PIŠE: Muharem Bazdulj
Prošlog ponedjeljka je grad Zagreb bio prizorište najvećeg svečanog dočeka u njegovoj historiji. Fudbalska reprezentacija Hrvatske vratila se iz Rusije sa srebrenom medaljom, a stotine hiljada Zagrepčana su ih dočekale kao heroje. Najveća (možda i jedina) mrlja na tom ogromnom slavlju bila je činjenica da se tu kao zvanično “glavni pjevač” pojavio Marko Perković Thompson. On je tom prilikom otpjevao i pjesmu koja se zove “Geni kameni” u kojoj su i sljedeći stihovi: “Loša bila četrdeset peta/ Rasula nas preko svijeta/ A sad nova loza raste/ Vratile se doma laste/ Plave krvi, bijela lica/ Rađaju se nova dica/ Na kamenu ka na svili/ Di oduvik mi smo bili.”
Thompsonovo učešće na dočeku reprezentacije Hrvatske izazvalo je velike polemike i u Hrvatskoj, i u njoj susjednim zemljama, a i u svijetu. Nenacionalistički i lijevi dio hrvatske javnosti koji je donekle i bio nesklon strastvenom navijanju za reprezentaciju, a koji je ipak naposljetku “prelomio” da je takav svjetski uspjeh veći od politikantskih podjela, naročito je bio razočaran ovim Thompsonovim “ukazanjem”. Takođe, u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, naročito među Bošnjacima, u zajednicama koje su se u dobrom dijelu podijelile po pitanju navijanja za Hrvatsku, što će reći da je jedan dio javnosti za Hrvatsku navijao, dok ga je drugi dio javnosti zbog toga žestoko osuđivao, Thompson je isto tako postao svojevrstan lakmus-papir; oni koji su navijali za Hrvatsku, sada su morali da se pravdaju kako to ne znači da podržavaju i ovakvu “muzičku podlogu”, dok su oni koji su navijali “kontra Hrvatske” imali dodatni razlog da ove prve “prozivaju”. O svemu tome je već napisano dosta tekstova, ali mi se čini da je jedan detalj ostao nezabilježen, a vrijedan je komentara.
Pjeva, dakle, Thompson kako je “loša bila četrdeset peta”. Kome je loša bila četrdeset peta? Ako izuzmemo civilne žrtve iz Hirošime i Nagasakija te nekih drugih mjesta, kao i herojske pripadnike antifašističkih armija koji su poginuli u borbi za slobodu, četrdeset peta je generalno bila loša uglavnom onima koji su podržavali naci-fašističke režime u Njemačkoj i Japanu, odnosno njihovim kolaboracionistima. Za druge ljude na svijetu, četrdeset peta se uglavnom smatra jako dobrom godinom, među dvije-tri najbolje u dvadesetom stoljeću. Čuveni pisac Ian Buruma je prije nekoliko godina objavio knjigu pod naslovom “Godina nulta: Historija 1945”. U većini prikaza se insistiralo na ideji da je 1945. ustvari godina tokom koje se iz ruševina rata i iz svijeta skoro uništenog fašizmom i nacizmom počeo rađati novi, bolji svijet. 1945. je godina početka dotad nezabilježenog perioda emancipacije i progresa. 1945. je simbolična negacija zločina koji su obilježili godine koje su joj prethodile.
Kad Thompson pjeva da je loša bila četrdeset peta, on to pjeva iz perspektive ustaša i njihovih pristaša, onih koji su pobjegli pred pobjedonosnom partizanskom vojskom. Ironija povijesti je u tome da je visoko rangirani pripadnik te vojske bio Franjo Tuđman čiji će projekat stvaranja nezavisne Hrvatske nepunih pola vijeka kasnije biti utemeljen na inkorporiranju onih za koje je “loša bila četrdeset peta” i na ugrađivanju njihovog narativa u simboličke temelje nove države. I mada se u Ustavu Republike Hrvatske insistira na Hrvatskoj utemeljenoj ZAVNOH-om kao legitimnoj prethodnici nezavisne Hrvatske, dominantna javna naracija od devedesetih naovamo ipak se naslanja na ideju o tome da je “loša bila četrdeset peta”. Ako poslovično i nisu pretjerano dobro verbalno artikulisani, hrvatski fudbaleri tu činjenicu prepoznaju bolje i tačnije od mnogih intelektualaca.
Postoji tu, međutim, jedan paradoks koji bode oči. Naime, kome je u Sarajevu i Beogradu najviše smetao Thompson? U velikom dijelu upravo onima koji se slažu s njim da je “loša bila četrdeset peta”. Sarajevski politički magazin koji svako malo podsjeća da aprilsko oslobođenje Sarajeva 1945. godine nije zapravo bilo pravo oslobođenje, nego “srbokomunistička okupacija” čiji su “zločinački protagonisti na pravdi Boga ubili velikog intelektualca Mustafu Busuladžića” vidno se nasekirao zbog Thompsonovog nastupa. Zašto, ako je linija vodilja čitavog njihovog doživljaja historije dvadesetog stoljeća to da je “loša bila četrdeset peta”? Slično je i među beogradskim zagovaračima rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića, onima koji tvrde da je Titu Sremski front trebao samo da “cvijet srpske mladosti otjera u sigurnu smrt”. Njih je takođe Thompson strašno uvrijedio, a generalno se slažu s njim po pitanju tvrdnje da je “loša bila četrdeset peta”.
U jednom čuvenom intervjuu Ive Andrića on kaže da će se iz njegove perspektive sve do kraja vremena ljudi dijeliti po tome na kojoj strani su bili 1914. godine. U parafrazi toga, u najvećem dijelu današnjeg svijeta ljudi se, uključujući, naravno, i one rođene mnogo kasnije, dijele zapravo po tome kakva im je bila četrdeset peta. Odnos prema četrdeset petoj je, da tako kažemo, Ahilova peta svakog svjetonazora. Možeš ti da glumiš velikog demokratu, borca za ljudska prava ili ne znam šta, ali ako misliš da je “loša bila četrdeset peta”, ti se izričito legitimišeš kao neko ko žali zbog propasti Trećeg Reicha i najzločinačkijeg režima u historiji čovječanstva.
(Oslobođenje)
