Sjećanje na glumca Milorada Mandića Mandu, koga je nekako baš po naslovu prve knjige Milovana Vitezovića “srce otkucalo” na daskama koje život znače na današnji dan prije tačno godinu dana, ne može i neće da izblijedi. To dokazuju riječi njegovih brojnih kolega.
Oni su se, na godišnjicu smrti slavnog glumca, osvrnuli kako na Mandinu ljudsku veličinu, tako i na karijeru i uspjehe koji su u profesionalnom smislu počeli daleke 1987. u pozorištu “Boško Buha”, ni manje ni više nego u Vitezovićevoj “Bajci o Vuku i Srbima”.
U predstavi “Boška Buhe”, pozorištu koje je zbog renoviranja zgrade prije godinu dana privremeno bilo smješteno u Ustanovi kulture “Vuk Karadžić”, Mandina karijera i život će se i okončati.
Do kraja vjeran svom pozivu, u kostimu Kapetana Kuke, poput Molijera pred publikom, usljed srčanog udara preminuo je na pretpremijeri predstave “Petar Pan”. Godinu dana od tog događaja, u saopštenju, javnosti se obratilo Mandino matično pozorište.
“‘Život izjednačuje sve ljude. Smrt otkriva izuzetne’, riječi su Bernarda Šoa. Mi smo, doduše, nekako uvek znali da je naš Milorad Mandić Manda poseban čovek. Svakog dana smo svedočili njegovoj velikoj posvećenosti, energiji, odlučnosti, upornosti i ljubavi koju je imao za svakoga. Znali smo da je izuzetan, ali kako to biva, uzimali smo to ponekad zdravo za gotovo, misleći da će on uvek biti tu, i da će naš zajednički put mnogo duže trajati… Da imamo još vremena”, navodi se u saopštenju, nakon kojeg su se u javnosti oglasili i Mandini saradnici.
Jedan od njih je i srpski dramaturg Siniša Kovačević.
“Bio je sjajan tip. Vredan, radan i iznad svega darovit i, nažalost, natrpan teretom koji nije mogao da iznese. Mandu je ubilo to što je radio sve da pomogne pozorištu. Ubile su ga zelenaške banke. Ubila ga je ljubav prema deci i životu, to napišite, to je važno, a ko je kojoj političkoj opciji pripadao – to je njegova stvar. Njegovo je legitimno pravo bilo da izabere ideale za koje će se boriti”, kazao je Kovačević za beogradske medije, koji su prošle godine nakon Mandine smrti pisali i o Mandinoj borbi za pozorište “Boško Buha”, čiji je bio upravnik, i o kreditu u švajcarskim francima, abnormalnim kamatama i dugu koji je kasnije vratio njegov kolega Dragan Bjelogrlić, o Mandinom političkom angažmanu devedesetih godina prošlog vijeka i o čemu sve ne.
No, to je sve prošlo. Ostale su samo Mandine uloge u pozorištu, na filmu i televiziji, po kojima je i postao čuven.
Bio je Kurjak u “Ivkovoj slavi”, nasmijavao nas je kao Radovan u “Mrtav ‘ladan”, zauvijek ćemo ga pamtiti kao Viljušku iz filma “Lepa selo lepo gore”, a “Bajka za laku noć”, emisija za djecu koju je vodio osamdesetih godina prošlog vijeka, nikad neće izgubiti svoj kultni status.
“Po meni je suština da napraviš nešto što će da ostane generacijama. Ne kao uzor ili ikona, nego da bude ideja na kojoj će se posle graditi. I kao čovek i kao glumac moram da budem iskren i otvoren, nema nikakvih tajni, nema skrivenih namera. Biti licemer u ovom poslu je katastrofa. Ili ga radiš ili ne radiš. Kad me sretne neko ko je pre dvadeset godina pratio dečju emisiju koju sam radio, prvo me zabrine koliko sam mator, a onda me vrati u to vreme kad sam bio mlad, i bude mi drago. Vidim da je i on zapamtio nešto jer sam nesebično delio svoja iskustva sa svima”, svojevremeno je govorio Manda o sebi, dok će njegova djela, na sreću publike i budućih generacija, o njemu govoriti još dugo.
(Nezavisne)
