PIŠE: Muharem Bazdulj
Naravno da se naslov ovog teksta poigrava sa onim toliko rasprostranjenim stereotipom među južnoslovenskim narodima, a prema kome neku nenormalno važnu ulogu u različitim političkim zgodama i nezgodama igraju tajne službe, dok se kao neki platonski ideal svih tajnih službi u tim fantazmagorijama ispostavlja državna bezb(j)ednost nekadašnje socijalističke Jugoslavije, famozni de-be (DB). Ta dva velika slova u kontekstu ovog teksta, međutim, nisu skraćenica za državnu bezbjednost, nego su inicijali Denisa Bećirovića.
Komentatori koji drže do sebe izbjegavaju da u tekstovima pokušaju precizno naslutiti rezultate izbora. Rizično je to, može čovjek da se provede kao oni silni američki stručnjaci koji Trumpu nisu davali nikakve šanse, odnosno neki od onih uglednika koji su par nedjelja prije nego što je Stipe Mesić izabran za predsjednika Republike Hrvatske govorili kako se radi o simpatičnom autsajderu bez mrve realne mogućnosti da dođe do Pantovčaka. Uz svijest o tom riziku, evo, mjesec dana prije izbora, kažem da Denis Bećirović nema nikakve šanse da trijumfuje u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva, a po svoj prilici će mu izmaći i uloga onog drugog po redu po broju glasova, odnosno “vicešampiona”. Bećirović je, rekao bih, osuđen na “časno treće mjesto”, a za odgovor zašto je to tako valjalo bi napisati neki drugi tekst. Ovdje me zanima nešto drugo, a to je kako Bećirovićev rezultat utiče na rezultat utrke za – hrvatskog člana Predsjedništva.
Usprkos teorijama različitih zapadnohercegovačkih publicista, Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u njegova dva mandata nisu birali s razlogom da namagarče (da ne kažem, zajebu) Hrvate. Željko Komšić je u Predsjedništvo BiH dva puta ulazio kao kandidat Socijaldemokratske partije BiH, koja je jedna od najbrojnijih i logistički najorganizovanijih bh. stranaka. Statistički gledano, naravno da je on biran primarno glasovima ljudi koji se nacionalno ne izjašnjavaju kao Hrvati, no prema trenutnom izbornom zakonu tako nešto nije zabranjeno. E sad, pažljiv čitalac će sigurno primijetiti prividnu kontradikciju: ovdje se tvrdi da Denis Bećirović neće biti član Predsjedništva BiH iako iza njega stoji SDPBiH, a da je Željko Komšić dva puta pobjeđivao, baš zato što je bio kandidat SDP-a BiH. A stvar je vrlo banalna: mnogo je teže pobijediti u utrci za bošnjačkog nego za hrvatskog člana Predsjedništva. 2006. godine Haris Silajdžić je dobio oko 350 hiljada glasova, a njegov glavni protivnik Sulejman Tihić 150 hiljada. Na hrvatskom terenu, pobjednik Željko Komšić ima 116 hiljada, a njegov glavni protivnik Dragan Čović 76 hiljada (s tim što se ne treba zaboraviti da Božo Ljubić te godine ima 53 hiljade glasova, što će reći da on i Čović u zbiru imaju više od Komšića). Ali kako god okreneš, Tihić kao poraženi među Bošnjacima ima više glasova od Komšića, kao što ima i od Čovića i Ljubića zajedno. 2010, međutim, Komšić uzima praktično jednako glasova kao Silajdžić prije četiri godine: tek 13 hiljada manje od 350 hiljada. Bilo bi mu dosta i onih 116 hiljada od prije četiri godine, pošto drugoplasirana Borjana Krišto ima 109 hiljada. Čak i te godine, kad za Komšića Bošnjaci glasaju masovnije nego ikad, tri prvoplasirana kandidata na listi za bošnjačkog člana (Bakir Izetbegović, Radončić, Silajdžić) svi imaju više glasova od Borjane Krišto.
Na prošlim izborima, kad Komšić nije imao pravo da se kandiduje, Čović je imao nešto manje od 130 hiljada glasova, a Martin Raguž, kao najbliži poraženi, respektabilnih skoro 95 hiljada. Ne treba zaboraviti da su i za Raguža često glasali nehrvati. U tom smislu, a imajući u vidu kandidaturu Diane Zelenike, Čović teško može da ide preko 130 hiljada. Komšić iz 2006. u tom slučaju gubi, makar i vrlo tijesno. Komšić iz 2010. je neostvariv, ali neki Komšić sa tek malo većom podrškom od one iz 2006. pobjeđuje. I tu smo sada kod Denisa Bećirovića. Ako svi članovi i simpatizeri SDP-a budu lojalni partijskom pozivu, Komšić nema šansi. Ako, međutim, među SDP-ovim članstvom bude dosta onih koji će glasati za SDP-ove parlamentarne liste, a kod člana Predsjedništva birati Komšića, ovom šanse rastu. Emir Suljagić i Bakir Hadžiomerović su prije četiri godine kao kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva (u ime DF-a, odnosno SDP-a BiH) zajedno dobili blizu 200 hiljada glasova. Kad se saberu lične harizme, iskustvo, partijske infrastrukture pa se sve to izvaga, tih 200.000 (a računaćemo da ih je toliko, ako iznivelišemo pad broja birača i pad podrške Stranci demokratske akcije), načelno i vrlo otprilike, Komšić i Bećirović dijele pola – pola. Sa sto hiljada nijedan ne može ništa. Komšiću je vjerovatno dosta 150.000. Bećirović vjerovatno ne može ništa ni sa svih 200.000. Dakle, Komšić može da pobijedi jedino ako SDP kao stranka dobije mnogo više od Denisa Bećirovića. S druge strane, ako SDP dobije mnogo mnogo više od Denisa Bećirovića, odnosno ako bi teoretski Bećirović povukao kandidaturu, to bi odgovaralo i Fahrudinu Radončiću. Jer neće svi Bećirovićevi glasači automatski glasati za Komšića, a oni koji odluče da pošto-poto glasaju za bošnjačkog člana Predsjedništva, prije će birati Radončića nego Džaferovića. I to je taj DB faktor: sam nemaš šansi, ali od tebe mnogo toga zavisi.
(Oslobođenje)
