PIŠE: Saša Bižić
Iako su Milorad Dodik i Aleksandar Vučić tokom prethodnih godina počeli da međusobno preuzimaju pojedine političke manire, navike predsjednika RS još ne liče na stil prvog čovjeka Srbije do te mjere da vanredne pres konferencije u prvom slučaju, na paradoksalan način, dobiju predznak rutine, redovnosti i uobičajenosti.
Zato je najava Dodikovog nedavnog iznenadnog obraćanja javnosti djelovala kao uvod u bog zna kakvu dramu. Međutim, nije se desilo ništa spektakularno, jer se ispostavilo da je najuticajniji političar Srpske, prije svega, htio da obznani dolazak ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova u Banjaluku, 17. septembra. Što nije nevažno, naravno, ali je bilo, doduše nezvanično, već poznato gotovo svakom iole zainteresovanom građaninu RS.
I onda, negdje u sredini izlaganja, Milorad Dodik je saopštio da on i njegovi saradnici “razmišljaju” da ponude 500 000 maraka za korisne informacije o slučaju smrti Davida Dragičevića. Iako je predsjednik RS poznat po komotnom i nekonvencionalnom shvatanju javnih nastupa, skoro da je nevjerovatan, čak i za njega, nonšalantan i usputan način na koji je prezentovao krupnu namjeru u vezi sa tragedijom povodom koje se više od 150 dana lome koplja u Banjaluci i Srpskoj.
– Nismo još donijeli odluku, ali, recimo, može se raspisati nagrada od 500 000 KM za svaku relevantnu informaciju koja bi vodila do rješavanja tog slučaja – rekao je Dodik.
Ovakvu verbalnu spremnost da se razmotri ta mogućnost ipak je pratilo distanciranje od odgovornosti za dosadašnje propuste.
– Tužilaštvo mora dati odgovor. Ni predsjednik, ni Vlada, ni policija. To je pitanje za tužilaštvo. Imate dovoljno podataka, pitajte tužioca, ne Milorada Dodika – zaključio je predsjednik RS.
Koliko je poznato, u zakonodavstvu Srpske i BiH opcija izdvajanja budžetskih finansijskih sredstava za saznanja o krivičnim djelima nije striktno regulisana, mada ne postoje ni odredbe koje je zabranjuju, pogotovo kada je riječ o privatnoj inicijativi, odnosno javnim tvrdnjama pojedinih osoba da će dati vlastiti novac ako saznaju ono što ih zanima.
Dodik nije precizirao izvor ovakve hipotetičke isplate, mada, istini za volju, nije ni potvrdio da je to siguran smjer kojim će ići republička vlast. Jer, neozbiljna odrednica “razmišljamo”, izgovorena u tako osjetljivom kontekstu, teško da se može drugačije tumačiti osim kao loš pokušaj kreiranja predizbornog utiska da postoji nekakva aktivnost sistema na rasvijetljavanju slučaja “David”, bez obzira na stalna podsjećanja iz vladajućih struktura RS da je riječ o jasnoj nadležnosti pravosuđa. A taj angažman, nažalost, može da se svede na sramotnu konferenciju za štampu MUP-a neposredno nakon otkrivanja tijela, te na blijedo, pa i bizarno izjašnjavanje tužilaštva poslije višemjesečnog pritiska javnosti.
Dok se čitav institucionalni odgovor na ovu situaciju, s obzirom na broj nedoumica, još može svrstati u kategoriju “20 000 milja pod morem”, nagovještaj nagrade izazvao je burnu reakciju oca pokojnog Davida, Davora Dragičevića. On je, na dan kad je Dodik progovorio o tome, uoči okupljanja na Trgu Krajine, prošao kroz Gospodsku ulicu i u njoj ostavio letke na kojima se prezrivo izjasnio o zamisli.
– Evo šta nam Dodik nudi. To okači Igoru i Gorici. David nema cijenu. Ako bude nova skupština, pričaće i majka Suzana. Tad ću reći sve! Besa je besa, 5. oktobra spuštam ruku – rekao je Davor kasnije na trgu, izjašnjavajući se o famoznih pola miliona maraka.
Pri tome, mora se reći da ovako grub stav, bez obzira na svu ogorčenost oca zbog držanja vlasti u čitavom slučaju, nije baš korektan, budući da je i sama porodica, u periodu između Davidovog nestanka 18. marta i pronalaska tijela šest dana kasnije, nudila nagradu za informacije od 100 000 KM.
Ilustrativne su i reakcije na političkoj sceni na Dodikovu najavu. Ili, bolje rečeno, njihovo odsustvo, bar kada je riječ o vladajućem bloku. Iako u tom miljeu inače postoji niz funkcionera koji se takmiče da budu “veći katolici od pape” kad god se lider SNSD-a izjasni o određenoj kontroverzi, sada su naprasno ućutali, uključujući i “suflere” među analitičarima koji bi se, da se njih pita, odavno riješili “napasti” sa Trga Krajine vatrogasnim šmrkovima.
Dok su Dodika “saborci” ovog puta ostavili samog na vjetrometini, opozicionari, uglavnom skloni da ne vide šumu od drveta, akcenat su stavljali na legalistički aspekt, odnosno na procedure za izdvajanje tog novca.
Nedeljko Glamočak, poslanik SDS-a i potpredsjednik ove stranke, rekao je da to nije ustavna nadležnost predsjednika RS, već Tužilaštva, posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova.
– Hoće li taj novac predsjednik dati tužiocu da kaže ono što zna, a nije rekao, ili će dati nekome iz MUP-a? Koja je svrha tih sredstava kad imamo institucije RS koje nisu radile svoj posao? Neka Tužilaštvo ide sa predmetom prema sudu sa onim što ima. To je institucionalni pravac rada. To što radi predsjednik dovelo je do ovoga – rekao je Glamočak.
Adam Šukalo, poslanik koji djeluje u klubu PDP-a u NSRS, smatra da “predsjednik gleda previše američkih serija”
– Ne postoji u našem zakonodavstvu u BiH takvi standardi, ni budžeti, ni pravosudni, ni izvršni, u institucijama vlasti. Jeste li čuli za ijedan slučaj u BiH da je neko dobio naknadu za bilo šta? Mi bi trebali imati jedan set zakona i na nivou BiH i na nivou RS. Hajde, to se može izvući iz budžetske rezerve. Ali, ne radi se ovdje o tome – ističe Šukalo.
On dodaje da je ključni problem to što jedan čovjek “smatra da je bog i batina u RS i sebi daje za pravo da iz palate određuje šta će biti tim i obdukcija, a na kraju ne da nije uradio ništa, nego je uradio kontra porodice, i na kraju se na njih obrušio.”
– Ja se plašim za onog ko bi donio tu informaciju njima. Mislim da ne samo da ne bi otišao sa tim novcem, ne bi otišao kući ni sa glavom na ramenima – zaključio je Šukalo.
Osim političara, ni profesionalci ne pokazuju pretjerani entuzijazam kada je riječ o ovakvom načinu reagovanja na ubistva i teška krivična djela. Detektiv i bivši obaveštajac Božidar Spasić, jedan od visokih funkcionera Službe državne bezbjednosti u bivšoj SFRJ, kaže da u Srbiji, zemlji u kojoj živi, nuđenje novčane nagrade nikada nije dalo rezultate, s tim što naglašava da je logično da iza takvih varijanti stoji MUP.
– To je posljednja mjera koju policija primenjuje da bi pokušala nekoga da izmami, ali i znak da nema dobrih dokaza. U našim uslovima to može da djeluje i destruktivno. Novčane nagrade više su manifestacija neke volje i želje da se otkrije nešto. Dovodi se u opasnost i onaj ko otkrije informaciju, kao i čitav posao. Mislim da oni koji bi dali informaciju nemaju povjerenje u one koji raspisuju nagradu. Policija mora da kaže koje još koristi i kakvu zaštitu nudi onome ko bi nešto otkrio – smatra Spasić.
Možda je na najsmislenijem tragu, iako je lični stav iznijela uobičajenim, nebiranim riječima, Aleksandra Pandurević, poslanik SDS-a u Parlamentu BiH. Ona je izjavila da nema “ništa lakše za vlast u RS nego se osloboditi grupe “Pravda za Davida” tako što će konačno riješiti ubistvo nesrećnog mladića”.
– Za pet mjeseci, mogli su poligrafisati čitavu Banjaluku i riješiti slučaj – rekla je Pandurevićeva, skrećući pažnju na jedan od ključnih faktora u svemu – vrijeme.
Jer, ako se ostave po strani rasprave o etičnosti Dodikove ponude da posao insitucija, teoretski, za novac obave ljudi van oficijelnih struktura, ne može se zaobići presudni momenat, odnosno dilema – zbog čega predsjednik RS, ukoliko želi da mu se vjeruje, nije ovakvu incijativu pokrenuo neposredno nakon smrti Davida Dragičevića, kao i burnih reakcija u javnosti u tom periodu? Čak i kada se pređe preko nebuloznog detalja, da se ovakva ideja iznosi poslije skoro pola godine mizernog (ne)djelovanja sistema u kompletnoj situaciji, nije moguće ignorisati “lingvističku”, ali ništa manje simptomatičnu dimenziju. Naime, predsjednik RS nije pomenuo nagradu u nedvosmislenom prezentu, čak ni u futuru, nego tek u kondicionalu, uz žalosnu konstataciju o “razmišljanju”, koja nema apsolutno nikakvu težinu, niti efekat, osim što uvećava frustraciju ionako polarizovane i, sa različitih stanovišta, veoma narogušene široke populacije.
Konačno, kada se iscrpi maksimum fer pleja, pa se “ponuda” sagleda kao “dobra namjera”, mora se skrenuti pažnja na mogućnost paklenog raspleta ako, nekim čudom, ova incijativa uopšte zaživi. Jer, nema dileme, u ovakvim i sličnim okolnostima, najrelevantnije informacije posjeduju upravo oni koji su do guše umiješani u zločin. Jeste rješenje da jedan od takvih odluči da progovori, ali, da li se isto može reći i za opciju u kojoj biva “počašćen”?!
Pa se nagodi sa tužilaštvom i sudom o visni kazne i, nakon izvjesnog vremena, izađe na slobodu, gdje ga čeka solidan kapital za novi početak. Ili, još gore, bez procesuiranja završi kao “zaštićeni svjedok” na Novom Zelandu ili sličnoj destinaciji – i to sa zamašnim budžetom.
Praksa češća u regionu nego u BiH
U BiH su do sada nagrade za informacije o krivičnim djelima nuđene veoma rijetko, a jedan od usamljenih slučajeva je svojevremena odluka opštine Vogošća da ponudi 10 000 KM za saznanja o sugrađanima nestalim u ratnom periodu.
S druge strane, u regionu je takva praksa zastupljenija. Prema posljednjim podacima, MUP Hrvatske je tome pribjegavao u 11 slučajeva, izdvajajući iznos od 700 000 kuna. I MUP Crne Gore, prije dvije godine, saopštio je da je spreman da plati milion evra za informacije o ubistvu novinara Duška Jovanovića, vlasnika dnevnog lista „Dan“, iz 2004. godine.
Posljednji takav zabilježen slučaj u zemljama u okruženju je spremnost Advokatske komore Srbije da izdvoji nedefinisani iznos za pouzdane podatke o nedavnoj likvidaciji njihovog kolege Dragoslava Miše Ognjanovića u Beogradu.
Međutim, u zapadnim zemljama često se djeluje na ovakav način. U Njemačkoj se jednom nedeljno prikazuje emisija na pojedinim televizijama, u kojoj se objavljuju imena kriminalaca, traženih uglavnom zbog krađa i lakših krivičnih djela. Za informacije o njima nude se nagrade do 5 000 evra i vrlo su efikasne. Takođe, raspisivanje nagrada svakodnevnica je u SAD, gdje daje dobre rezultate.
(srpskacafe.com)
