PIŠE: Muharem Bazdulj
U prvoj službenoj utakmici nakon najvećeg uspjeha u svojoj historiji, nakon što su, dakle, postali vicešampioni svijeta, nogometaši reprezentacije Republike Hrvatske doživjeli su najveći poraz u svojoj historiji. Reprezentacija Kraljevine Španije pobijedila ih je, naime, rezultatom 6:0, i to u prvoj utakmici novoformiranog UEFA-takmičenja zvanog Liga nacija. Cijela stvar je više nego poučna. U sportu nema spavanja na lovorikama i vrlo lako ti se desi da se sa neslućenih vrhova survaš na dno za koje nisi bio svjestan ni da postoji. Fudbal jeste, kako se uobičajeno kaže, najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali može biti model i za neke manje sporedne aspekte života.
Jedan od njih je i politika. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović bila je ubjedljivo najveći politički “profiter” hrvatskog nogometnog uspjeha. Koliko god da se dio javnosti sprdao s njenim navijačkim postupcima, sve statistike su pokazale da je njena popularnost među biračima jako porasla. Imamo li u vidu da se bliže izbori na kojima ona ima priliku da osvoji drugi mandat, to nije nešto što treba zanemariti.
I, rekosmo već, ne spava se na lovorikama ni u sportu ni u politici, treba gospođa predsjednica da iskoristi ovaj aktuelni porast popularnosti koji joj je povećao vidljivost i izvan granica Republike Hrvatske. Pa je počela da daje intervjue raznim svjetskim medijima, uključujući i austrijski list Kleine Zeitung. Dvije teze iz tog razgovora privukle su posebnu pažnju. Prema jednoj, Jugoslavija je bila toliko represivna prema nacionalnom izjašnjavanju svog stanovništva da se u toj zemlji, tobože, “nije smjelo reći da si Hrvat”. Druga je zvučala otprilike ovako: “Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta”.
Iz perspektive tipičnog čitaoca Kleine Zeitunga ovo su sasvim poželjni stavovi. Uostalom, u desnijim i konzervativnijim slojevima austrijskog društva, Jugoslavija se uvijek percipirala kao zemlja nastala na ruševinama Habsburškog carstva, kao zemlja, na neki način, odgovorna za nestanak imperije koja je označavala vrhunac austrijske moći u historiji, tako da negativna deskripcija Jugoslavije nije nešto što bi zasmetalo tipičnom čitaocu ovih novina. Slično važi i za odnos prema komunizmu. Što se tiče publike kojoj se intervju obraćao, u njemu nije bilo ničeg spornog.
Živimo, međutim, u globalizovanom svijetu, pa se intervju čitao i u Hrvatskoj, a tamo ipak ogroman broj ljudi zna da te stvari jednostavno nisu faktografski tačne. Najprije, Jugoslavija, zapravo SFRJ, ona jedina u kojoj je Kolinda Grabar-Kitarović živjela, ustvari je ohrabrivala nacionalno izjašnjavanje, osim ako niste željeli da se nacionalno izjašnjavate kao – Jugosloven. Ne samo da nije tačno da se nije smjelo reći da si Hrvat, moglo bi se, uz sasvim malo pretjerivanja, reći da se nije smjelo reći da – nisi Hrvat, ako te je sredina doživljavala kao Hrvata. Što se drugog dijela tiče, ne treba biti prestrog prema Kolindi Grabar-Kitarović. Tu je više problem tajminga, nego bilo čega drugog.
Prije petnaest-dvadeset godina, kad je knjiga “Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali” bila hit, varijacije na ovu tezu o mogućnosti da biraš između više vrsta jogurta (ili paste za zube ili higijenskih uložaka ili nečeg trećeg) kao ključnoj prednosti kapitalizma nad socijalizmom bile su vrlo rasprostranjene čak i na lijevom dijelu spektra postjugoslovenskih javnosti. U tom smislu je malo šteta što takozvane društvene mreže postoje tek jednu deceniju. Da su duplo starije, bilo bi zanimljivo vidjeti kako većina ovih koji danas ismijavaju Kolindu Grabar-Kitarović, početkom dvijehiljaditih, recimo, puše u istu tu tikvu i slavi “bogatstvo izbora u hipermarketima zapadne Evrope” kao vrhunsko civilizacijsko dostignuće.
Nisu mi, moram priznati, ni najmanje duhovite ove bezbrojne “jogurt-persiflaže” kojim nas već danima tlače preko interneta. Naravno da Kolinda Grabar-Kitarović nije u pravu u konkretnom primjeru, ali, naravno, da bi svakom dobronamjernom trebalo biti jasno na šta misli i da je zaista onaj ko smatra da je smisao života u izboru između stotinu vrsta maslaca ili žvakaćih guma, umjesto dvije-tri ili pet-šest, imao razloga da u socijalizmu sanja kapitalizam. Nisu mi, kažem, inspirativna ta jeftina ismijavanja, ali imamo mi u svojoj usmenoj kulturi savršen komentar koji pogrešku u rezonu predsjednice Republike Hrvatske unaprijed prokazuje, i to na genijalno duhovit način.
To je vic, jedan od onih mnogo dubljih nego što na prvi pogled zvuče. Sreće Suljo Muju ljutog k’o puška i pita ga šta mu je, što je bijesan, a Mujo mu veli: “Slušaj, odem ja u buregdžinicu i tražim pola kile bureka i jogurt, a lik mi kaže da nema jogurta. Dobro, kažem ja, daj mi pola kile sirnice i jogurt, a lik mi opet kaže da nema jogurta. Okej, kažem ja, daj mi onda pola kile zeljanice i jogurt, a lik kaže: nema jogurta. Pa mu kažem, daj mi pola kile tikvenice i jogurt, a on mi kaže da nema jogurta. Pa, reci, bi l’ ti bio bijesan?” A Suljo će na to: “Ne da bih bio bijesan, nego bih uzeo onaj jogurt pa mu ga u lice zafrljacio”.
(Oslobođenje)
