Predmeti Memić i Dragičević otvorili su mi oči koliko je teško oštećenoj strani u krivičnom postupku da dobije pravdu, kaže u intervjuu za “Nezavisne” Ifet Feraget, član međunarodnog pravnog tima koji je angažovao Davor Dragičević.
“Kad se ovakvom sistemu suprotstavi neko poput Muriza ili Davora, onda je bolje da mu skratite krila. Onda mu kroz sistem ne dajete nikakve šanse da on u postupku odbrani svoje pravo i dobije pravdu”, kaže on i tvrdi da će pravni tim naći način kako će, kao u slučaju Dženana Memića, postupiti u predmetu “Dragičević”.
Koju ćete taktiku upotrijebiti kako biste rasvijetlili ubistvo Davida Dragičevića, s obzirom na to da znamo da naš krivični sistem ne praktikuje aktivnu ulogu oštećenog? Može li zbog toga predmet “pasti”?
Ako ste pratili suđenje u predmetu Dženana Memića u Sarajevu, koji ja vodim, znate da smo nakon dvije i po godine konačno prije mjesec dana dobili prvostepenu presudu, kojom su oslobođeni Romi koji su, navodno, uzrokovali saobraćajnu nesreću, koje nije ni bilo i u kojoj Dženan nije poginuo, nego je ubijen. Tako da, vi jeste formalno pravno u pravu, međutim nisu svi advokati isti. Postoje advokati i “advokati”. Svaki kuvar zna skuvati ručak, ali ne može svako biti Džejmi Oliver. Instrumenti jesu veoma restriktivni, ali postoje načini, i te kako postoje. Ovo naše dovijanje i pokušaji da pristupimo predmetu na ovakav način su ujedno i vapaj i skretanje pažnje javnosti da je zakonodavac oštećenog stavio u katastrofalan položaj. Ja sam advokat od devedesete godine. Kancelarija mi je bila u Banjaluci na Mejdanu, sad sam u Sarajevu. Ali, meni su tek Dženanova i Davidova tragedija otvorile oči. Mi smo stvorili sistem u kojem su oni uvijek gledali svoj interes. Jer, kad se ovakvom sistemu suprotstavi neko poput Muriza ili Davora, onda je bolje da mu skratite krila. Onda mu kroz sistem ne dajete nikakve šanse da on u postupku odbrani svoje pravo i dobije pravdu. U Hrvatskoj imaju sporednog tužioca, Nijemci imaju institut nebenklaeger. To su sistemi koje treba proučiti i vidjeti kako to funkcioniše.
Šta je onda rješenje? Da oštećeni može da tuži tužioca koji ne radi svoj posao? Ili da sam oštećeni, u ovom slučaju Davor, dobije aktivnu ulogu?
Zakon bi u potpunosti trebalo reformisati po pitanju ovlaštenja tužilaca, uvođenja sudske kontrole istrage, povećanja ovlaštenja oštećenog u smislu da dobije status stranke. U modernim krivičnopravnim sistemima oštećeni je epicentar suđenja. Mi ovo radimo zbog Davora i Suzane. Ne radimo mi ovo zbog Želimira Lepira i Dalibora Vreće. Anomalija sistema je da optuženi ima sve moguće privilegije ovog svijeta, imate hiljade svjedoka i presumpciju nevinosti i još hiljade stvari. Sve divno i super! A gdje je tu oštećeni? Šta je sa žrtvom? Oštećeni niti je stranka, niti ga pozivate, nema apsolutno ništa. Zašto ne bi dobio ovlaštenje da može uz svog advokata punopravno učestvovati u istrazi, predlagati dokaze? To sve može kontrolisati sud, koji se stara da proces ide kako treba. Umjesto da oštećeni dobije svoje logično mjesto u procesu, tužioci su dobili sva moguća ovlaštenja i tu je izvor mogućih zloupotreba. I onda vam se dešava da tužilac popije s vama kafu pa mu kažete “Dejane, budi pametan”. I onda Dejan ili istragu ne odradi nikako ili ne odradi kako treba…
A nema nikakvih sankcija?
Nikakvih sankcija. O tome bismo mogli dugo pričati, ali suština je: moć tužioca treba ograničiti kroz sudsku kontrolu i konačno dati ovlaštenja oštećenom. Jer, zašto bi Davor, recimo, tražio izuzeće sudije i tužioca ako nema nikakav razlog?
Šta vas je motivisalo da predmet “Dragičević” prihvatite pro bono?
Ja Muriza dvije i po godine zastupam potpuno besplatno. I ja imam drugih poslova, i ja živim od plate, imam porodicu. Sve dosad sam odradio bez ijednog jedinog feninga. A volio bih da napišete i da angažman pro bono nije disciplina koja je među advokatima posebno u modi. Nije sramota zastupati Davora pro bono i ne razmišljati samo o materijalnoj koristi, ne da bih ja dobio neku reklamu. Mene svaki dan nazove deset stranaka koje ne mogu prihvatiti jer imam svoje predmete, koji su obimni i traže angažman. Želim da dam svoj doprinos da se stvari promijene nabolje. Ovo sve što imamo u pravosuđu je katastrofa. Ali, javnost ne zna suštinu. Jedan od razloga što prihvatam ove predmete je da dam svoj mali doprinos da pokažemo da smo ovo preuzeli kao ljudi, zato što se nadam da ćemo mi svojim prisustvom i znanjem barem malo pogurati tu istragu i da vidimo dokle ćemo doći. Nema tu nikakvih zakulisnih igara, nikakvih skrivenih interesa. Dejane, kad sam uzeo da zastupam Muriza, jedan kolega mi je rekao: “Feraget, ti si lud, ja ga ne bih uzeo da mu je petoro djece ubijeno.” To je naša slika i prilika. Kad je pala ta prvostepena presuda u Murizovom predmetu, to je bila ogromna satisfakcija i pokazala da ovo što radimo ima smisla. Naravno, to Murizu ne može puno pomoći, njegova žena i dalje nema sina. I Davoru bi bilo mnogo lakše kad saznao da mu je, šta ja znam, policija ubila sina ili neko. Ali Davida nema. Ne treba se zanositi da, kad dobijemo predmet, kažemo – idemo mi sad jesti i piti, sve je super. Nije, jer te djece nema. Ali je odvratan osjećaj da u pravosuđu sjede ljudi s toliko srozanim stepenom emocionalne inteligencije i empatije. To je nenormalna situacija. Ne možete vi suditi ako ste bezosjećajna mašina.
A nije li nam na kraju krajeva svima u interesu da živimo u društvu pravne sigurnosti?
Tako je. Ja bih slučaj Dženana Memića presudio za dva mjeseca. Zašto postupci za saobraćaj traju dvije i po godine? Zašto nema velikih predmeta organiziranog kriminala? A tu se opet vraćamo na priču o povezanosti tužioca, zavisnom pravosuđu, lošim zakonima. Ako imate zakon koji nije dovoljno precizirao materiju, onda vi zakon nemate. Tako kaže Strazbur. Možete vi donijeti zakone kakve hoćete, ali ako ih ne možete primijeniti – šta imate od toga?
Doživjeli ste prijetnje ubistvom? O čemu se radi?
Tačno je, prije polaska u Banjaluku čovjek mi je prenio vrlo ozbiljne prijetnje ako se pojavim u Banjaluci i poručio da ne idem. Pitao me jesam li ja ikad gledao na televiziji ministra Lukača i da li sam vidio njegov pogled i kakav je. Ja sam rekao da sam obećao Davoru i krenuo sam u Banjaluku, svojim automobilom. Ja sam to ministru Lukaču na sastanku i prenio i čovjek, naravno, nema nikakve veze s tim. Formalno policiji nisam prijavio niti mislim. Tužno je što to moram reći, ali poučen slučajevima na kojima radim ne mislim da bih time išta postigao i da sam prijavio. Samo bi došlo do politizacije, morao bih iznositi detalje, a ja to ne želim. Otišli smo u Banjaluku, obavili smo to kako treba, ništa se nije desilo, a koliko je prijetnja bila ozbiljna – vjerovatno su testirali da vide dokle će se ići s tim.
Sa čim mislite da su prijetnje povezane?
S predmetom “Dragičević” i da se ne pojavim u Davorovom timu.
(nezavisne.com)
