PIŠE: Muharem Bazdulj
Prvi demokratski izbori u SRBiH, oni iz novembra 1990. godine, podrazumijevali su izbor sedam članova Predsjedništva: po dvojica iz reda bošnjačkog (tada oficijelno – muslimanskog), srpskog i hrvatskog naroda, te jedan iz reda ostalih. Ipak, iz medijske perspektive simbol pobjede nacionalnih stranaka nisu bili članovi republičkog Predsjedništva, nego stranački lideri. Zato je jedan novinski naslov od 19. novembra 1990. glasio: “Alija, Radovan, Stjepan”. Naslov ovog teksta je varijacija na taj stari naslov, ali umjesto predsjednika stranaka potencirani su (budući) članovi Predsjedništva, mada su, istini za volju, dvojica od njih i predsjednici svojih partija. S druge strane, i Šefik Džaferović je dobio priliku da se takmiči za mjesto člana Predsjedništva jedino zato jer njegov stranački predsjednik nije imao ustavno pravo da se na to mjesto ovaj put kandiduje. U tom smislu, valja ukazati na jednu vrlo indikativnu činjenicu: kao rijetko kada, sastav Predsjedništva se u potpunosti mijenja, odnosno u njemu ne ostaje nijedan od članova iz prethodnog saziva, mada su dvojica članova iz aktuelnog saziva bili kandidati, i to vrlo jaki kandidati, koji su bili relativno blizu pobjede.
Druga stvar vrijedna komentara je pobjeda Željka Komšića. Usprkos svemu, Šefik Džaferović i Milorad Dodik su u svojim konkurencijama bili favoriti, mada im pobjeda, naravno, nije bila unaprijed osigurana. Ali Željko Komšić je izbornu trku objektivno govoreći ipak započeo kao autsajder, i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj da nije bio zajednički kandidat ljevice, nego samo njenog manje jakog dijela, onog okupljenog oko stranaka nastalih otcjepljivanjem od SDP-a. Neko ciničan bi čak mogao reći da je Željko Komšić u ovoj utrci SDP-u bio ono što je SDA-u bio Senad Šepić. Drugi razlog je snažna kohezija hrvatskog biračkog tijela oko HDZ-a BiH. Svakom upućenom je, naime, bilo jasno da je Diana Zelenika bila kandidat sa slabijim šansama i od Bože Ljubića i od Martina Raguža koji su ranije bivali kandidati HDZ-a 1990 za članove Predsjedništva. Željko Komšić je uspio da se izbori protiv obje te poteškoće i postane član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Čini se da je u mobilizaciji njegovih glasača ključnu ulogu odigrala bojazan da se u Predsjedništvu BiH zajedno ne nađu Milorad Dodik i Dragan Čović, za koje je dovoljan broj ljudi očito ubijeđen da bi u tom slučaju odigrali novu partiju Karađorđeva.
Kad je o formiranju vlasti na državnom nivou riječ, ključna će biti reakcija HDZ-a BiH na poraz u Predsjedništvu BiH. Jer za razliku od poraza na tom terenu, na parlamentarnim terenima oni komotno mogu da proglase pobjedu. Po svoj prilici, neće biti ni teoretske mogućnosti da se uopšte pokuša oformljavati neka nova “Platforma bez HDZ-a”. Takođe, znakovit je relativno slab rezultat DF-a, u poređenju sa rezultatom predsjednika ove partije za Predsjedništvo BiH. S Komšićem u Predsjedništvu je logično da im koalicioni potencijal raste, ali ništa u budućoj vlasti neće pretjerano zavisiti od njih. Ipak, bez Komšićevog trijumfa oni bi vjerovatno ubrzano venuli prema nestanku (što je, recimo, sada dosta realistična sudbina Saveza za bolju budućnost), a ovako se stvari mijenjaju.
Naposljetku, ne treba zaboraviti da po uspostavljenom redoslijedu rotacije mandat za formiranje Vijeća ministara dobiva srpski kandidat iz Republike Srpske. Prošli put je Ivanićeva pobjeda omogućila koaliciji okupljenoj oko SDS-a da, usprkos opozicionom statusu u Republici Srpskoj, budu na vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Poslije Dodikove pobjede takav razvoj događaja je u praksi skoro nemoguć. Kako stvari stoje, a naročito ako se analizira spisak Dodikovih saradnika koji su bili uz njega u trenutku u kojem je proglašavao izbornu pobjedu, nije nezamislivo da on za poziciju mandatara za sastav Vijeća ministara predloži Nikolu Špirića. Imajući u vidu činjenicu da je i ovaj odnedavno na američkoj “crnoj listi”, to bi istovremeno bio prst u oko i međunarodnoj zajednici i Džaferoviću i Komšiću. S druge strane, imamo li u vidu da je Špirić bio na čelu Vijeća ministara tokom najvećeg dijela oba Komšićeva prethodna mandata, nekakav šaljivdžija bi mogao da ustvrdi kako je to ponovno formiranje “tima koji pobjeđuje”.
Šalu na stranu, način na koji će nova vlast da radi donekle ćemo moći da procijenimo već po brzini u formiranju izvršne vlasti na različitim nivoima. I tu se vraćamo na već pomenuti značaj reakcije HDZ-a BiH. Ako oni budu opstruirali formiranje vlasti na nivou Federacije BiH, moguća je jako dugačka pat-pozicija. Nervozna i radikalna reakcija HDZ-a nakon prvog Komšićevog trijumfa zaustavljena je odlučnošću međunarodne zajednice. Takođe, ondašnja vlast Republike Hrvatske nije stopostotno stajala iza bosanskohercegovačkog HDZ-a. Naravno, razložno bi u ovoj situaciji bilo da HDZ ne opstruira formiranje vlasti, a da za svoj prioritet u naredne tri i po godine imaju promjenu Izbornog zakona. Samo, kad bi se ovdašnji politički subjekti uvijek ponašali razložno, ne bismo ni bili u ovakvoj situaciji. Frazerski govoreći: čeka nas vruća politička jesen. A izvan svake fraze: lakše je bilo pogoditi izborne rezultate, nego postizborni razvoj događaja.
(Oslobođenje)
