PIŠE: Muharem Bazdulj
Ima ljudi koji za svoje neuspjehe krive nesretan splet okolnosti. Pa misle da su se samo rodili negdje drugdje, da su im roditelji bili bogatiji ili barem da su desetak centimetara viši – gdje bi im bio kraj. Franjo Tuđman je, recimo, u jednom intervjuu ustvrdio kako bi, po svoj prilici, samo da nije Hrvat, dobio Nobelovu nagradu za književnost. S jedne strane, takvim se tvrdnjama lako podsmijevati, ali s druge strane, nije zgoreg ni koncentrisati se na zrno istine ispod gomile ojađenosti.
U trenutku dok čitate ovaj tekst, ove konkretne minute, recimo, kao i svake druge, u svijetu se rodi, po pedantnim statističarima, oko dvije stotine i pedeset novorođenčadi, što će reći oko četiri svake sekunde. Hipotetski uzevši, ako se u jednoj istoj sekundi rodi po beba u Švedskoj, Kazahstanu, Nigeriji i u Australiji, ključni faktor u predviđanju njene budućnosti: od projektovanog životnog vijeka do plate koju će da zarađuje u odraslom dobu jest upravo mjesto rođenja. Fizički izgled, kvocijent inteligencije i druge stvari statistički su manje važne.
Daleko od toga, dakle, da su vanjske okolnosti nebitne. Evo, recimo, kad čovjek čita o unutrašnjopolitičkoj situaciji u Jugoslaviji 1971. godine, jasno mu je da su međunacionalne tenzije i tada bile jake. Međutim, Tito je bio živ, Berlinski zid čvrst i stabilan, pa je kriza uredno sanirana. Dvadeset godina kasnije okolnosti su bile drukčije pa je i bilans bio drukčiji. I rat u Bosni i Hercegovini, takav kakav je bio, koliko god bio vođen od lokalnih aktera, nezamisliv je bez upravo onakve globalne političke situacije. Amerika još nesnađena u ulozi pobjednice hladnog rata, Evropa zamrznuta na pola puta između Evropske zajednice i Evropske unije, pa se niko zapravo nije usuđivao da proaktivnije djeluje. Prošle su četiri godine i sto hiljada ljudi je izgubilo glavu, prije nego je međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, efikasno zaustavila rat.
U prethodne dvadeset i tri godine, slobodno se može reći nažalost, situacija u Bosni i Hercegovini se više popravljala ili kvarila zahvaljujući jačem ili slabijem angažmanu međunarodne zajednice, negoli angažmanom lokalnih lidera. Vanjskopolitička orijentacija BiH prema NATO-u i EU bila je neupitna, Zapad je bio praktično jedini igrač na sceni, pa oko staze i cilja nije bilo dileme, jedino oko brzine i ritma. Tamo negdje prije deset godina otprilike, sa počecima svjetske ekonomske krize, stanje se počelo mijenjati, mnogo prije faktički, nego nominalno. Udaljavanjem Turske od Evropske unije, ova zemlja počinje da igra svoju igru. Svoju igru igra takođe i ojačana Rusija. Čak i daleka Kina pronalazi interes da se dokazuje na poligonu tzv. Zapadnog Balkana.
Sa izlaskom iz Evropske unije treba očekivati da i Velika Britanija zaigra neku svoju igru, a i jaz između interesa Amerike i Njemačke sve je snažniji i vidljiviji. Koliko-toliko stabilna globalna arhitektura prijeti urušavanjem, a takve okolnosti ne idu naruku malim zemljama poput Bosne i Hercegovine. Da stvar bude gora, to koincidira sa onim što iz HDZ-a BiH već nazivaju najgorom krizom nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. I poslije nekih od prethodnih izbora, znalo je biti prijetnji blokadom institucija, ali snažno prisustvo međunarodne zajednice djelovalo bi kao katalizator prema lokalnim liderima. Čini se, međutim, da je ovaj put teže nego ranije očekivati odlučnost i slogu ključnih internacionalnih sila sa uticajem u Bosni i Hercegovini.
U jednoj od svojih recentnijih knjiga, Slavoj Žižek je varirao onaj stari ekološki slogan “Misli globalno, radi lokalno” u varijantu “Radi globalno, misli lokalno”. Isti taj Žižek je prije nedjelju-dvije iznervirao valjda i više od pola Sarajeva usputnom opaskom da je u Sarajevu sve teže naći lokal u kome se može popiti pivo. Nadigla se na slovenačkog filozofa kuka i motika: od relativno serioznih publicista do šalabajzera sa društvenih mreža i opskurnih portala da, eto, objasne kako on nije u pravu i kako je Sarajevo prepuno ugostiteljskih objekata sa širokim asortimanom piva i drugih alkoholnih pića. Naravno da Žižek počesto lupi nešto što baš i nije tačno, ali u ovom slučaju ovaj je detalj zbilja trivijalan u kontekstu onoga što je, ustvari, tema njegovog teksta.
A tekst se zapravo fokusira na “transetničku solidarnost”, odnosno na način na koji su tragične sudbine Davida Dragičevića i Dženana Memića, odnosno borba za pravdu njihovih porodica, a naročito očeva, ujedinila javnost u Bosni i Hercegovini. Iz toga može da se izvuče pouka da su kao i u slučaju poplava od prije nekoliko godina ljudi u Bosni i Hercegovini prepušteni sami sebi i jedni drugima. Ako zaista u globalnom pogledu opet zavlada haos, od lokalnih vlastodržaca teško je očekivati da će se na muci pokazati kao junaci. Ljudi bi trebali da budu spremni i da misle globalno i rade lokalno, kao i da misle lokalno i rade globalno. To nema veze sa glasačima ove ili one partije, kao ni sa izbornim apstinentima. U teškim vremenima pred ljudima su mnogo značajniji izbori od onih koje simboliziraju glasački listić i glasačka kutija. Barem je nas ovdje iskustvo naučilo da je iluzorno uzdati se u neočekivanu silu koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar.
(Oslobođenje)
