PIŠE: Saša Bižić
Kada političari u RS i BiH svjesno govore laži, znajući da njihove retoričke egzibicije nemaju nikakve veze sa realnošću, to se može nazvati rutinom.
Međutim, kada to čine sa uvjerenjem da je sadržaj njihovih govora apsolutno utemeljen u stvarnosti, situacija već postaje ozbiljna. To je, definitivno, korak dalje u odnosu na standardne demagoške epizode, a pred novim prilozima za biografije aktera sa takvim opservacijama nemoćna je bilo kakva politička analiza, budući da se radi o profesionalnom terenu na kojem su se, prema tvrdnjama poznanika, prije rata sasvim dobro snalazili Radovan Karadžić i pokojni Jovan Rašković.
U aktuelnom periodu, sa vodećih mjesta unutar dvije najuticajnije stranke u RS mogle su da se čuju izuzetno ilustrativne rečenice u ovom fahu. Jedna je prošla potpuno nezapaženo, s obzirom na priliku u kojoj je izgovorena, dok je druga izazvala mnogo prašine, ali bez osvrta na njeno značenje u ne tako davnoj prošlosti, što je čak zanimljivije od peripetija sadašnjosti i bliske budućnosti.
Naime, predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik, obraćajući se skupu mladih socijaldemokrata u Gradišci, 9. jula, prvo je iznio konstataciju kojoj niko ne može da “odbije pero”.
– SNSD želi da svojim mladim otvori prostor da jednog dana budu predsjednici, ministri, načelnici i direktori – rekao je Dodik, što niko racionalan u RS ne može da ospori, ukoliko procijeni da je akcenat u ovom obećanju na izrazu “svojim”.
Jer, u ljeto 2018, nakon 12 godina kontinuirane vladavine, među nizom hipoteka koje su opteretile neprikosnovenu dominaciju te stranke, sigurno se izdvaja svojevrsni sektaški mentalitet. Zasnovan je na otvorenom favorizovanju ponosnih vlasnika članskih karata ove partije, u odnosu na stotine hiljada ostalih nevoljnika u RS, čije su startne pozicije u životu i poslu daleko skromnije. Iako se sve to zna, nakon ovakvog, shvatljivog uvoda, u Dodikovom izlaganju pred juniorima uslijedio je neočekivani, skoro šokantni preokret.
– SNSD je partija običnog svijeta, koja živi svaku ljudsku muku i želi da ljudima čini dobro – poručio je Dodik.
Moguće je da su zatečeni omladinci u Gradišci rezonovali da “šef valjda zna šta radi”, kada daje ovakve povode za nevjericu. Međutim, van sala u kojim se održavaju ovakvi skupovi, sve je manje razumijevanja za osobe iz crnih limuzina i velikih kabineta, dok tvrde da “žive svaku ljudsku muku” i “čine dobro” pripadnicima šarolike populacije, nerijetko nazivane “obični svijet”. Pri tome, podizanje obrva ne stiže samo od političkih neistomišljenika ili apstinenata, već i od dosadašnjih entuzijasta, kojima aktivizam u podobnim strankama nije donio Eldorado o kakvom su sanjali.
Jedan od takvih je i famozni Radule Vuković iz Gacka, koji je krajem pretprošle sedmice počeo da štajkuje glađu ispred kapije lokalne termoelektrane. Nakon šestog dana, prekinuo je protest, poslije obećanja premijera RS Željke Cvijanović da će mu pomoći. Razlog za Vukovićevo gladovanje? Želi da mu kćerka dobije posao u ovom javnom preduzeću. Ništa sporno, pomislili bi mnogi, pretpostavljajući da su u pitanju čovjek i porodica koji su, kako bi se reklo rogobatnim jezikom nadležnih struktura, “u stanju socijalne potrebe”. Ali, prema svim dostupnim saznanjima, ništa od toga nije u opticaju. Jer, u RiTE Gacko već su zaposleni i Radule i njegova supruga, sa platama u zbiru većim od 2.000 KM.
I ne samo to, već u istoj firmi radi i kćerkin suprug. Ovaj čudni poduhvat ipak ima “olakšavajuću okolnost”, a to je činjenica da Radule, osim nezbrinute kćerke, ima još pet djece. I dok Vuković kao izuzetak od sve prisutnijeg pravila “bijele kuge” zaslužuje pohvale, još nije smišljena adekvatna reakcija na njegovo shvatanje da je rješavanje egzistencijalnih pitanja svih članova vladajućih stranaka – privilegija koja se podrazumijeva.
Jer, Radule se pozvao na činjenicu da je godinama bio aktivista SNSD-a i da je u ime partije učestvovao u ispraznim obećanjima kako bi se obezbijedili tzv. sigurni glasovi. Ojađeni Vuković se tokom štrajka javno izvinio onim porodicama kojima je obećao da će im bar jedan član biti zaposlen ako daju svoje glasove kandidatima SNSD-a. Dodao je objašnjenje od kojeg će im, bez dileme, biti lakše – prevarili su i njega.
– Zadnjih osam godina me vuku za nos, ucjenjuju, obećavaju. Ja sam poturio leđa da bi neki zasjeli u fotelje RiTE – istakao je Vuković, objašnjavajući da je od šestoro djece “troje visokoobrazovano i stasalo za posao, a nijedno nije zaposleno u RiTE, iako je imao obećanja od svih”.
Krećući u “pobunu”, Radule je najavio da se ona neće završiti na individualnom činu, već će prerasti u svojevrsni pokret.
– Obećavali su familijama u kojima niko nije zaposlen da će dobiti posao i ništa nisu ispunili. I te porodice će mi se, verujem, pridružiti narednih dana. Ja ne odlazim dok me hitna ne odveze odavde – naglasio je Vuković.
I zaista, u prvi mah, pridružile su mu se još dvije osobe, od kojih je jedna sa sličnim iskustvom. Branko Čalija je došao zbog sina, mašinskog tehničara, koji je na birou već deceniju. Kap mu je prelila čašu kad je u RiTE Gacko primljen sin odbornika SNSD-a koji je prošle godine završio srednju školu.
– Šta ja da radim, mene niko i neće da primi. I sin i ja smo se učlanili u SNSD, ali sad više ni to nema veze. Spiskovi se prave i poslovi završavaju u kafani. To je način rada ovog rukovodstva – rekao je Čalija.
Ovu sagu je, sa nizom simptomatičnih detalja, zaokružila uprava termoelektrane, iznoseći podatak o iznosima za koje rade Vuković i njegova supruga, ali i tvrdnju da je Radule skoro deceniju na bolovanju!?
– Vuković je proteklih devet godina bio oslobođen radnih zadataka po osnovu invaliditeta i u tom periodu isplaćivana mu je puna plata – naveli su iz RiTE, dodajući da je Vuković, na vlastiti zahtjev, početkom ove godine raspoređen na radno mjesto koje ne iziskuje velike fizičke napore, jer je riječ o kancelarijskom poslu.
A da i kancelarijski rad ipak zna da bude težak, pokazuje slučaj izvršnog direktora za finansije u RiTE Gacko. Iz prostog razloga što nema računar, telefon, sto, pa čak ni stolicu. Bar tako tvrdi republička centrala DNS-a, koja je zagrmila zbog okrutnog i ignorantskog ponašanja SNSD-ovog direktora termoelektrane Srđana Milovića prema njihovom kadru u Gacku. Naravoučenije – vrh SNSD-a zaista “živi svaku ljudsku muku”, ali samo ako se, recimo, zovete Srđan Milović. S druge strane, Radule u trenucima između dva protesta može tek da čita onog Engleza koji je objašnjavao da su “sve životinje jednake, ali neke jednakije od drugih”. A i DNS-ovom direktoru, po svemu sudeći, preostaje slična zanimacija.
Za razliku od glavne vladajuće stranke, u ključnoj opozicionoj partiji u RS, SDS-u, nemaju previše takvih problema, pošto su im resursi za zapošljavanje lojalnih znatno skromniji. Ipak, i oni imaju kamenje spoticanja, o čemu svjedoči nedavna ramjena otrovnih strelica u trouglu Mladen Bosić – Vukota Govedarica – Obren Petrović. Uvod je poznat – Govedarica je nedjeljama držao na tihoj vatri Bosića i Petrovića, važući koga će odabrati da bude nosilac liste za Parlament BiH u izbornoj jedinici u kojoj su i Doboj i Brčko. Na kraju je odabrao gradonačelnika Doboja, a bivši predsjednik SDS-a, koji je imao presudnu ulogu u dovođenju Govedarice u sopstvenu fotelju, prvi put je zakukao zbog nasljednika, ali i progovorio o vlastitom odnosu prema Petroviću.
– Svima je poznato da smo Obren Petrović i ja dva sasvim različita profila, kako politička, tako i ljudska i svjestan sam da se predsjednik Govedarica, opredjeljujući se za Petrovića, opredijelio i za sistem vrijednosti koji njegovo ime nosi sa sobom. Ne mogu da prihvatim da budem na listi i podržavam vrijednosti koje nosi nosilac te liste – rekao je Bosić.
Vjerovatno jeste “svima poznato” da su Bosić i Petrović različiti u ljudskom smislu, ali, ovo je prvi put da je uzdržani Brčak direktno, u medijima, progovorio o svojim političkim razlikama sa dobojskim makijavelistom. Naravno, pažljivijim posmatračima političkih kretanja u RS bilo je poznato da je na toj relaciji godinama trajala tiha tenzija, koja je za posljedicu imala Bosićevo odbijanje da Petrović 2014. bude nosilac iste te liste koja mu je pripala 2018. Nije tajna ni da je 2016. Petrović imao bitnu ulogu u Bosićevom svrgavanju sa liderske pozicije u SDS-a nakon izbornog poraza, mada bi on to radije nazvao dobrovoljnim odlaskom. Ali, sve to su spoznaje koje je imao promil građana Srpske i ni izbliza nisu bile predočene najširoj populaciji.
A njoj je tek preostalo da se iščuđava nad Obrenovom nedodirljivošću, u situaciji kada je Bosić godinama navodno zagovarao nacionalnu politiku vjernu izvornim principima SDS-a, a Petrović otvoreno govorio da je probosanski političar i zagovornik članstva BiH u NATO-u. Što je, možda, u skladu sa funkcionerskim mjestom u SDP-u ili SDA, ali ne i sa pozicijom u vrhu partije koja ga toleriše već 16 ljeta, od 2002, kada je postao gradonačelnik, do danas.
Sve zarad navodno sigurnih 25 000 glasova, od čega 8 000 bošnjačkih, kako je transparentno objasnio Petrović. Pri tome, prva postava SDS-a uvijek mu je vjerovala na riječ kada je tvrdio da su to personalni, a ne stranački glasovi, a ni Bosiću nekada, kao ni Govedarici sada, uopšte nije palo na pamet da provjere da li je to tačno. Odnosno, da ga isključe iz stranke, u ime stvarnih ili navodnih “različitih političkih profila”, pa se onda suoče sa rizikom potpunog kolapsa ili novog uspona u dobojskoj regiji. A danas Bosić, kao gubitnik u predizbornim nadgornjavanjima, kuka o nekakvim razlikama, ne nudeći ni riječ objašnjenja – zašto ih šut-kartom za Obrena nije efikasno poništio, onda kada je to još mogao?
Poenta ta dva slučaja, SNSD-ovog i SDS-ovog? Ma koliko treći akter, Mladen Ivanić, vjerovatno s razlogom, ovih dana tvrdio da je “netačno da su svi političari isti”, čelnici dvije vodeće stranke u Srpskoj imaju bar jednu sponu – sklonost falsifikatima. Što je najluđe, pri tome apsolutno vjeruju da se radi o originalima.
Naravno, kod prvih više materijala za ovu mustru ima u sadašnjosti, a kod drugih u prošlosti. Međutim, to ne znači da od mnoštva onih čiju “svaku muku razumiju” neće dobiti priliku da matricu “vjerujte meni, a ne svojim očima” intenzivno primjenjuju i u budućnosti.
Laganje bez određenog cilja, bez ikakve očigledne koristi
Među psiholozima, bar kad je o RS, BiH i regionu riječ, još ne postoji poseban pravac, unutar kojeg bi se eksperti specijalizovali isključivo za mentalni sklop političara. Ali, pošto su i oni samo ljudi, i u njihovom slučaju važe zapažanja Sanje Marjanović, magistra psiholoških nauka iz Beograda. Marjanovićeva koristi relativno grub, ali i precizan termin – patološko laganje, za sklonost izgovaranju neistina, uz uvjerenje takvih osoba da je sve što kažu tačno.
– Svi mi smo nekada nekog slagali, i te laži su imale neki specifičan cilj – postizanje određene koristi ili izbegavanje kazne. Ko to ne priznaje, laže. Naravno, neki ljudi lažu više nego drugi. Obično se veća količina laganja sa ciljem smatra manipulacijom. Patološko laganje, međutim, jeste laganje bez određenog cilja, bez ikakve očigledne koristi, a često je i štetno po samog izvršioca. Osoba koja ima problema sa patološkim laganjem izgovara laži svakodnevno, u velikim količinama i jako ubedljivo, kao da izgovara čistu istinu – objasnila je Marjanovićeva.
Ona kaže da takve persone, ako budu raskrinkane, samo nastavljaju dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
– Ako ih otkrije jedan krug ljudi, oni obično odatle odlaze i biraju novi krug ljudi u kome će nastaviti da se kreću dok ih ne otkriju i tako redom – smatra Sanja Marjanović, opisujući situaciju kao prilično beznadežnu, jer, takve osobe su “takođe sklone da manipulišu svoje terapeute, a ukoliko ne pristanu na tretman sa njima nije moguće raditi”.
(srpskacafe.com)
