PIŠE: Saša Bižić
Da su, kojim slučajem, 7. oktobra u RS i BiH održani lokalni, a ne opšti izbori, opozicioni blok u Srpskoj ne bi imao razlog za ljutnju kojom je sada obojena retorika lidera SZP-a. Jer, iz odmjeravanja snaga sa vladajućom koalicijom izašli bi sa bar jednim krupnim plijenom – funkcijom gradonačelnika Banjaluke.
Naravno, to bi se desilo da su kandidati za ovu ulogu bili Vukota Govedarica i Željka Cvijanović, favoriti dvije vodeće političke strukture u RS u nedavno završenom duelu za mjesto predsjednika Republike. Kada je riječ o ukupnom rezultatu na čitavoj teritoriji između Novog Grada i Trebinja, dosadašnja predsjednica Vlade ima, po svemu sudeći, nedostižnu prednost nad liderom SDS-a, veću od 20 000 glasova. Tako je bar prema preliminarnim, nepotpunim podacima CIK-a, koje značajan dio opozicionara odbacuje i tretira ih kao posljedicu izborne krađe.
Međutim, dok ta kontroverza ne dobije rasplet, među detaljima očiglednim nakon prošlonedjeljnog izjašnjavanja birača posebno se izdvaja banjalučka statistika, prije svega zbog činjenice da najveći grad RS nastavlja tradiciju drugačijeg političkog izjašnjavanja od ostalih sredina u Srpskoj. Nije sporno, osim različitih frekvencija, bilo je tu i perioda izvjesne podudarnosti. Ali, recimo, na lokalnim izborima 2012. godine, SDS je uvjerljivo porazio SNSD u 27 opština u RS, kada je riječ o glasanju za načelnike. S druge strane, među 17 uglavnom manjih „komuna“ koje je vladajuća stranka sa republičkog nivoa zadržala, bez pretjeranih problema našla se i Banjaluka. I to sa potpuno blijedim pulenom kakav je bio Slobodan Gavranović, a mnogi će dodati – i sa dva opoziciona kandidata, Draganom Čavićem i Nenadom Stevandićem, koji su u zbiru imali nerealizovanu komotnu većinu.
Šest godina kasnije, ponovljeno je „soliranje“ Banjaluke u odnosu na političke tokove širom Srpske, s tim što se ovog puta odvijalo u obrnutom smjeru. Naime, SNSD je potvrdio ili uspostavio kontrolu nad skoro svim lokalnim zajednicama u RS, osim rijetkih izuzetaka, poput tradicionalnih uporišta SDS-a, Bijeljine i Doboja. Ipak, „hladan tuš“ zatekao ih je tamo gdje su se najmanje nadali – u Banjaluci.
Prije nego što su se predvodnici i stratezi SNSD-a oglasili sa „kompleksnom analitikom“, na društvenim mrežama reagovao je famozni Marinko Umičević, upuštajući se u prostodušnu kuknjavu nad „nezahvalnicima iz grada koji je toliko dobio“ od opcije s kojom se tokom posljednjih godina identifikuje i živopisni direktor tvornice obuće „Bema“.
U ovom urnebesno duhovitom osvrtu – koji je, pri tome, znatno subverzivniji po SNSD od većine postizbornih poteza opozicije – Umičević se požalio na više momenata od esencijalnog značaja.
Posebno je fascinantno to da mu stranačke kolege nisu dopustile da govori na mitinzima, iako je bio kandidat za Parlament BiH, već je, kako kaže, „stajao kao mumija“. To nije jedina drama, pošto se čak i prehladio. U ovakvom naletu zla, Umičević je uspio da pronađe i mrvice dobra, jer dodaje da je tokom kampanje „upoznao dosta divnih ljudi“, ali se odmah koriguje i precizira da je u tom mnoštvu susreta bilo i niz „prevaranata i lažova“. Ipak, kada je podvukao crtu nakon dobijenih 8 000 glasova i ostanka „ispod crte“, dominirali su negativni utisci.
– Moram da kažem da sam razočaran Banjalukom, Gradskim odborom SNSD-a u Banjaluci, te njegovim pojedinim članovima koji su nas kandidate predložili i podržali, a zapravo su radili protiv nas – grmio je Umičević.
On je dodao da je potrebno “tražiti detaljnu analizu svakog izbornog mjesta u Banjaluci i odgovornost, jer su mnogi tzv. rejonci radili za druge ljude iz ličnog interesa”. A onda je čovjek koji je u kampanju ušao sa antologijskim sloganom “Trica za Marinka” pokazao svu svoju veličinu, dajući do znanja da ne zapomaže zbog sebe, već da bi kritikovao mizeriju sugrađana koji nisu prepoznali domete njegovih stranačkih šefova.
– Sramota je da Željka Cvijanović izgubi sa tolikom razlikom od Vukote Govedarice u Banjaluci, a toliko je dala za ovaj grad. Sramota je i da Milorad Dodik pobijedi sa toliko malom razlikom u Banjaluci, a tek treba da pristignu glasovi iz inostranstva – izgovorio je Umičević i ostavio Banjalučane da se s razlogom crvene.
Iako je od krivice za neuspjeh amnestirao predsjednika Gradskog odbora Igora Radojičića, “jer su mu se stvari otele kontroli”, uputio je i žestoku optužbu matičnoj partiji, pošto je u niz koji je, po njemu, obilježio banjalučku kampanju, osim druženja, putovanja, jela i pića, uvrstio i “reketiranje”. U finišu, ovaj čovjek koji je, kao privrednik, postao sinonim borbe za opšte dobro, prije svega enormno plaćenih radnika “Beme”, ipak nije propustio da bude bar malo ličan, pa je na listu grijehova Banjalučana uvrstio i jedan jauk.
– Nisam ni mogao da očekujem više od Banjaluke, kad znam da je ta ista moja partija glasala protiv mene na Skupštini grada, kad sam bio kandidovan za Ključ grada – poentirao je Umičević, otkrivajući šta ga je najviše ujelo za srce.
Za to vrijeme, onima koji nisu ovako iskreni kao Marinko – a riječ je o vodećim ljudima SNSD-a i SZP-a – preostaje da se posvete statistici glasanja u Banjaluci, koja je, zaista, vrlo zanimljiva. Na osnovu prebrojanih rezultata sa 262 od ukupno 268 biračkih mjesta u Banjaluci, ispostavilo se da je Vukota Govedarica dobio 50 858 glasova, dok je Željku Cvijanović podržalo tek 42 596 birača. Dakle, razlika je bila veća od 8 000, pri čemu Cvijanovićevoj nije naročita utjeha podatak da je njen domet i dalje solidniji od donje granice za SNSD koju je svojevremeno postavio Gavranović sa 34 292 glasa.
Govedaričin uspjeh nije ponovio Mladen Ivanić, mada o problemima s kojim se SNSD suočava u Banjaluci govori, maltene, Pirova pobjeda Milorada Dodika u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH, pošto je na gradskom nivou, uz maksimalnu logistiku i resurse, prestigao konkurenta za tek 804 glasa. Odnosno, na osnovu rezultata sa svih biračkih mjesta, Dodik je dobio 51 815, a Ivanić 51 011 glasova.
Situacija postaje jasnija ako se pogleda pojedinačni učinak stranaka vlasti i opozicije u Banjaluci na opštim izborima 2018. godine, imajući u vidu podatke sa 259 od ukupno 268 biračkih mjesta. Najjednostavnije je dokučiti fenomen defanzive SNSD-a ako se u zbiru posmatraju glasovi vladajućeg bloka i SZP-a. Za ovu priliku, u vladajući blok nedvosmisleno treba svrstati SNSD, Socijalističku partiju i Ujedinjenu Srpsku. Dodikova stranka je dobila 27 791 glas, za SP se opredijelilo 10 211 birača, dok je uz US stalo 4 768 opredijeljenih. To je, u zbiru, 42 770 glasova za ove tri partije u Banjaluci. S druge strane, PDP je imao podršku 22 542 ljudi, SDS 10 886, a NDP 6 706 osoba. Kada se sve to sabere, ispostavlja se da su uz deklarisanu opoziciju bila 40 134 glasača.
Dakle, rezultat je skoro izjednačen, pošto je SNSD sa saveznicima imao tek nešto više od 2 500 glasova prednosti, što na dimenzije ovdašnjeg biračkog tijela nije mnogo. Kada se sve to uzme u obzir, postaje jasno ko je bio faktor prevage – DNS. Famoznih 11 948 glasača ove stranke, koja formalno pripada vladajućoj koaliciji, očito su povjerenje dali Govedarici, a ne Cvijanovićevoj. Ispostavilo se da su tačne predizborne poluglasne tvrdnje upućenih da su simpatizeri ove partije dobili direktivu “iz vrha” da se izjasne upravo tako. Pri tome, čak se nisu podijelili na fanove Milana Radovića, koji je zbog navodne bliskosti SZP-u čak zaradio etiketu “skorojevića” od Dodika, te na pristalice Nedeljka Čubrilovića, koji slovi za bespogovorno lojalnog SNSD-u. Već su, statistika je neumoljiva, gotovo stoprocentno glasali protiv Cvijanovićeve. A dubinu njenog izbornog pada u očima Banjalučana ilustruje podatak da je 2016. Radojičić, kao kandidat za gradonačelnika, dobio 56 173 glasova, naspram 39 670 na saldu Dragana Čavića. Sada je bilo potpuno obrnuto.
Predsjednik SDS-a Vukota Govedarica u izbornoj noći nije krio ushićenje zbog takvog preokreta, do te mjere da se u prvi mah bavio samo tim fenomenom, procijedivši tek poneku riječ o silaznoj putanji u ostatku RS.
– Raduje me trend rasta u gradu Banjaluci. I te kako tu imam značajnu prednost, tako da pobjeđujem u svim biračkim odborima koji se tiču Banjaluke. U većim centrima u RS sam dobio podršku i hvala na tome. U Prijedoru i u Trebinju nismo dobili podršku – rekao je Govedarica, dozirajući “na kašičicu” vlastitu ljutnju zbog osjetnog pada u nekadašnjim uporištima njegove stranke.
Opet, među analitičarima nije rijetka procjena da su se Dodik i SNSD suočili sa primjetnim gubitkom povjerenja u Banjaluci, prije svega, zbog svih dešavanja u vezi sa smrću Davida Dragičevića, a posebno usljed apsolutnog nedjelovanja institucija. U takvim zapažanjima čak se može čuti da bi “opozicija bila desetkovana da se nije naslonila na Pravdu za Davida”. U ovoj grupi, ipak, smatraju da je povezivanje njihovog djelovanja sa SZP-om neutemeljeno.
– Mi smo svjesni da ni ta opozicija nije neka. Da su bili dovoljno sposobni, vlast ne bi postala takva kakva jeste. Ali, vršiti pritisak na njih bilo bi lakše nego na iste ljude koji su na vlasti već 12 godina. Narod nije izašao da ulice zbog opozicije, nego zbog svoje djece i isto će tako izaći i protiv njih, ako bude potrebe – rekla je za BBC Daniela Ratešić Došen iz “Pravde za Davida”.
I dok ona, Davor Dragičević i ostali građani na Trgu Krajine nastavljaju borbu za istinu o ovom slučaju, čak i nakon 200 dana protesta, ispostavlja se da bi politička “zona sumraka” zvana DNS mogla da prelomi političku sudbinu RS, a ne samo Banjaluke, u naredne četiri godine. Jer, predizborne “igre bez granica” na relaciji Radović – Čubrilović, koje su kulminirale kroz poraz Cvijanovićeve u Banjaluci, do te mjere su iritirale Dodika da je Marku Paviću dao ultimatum da raščisti sa “mangupima iz svojih redova” ili će on to učiniti.
Iako u ovom momentu djeluje da je sve gotovo i da je SNSD pobjednik na sva četiri izborna nivoa u RS i BiH, zatezanje konopca između SNSD-a i DNS-a ipak otvara minimalne, ali postojeće matematičke mogućnosti za Pavićevu i Radovićevu “osvetu”. Koja je uvijek bila najbolja kad se servira hladna. Jer, prema trenutnom stanju, tri stranke SZP-a imaju 30 mandata u NSRS, a to sa potencijalnih 12 poslanika DNS-a – ili 11, ako Čubrilović ostane vjeran starom savezu, a ne povuče nikoga od kolega iz NSRS sa sobom – a možda i sa tri predstavnika SDA, čini cifru koja doseže natpolovičnu većinu od 42 glasa u parlamentu Srpske. Ovakav, moguće naučno-fantastični, ali ipak ne potpuno isključeni scenario, natjerao bi Dodika da se pokaje što je pravio račun sa 39 poslanika SNSD-SP-Ujedinjena Srpska bez krčmara iz DNS-a.
Opet, u svim raspravama o specifičnom izjašnjavanju Banjaluke na posljednjim izborima, kao i u nizu ranijih slučajeva, nema te sile koja će natjerati stanovnike RS da spoznaju koji im je stvarni glavni grad, bar prema Ustavu Srpske. Iako u članu 9 ovog pravnog akta i danas jasno piše da je to Sarajevo – i to bez ikakvih predznaka, dakle federalno – nedavno istraživanje pokazalo je da samo 21,7 odsto ispitanika u RS zna za tu činjenicu. Čak 56 procenata vjeruje da je to Banjaluka, a 13,9 odsto, opet pogrešno, smješta prestonicu u Istočno Sarajevo.
Pa, ukoliko već konstantno opstaje takav apsurd, onda ne treba da čudi to što rezultati u gradu – čiji je realni status uglavnom nepoznat i stanovnicima Banjaluke i RS – gotovo redovno “prijatno iznenađuju” upravo one koji im se najmanje nadaju. Slobodana Gavranovića nekada, a Vukotu Govedaricu sada.
(srpskacafe.com)
