravac NDP-a, ipak i dalje ima prostora za opoziciono djelovanje u RS, ali po principu „ko voli, neka izvoli“.
– Naravno da postoji ambijent i za stvaranje vanparlamentarne opozicije. To niko nikom ne brani. Nemam ništa protiv toga i biću radostan da se stvori opozicija na novim osnovama. Očigledno je da ovakva kakva jeste nije uspjela da realizuje svoje političke ciljeve – poentirao je Čavić.
A konkretne ideje o „vanparlamentarnoj opoziciji“, koju pominje Čavić, u ovom momentu stižu sa pomalo paradoksalne adrese, pošto je riječ o jednom poslaniku, novoizabranom članu NSRS sa liste PDP-a Drašku Stanivukoviću. U danima iza nas, on se oglasio na društvenim mrežama, podgrijavajući tvrdnje o tome da je spreman za solo-karijeru, koje – što je opet bizarno – bez obzira na sve njegove (ne)uvjerljive demantije, uglavnom stižu iz vladajućih krugova u RS.
– Potpuna saradnja i zajednički rad ljudi koji ostaju karakterni i principijelni postaju imperativ. Nezadovoljni narode, ujedini se! Papaka je uvijek bivalo i biće, zato, dragi narode, glavu gore! Nove borbe i pobjede nas čekaju – glasio je Stanivukovićev virtuelni „motivacioni govor“
U ostatku objave bio je jasniji, kada je riječ o tome na koga računa u ovom poduhvatu, apostrofirajući dvoje beskompromisnih kolega iz NDP-a, s kojima je, uz Aleksandra Petkovića iz SDS-a, činio četvoročlani klub preostalih odbornika SZP-a u Skupštini grada Banjaluka.
– Znam da će odbornici Mirna Savić Banjac i Saša Lazić – Medo ostati dosljedni, jer su oni moji saborci od prvog dana političke karijere. Kvalitetni ljudi iz opozicionih stranaka, pokret Bolje, Restart Srpska, Adam Šukalo i Duško Tadić su ljudi, organizacije i aktivisti koji će u narednom periodu raditi na novoj opoziciji, alternativi i platformi koja će našoj RS i našem narodu ponuditi vjeru i nadu – napisao je Stanivuković.
A onda je, u rijetkom primjeru saglasnosti sa Ćeranićem, Stanivuković označio i grupaciju koju očito posmatrači krajnje različitih profila sve češće tretiraju kao ključnu nadu, oslonac i jezgro buduće opozicije u RS.
– Naša potpuna podrška Pravdi za Davida i njeno aktivno učešće u pravljenju novog, boljeg i pravednijeg sistema – bio je nedvosmislen Stanivuković.
Očigledno, u njegovom entuzijazmu nema svijesti o tome da je polaganje nade u „Pravdu za Davida“ kao „motor“ nove opozicije u Srpskoj iluzija krupnijeg kalibra i korijen budućih razočarenja većine nepomirljivih protivnika vlasti. Nezavisno od toga što maratonska borba za istinu o smrti Davida Dragičevića zaslužuje neupitni respekt, pijetet i podršku, teška zabluda je uvjerenje da će se više od 300 000 članova Fejsbuk grupe „Pravda za Davida“ po automatizmu pretočiti u glasače ili aktiviste potencijalnog pokreta, pa čak i stranke, sa jasnom opozicionom konotacijom.
Jer, osnovna ideja takvog okupljanja jeste snažna, ali bez obzira na tragediju i dramu koju sadrži, ne može biti dovoljna, kao vezivno tkivo za širok raspon ljudi koji žele političke, ekonomske i svake druge promjene u RS. Ma šta o tome mislio jedan isključivi dio populacije, koji uspjeva da pronađe logiku u skoro svakodnevnim zaokretima u namjerama i najavama Davidovog oca, Davora Dragičevića. Ili opravdanja za polušaljive-poluozbiljne rezone majke Suzane, sa povodima gdje mjesta za humor nema – poput rečenice sa skupa 5. oktobra u Banjaluci, da savjetuje Davoru ulazak u politiku „jer ga žene vole“, kao da je to relevantno. Odnosno, da to čini zato što se „bez politike ništa ne može napraviti“, što nažalost, posebno u njihovom slučaju, jeste strašna istina u RS, ali strančarenje nije adekvatan odgovor na ovaj jezivi upitnik.
A šta je, onda, smislen pravac koji bi u RS stvorio uslove za ravnopravnu političku utakmicu kroz dvije ili četiri godine? Recimo, svijest da opozicioni birači, i dosadašnji i oni koji bi to mogli da postanu, nisu homogena kategorija. I da očekuju od opozicionih političara jasne stavove o srpskom pitanju sa obe strane Drine, a naročito zapadno od ove rijeke, ma koliko taj domen bio potcijenjivan u redovima kritičara vlasti. Jer, to je očito teren na kojem je Dodik usamljen, a samim tim i neprikosnoven. Od vrste stavova unutar opozicije o ovom izazovu, zavisi i mogućnost njenog raslojavanja u dvije kolone – nacionalnu i građansku. Prvu, koja bi Dodikov patriotski gard označila kao demagoški, a nudila alternativni, dokazujući da je autentičan, te drugu, koja bi istrajavala na fantaziji da je ta dimenzija nebitna za one koji „žele da žive kao sav normalan svijet“. Te dvije kolone mogu da pronađu kopču u insistiranju na elementarnom fer-pleju u izbornim nadmetanjima, na vladavini prava i na još nekim stavkama, čiji broj je ograničen, ali, moraju znati da će, što manje međusobnog doticaja budu imale, biti matematički uspješnije i da će pojedinačno osvojiti znatno više glasova, nego ako ostanu udružene u politički galimatijas.
U suprotnom, njihova lutanja biće tek povod za eskalaciju jedne od najmizernijih i najdegutantnijih ljudskih osobina ovog podneblja – da cipelariš onog ko je, politički, već na podu. Zvao se on danas Vukota Govedarica ili Mladen Ivanić, sutra Marko Pavić, a u neidentifikovanoj budućnosti i Milorad Dodik.
(srpskacafe.com)
