PIŠE: Muharem Bazdulj
Sjećate li se Bernarda Jurline? Imam osjećaj da bih mogao da kažem koliko čitalac ima godina u odnosu na njegovu reakciju na ovo ime i prezime. Onaj ili ona kome ono ništa ne znači, mora da ima manje od trideset i pet godina. Jer Bernardo Jurlina je jedna od onih (para)političkih ličnosti kakve je volio u svojim kolumnama pominjati neprežaljeni Đermano Ćićo Senjanović. Bernardo Jurlina je kao idealtipski lik iz “Dorinog dnevnika”. Boris Dežulović je u jednom svom skorašnjem tekstu pominjao “Dorin dnevnik”, ali nisam se zbog toga sjetio Bernarda Jurline. Asocijacija je mnogo subjektivnija.
Neposredno nakon rata Bernardo Jurlina bio je generalni konzul Republike Hrvatske u Bihaću. U to vrijeme, negdje od 1996. do 1999. godine, hrvatsko državljanstvo među Bošnjacima iz Cazinske krajine nije dobio samo ko je na voz žurio. Goran Bregović se volio šaliti kako u nekim godinama nije bilo preporučljivo šetati početkom aprila oko gradske skupštine u Sarajevu, da te ne bi uhvatili da ti “uvale” Šestoaprilsku nagradu, a na tom tragu bi se skoro moglo reći da 1996. i 1997. godine nije bilo preporučljivo šetati oko zgrade Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Bihaću da ti ne bi “uvalili” Domovnicu.
Da se razumijemo, različite države imaju različite načine davanja državljanstva, bilo putem naturalizacije, bilo putem “posebnih” zasluga, ali način na koji ljudi koji nisu prijavljeni u Republici Hrvatskoj mogu dobiti državljanstvo Republike Hrvatske je taj što dokažu “pripadnost hrvatskom narodu”. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, to dokazivanje je podrazumijevalo razne stvari, vrlo često i dokaz o krštenju u Katoličkoj crkvi, no u Cazinskoj krajini nije bilo tako. Po većini tumačenja, takva politika bila je rezultat odluke samog Franje Tuđmana koji je bio opsjednut idejom “podebljavanja” one kifle na koju Hrvatska podsjeća oblikom na geografskoj karti, a naročito na određenim mjestima.
Jedno od za njega ključnih mjesta bilo je baš Cazinska krajina. Tuđman Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu nije doživljavao kao trajno i stabilno rješenje te je osim teritorija sa hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini posebno imao “pik” upravo na bihaćki kraj, pa mu se činilo da dodjeljivanjem hrvatskog državljanstva lokalnom stanovništvu dugoročno mudro razmišlja. Lokalno stanovništvo je, međutim, razmišljalo pragmatično: putovnice su im onomad omogućavale slobodno putovanje (za bh. pasoše u to vrijeme su EU države tražile vize), a pokazalo se da je stvar i dugoročno korisna jer je danas Hrvatska članica EU pa kao njen državljanin možeš slobodno i legalno da radiš od Irske do Njemačke.
Palo mi je to na pamet nakon što su povodom izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine krenuli naslovi i potenciranja opština u kojima je Komšić osvojio veliki broj glasova. Na jednom hrvatskom portalu objavljen je članak u kojem je potenciran veliki broj Komšićevih glasača u Bihaću, dok je na HTV-ovoj emisiji “Otvoreno” gošća iz Vlade Republike Hrvatske naročito problematizirala činjenicu da je Komšić osvojio mnogo glasova u opštini Bosanska Krupa. Nema sumnje da je na popisu stanovništva 2013. godine, broj stanovnika koji su se, recimo, u Bihaću i Bosanskoj Krupi izjasnili kao Hrvati manji od broja Komšićevih glasača u ove dvije opštine. Možda bi, međutim, ti isti ljudi mogli da se upitaju koliki je broj Komšićevih glasača u ovim opštinama kojima su oni priznali da su Hrvati dajući im onomad Domovnice. Na neki način, izbor Željka Komšića je skoro pa historijska ironija svih onih pokušaja različitih hrvatskih politika da Bošnjake proglase “hrvatskim cvijećem”. Neko ciničan bi im sada mogao poručiti da, u skladu sa onim starim književnim naslovom, puste cvijeće da cvjeta.
Kad je ono 1991. godine Srpska demokratska stranka organizovala plebiscit na kojem su bosanskohercegovački Srbi trebali da glasaju da li su za ostanak u Jugoslaviji, Tarik Haverić je u jednom tekstu napravio duhovit scenario kako bi bilo moguće da na tom plebiscitu dođe do rezultata koji SDS nipošto nije želio. Ideja je bila da na plebiscit iziđu i Bošnjaci i Hrvati izjasnivši se kao Srbi te tako preglasaju “prave” Srbe pa bi ispalo da su bosanskohercegovački Srbi (triju vjerozakona) većinski opredijeljeni za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Haverić je imao i vispren odgovor unaprijed na svaki prigovor da se ovima kaže da nisu zaista Srbi: Ako Ivo Andrić i Mehmed (Meša) Selimović mogu biti Srbi, zašto Srbi ne bi mogli da budu i neki (anonimni) Andrija Ivić, odnosno Selim Mehmedović.
Na sličan način moglo bi se postaviti pitanje na koji način nikom nije problematično da Elvira Abdić-Jelenović zastupa hrvatske interese u Domu naroda Federacije BiH, a jeste problematično ako eventualno neki drugi Abdići iz Unsko-sanskog kantona, sinovi i kćerke ako ne Fikreta, a ono nekog Ferida, Faika, Fadila ili Faruka, ne mogu biti Hrvati. A u kontekstu diskusija oko književne pripadnosti Maka Dizdara koje su u posljednjim nedjeljama bile iznova oživljene, postavlja se zanimljivo pitanje: da je Mak Dizdar živ i da je glasao za Željka Komšića, da li bi taj glas bio legitiman? Ako ništa drugo, slučaj Komšić je izgleda kraj svake ideje po kojoj bi bosanskohercegovački muslimani mogli biti “hrvatsko cvijeće”.
(Oslobođenje)