KNJIGA: “1Q84”, “Magbet”
Trebalo je skoro deset godina i bezbroj pokušaja da se zavolimo g. Haruki Murakami i ja. Nije bilo druge nego zagristi najkrupniji zalogaj, trotomni “1Q84”. I magija se desila. Sav onaj kafkijanizam koji je odbijao sad se perfektno uklopio u ovo remek-djelo koje vas ne pušta nijednog trena iz svojih ralja. Haruki nema doktorat iz psihologije, ali ako jednog dana to poželi biće dovoljno da priloži “1Q84”.
Na potpuno drugom polu stoji ludo nadareni Norvežanin. Ne Knausgor, koji to takođe jeste, nego Ju Nezbe. U modernom čitanju “Magbeta” po ko zna koji put demonstrira rijetko viđen talent da na papiru postigne ono što je veliki Hič znao na ekranu – suspense. Znam da će me prezreti elitisti, ali Nezbe je valjda jedini autor čija sam sva djela pročitao i zbog kojeg ostavljam po strani sve što radim.
ALBUM: “Downey to Lubbock”
Već u imenima ovog albuma te njegovih autora Džimi Dejl Gilmora i Dejva Alvina (Jimmi Dale Gilmore & Dave Alvin) sadržano je dovoljno legendarnog naboja da ispuni cijelu ovu stranu. Srećom, legende nisu keširale na staroj slavi već su isporučile možda i najbolji album ove godine. Ne zna se šta je bolje, da li kako Gilmoreov glas leluja ili kako Alvinov Fender siječe vazduh. Bukvalno sve što vam padne na pamet ili poželite od Amerikane kao najvitalnije grane rokenrola današnjice, naći ćete ovdje.
FILM: “Manchester by the Sea”
Jeste, star je dvije godine, ali kad se okrenem unazad, teško da bih u tom periodu našao film koji me je tako udario posred glave. Naizgled još jedna od bezbrojnih priča o raspadu porodice sa maestralnim Kejsi Aflekom koji toliko dobro glumi otupjelog bezveznjakovića sve dok se uz zvuke Albinonijevog “Adagia” ne odmota kakva tragedija se valja u pozadini i odakle dolazi ta obamrlost. Čini da pokrijete usta kako se iz njih ne bi oteo krik. To mogu samo velika djela.
(srpskainfo.com)
