PIŠE: Saša Bižić
U Rusiji je počelo Svjetsko prvenstvo u fudbalu, a u RS uveliko traje nezvanična predizborna kampanja.
Glavni ovogodišnji politički događaj u Srpskoj i najvažnija sporedna stvar na svijetu imaju bitnu sličnost. Doduše, nije riječ o paraleli sa kraljevima lopte koje u ovim danima posmatramo na stadionima Moskve, Sankt Peterburga, Samare ili Kalinjingrada, već o komparaciji sa pseudoprofesionalnom i ne baš naročito atraktivnom verzijom te igre kakvu već dugo gledamo na terenima u oba entiteta BiH. A ona, dobro je poznato, često nema ni minimum neizvjesnosti, imajući u vidu fascinantnu potrebu ovdašnjih mešetara da urnišu sport namještenim rezultatima, do kojih se najjednostavnije dolazi zakulisnim plaćanjem sudija ili ključnih aktera protivničkog tima.
Tu već počinju nijanse, jer unutar višestranačke scene RS nema dokaza da su najeksponiranije funkcionere raznih partija sponzorisali konkurenti, kako bi namjerno odigrali mečeve u njihovu korist i presudno doprinijeli porazu vlastitog tima. U Srpskoj je takav angažman lišen materijalnog interesa, jer su gafovi čelnika vlasti i opozicije, koje i prosječan poznavalac domaće politike bez dvoumljenja može da označi kao djelovanje u službi suparnika, ipak, posljedica čvrstog uvjerenja nezgrapnih i(li) neotesanih „narodnih tribuna“ da su veoma inteligentni, duhoviti i lukavi. I da ne rade ništa loše dok izgovaraju riječi ili povlače poteze koji bar nekoliko procenata birača preko noći gurnu u naručje drugog tabora.
Definitivno, ko bi pomislio da najuticajnija stranka u RS, SNSD, može da dobije udarac s leđa, ni manje, ni više, nego od sopstvenog lidera? Iako je tokom proteklih 12 godina vladavine, suočen sa neugodnim iskustvima iz prošlosti, prilično razvio mehanizme samokontrole, Milorad Dodik i dalje ima nastupe za koje je, u najmanju ruku, zaslužio plaketu zahvalnosti od Saveza za promjene.
“Mogu protestovati gdje god hoće. Imaju benzinske pumpe, pa neka tamo protestuju”, glasilo je Dodikovo specifično shvatanje prostora za izražavanje građanskog nezadovoljstva, ali to je tek bio uvod u glavnu pikanteriju.
Jer, kada na proteste zbog cijena goriva u Banjaluci i još nekoliko gradova Srpske reaguje tako što pomene da je, na dan kada je odlučio da policija dohaka blokadama saobraćajnica, „namjerno ostao na poslu do 17 časova“, samo da bi lično provjerio da li će se neko drznuti da prekrši njegovo naređenje, to je već znak drastične komotnosti. A ona sigurno neće pokolebati „dušmane“ među običnim smrtnicima, ali hoće osjetno umanjiti entuzijazam za sada neidentifikovanog broja simpatizera, kojima to može da bude kap u sve punijoj čaši sličnih, teško odbranjivih gestova ranijeg miljenika.
Naravno, i opozicioni blok ima svoje favorite u ovakvoj trci. U novijem periodu, neprikosnoveni šampion je Dragan Mektić, ministar bezbjednosti BiH, ali i šef izbornog štaba SDS-a. Njegovi „biseri“ su redovno manifestacije notorne neartikulisanosti, ali povremeno su tek bezazleni. Poput posljednje egzibicije – „tumačenja“ slogana s kojim lider ove stranke Vukota Govedarica kreće u izbore za predsjednika RS.
„Vukota je u tami i ‘vamo je svjetliji i svjetliji… Što znači da sviće“, rekao je Mektić.
Ipak, brojni su i „tokovi svijesti“ sa krupnijim posljedicama, jer nanose ozbiljnu štetu političkoj opciji kojoj Mektić pripada. Među takvim sagama izdvojio se ne tako davni intervju zagrebačkom „Večernjem listu“, kada je krajnje zbrkano odgovarao na pitanje o Srebrenici. Iz tog galimatijasa ostalo je zapamćeno tek da je pričao o ratnim zločinima iz 1995. u ovoj opštini ne negirajući izraz „genocid“, koji je upotrebio njegov sagovornik. To je bilo dovoljno da čitava epizoda bude memorisana kao Mektićevo prihvatanje ocjena ove tragedije koje dominiraju u Sarajevu, Briselu i Vašingtonu, ali ne i u Banjaluci i Beogradu. Ukoliko je i među najgorljivijim fanovima ovog živopisnog političara, osim onih koji su s njim sjedili u Predsjedništvu SDS-a, bilo volje da brane takav postupak, ona je isparila nakon Draganovih još bizarnijih pokušaja „vađenja“ i neutralisanja ove teške brljotine.
Žarko Papić, univerzitetski profesor iz Sarajeva i direktor Incijative za bolju i humaniju inkluziju, tvrdi da su BiH potrebna “nova lica, nešto radikalno, novi programi kod opozicije” i da je to jedini alternativa sadašnjoj ponudi. On ima originalno rješenje – budući da su političari, u velikoj mjeri, potrošeni i kompromitovani, istinski pomak u odnosu na aktuelnu rijaliti stranačku scenu donio bi tek – ulazak političkih analitičara u taj dio terena.
– Ne možete vi probuditi građane bilo koje nacije tako što ćete držati pres-konferencije. Kada ste vidjeli da je neko iz takozvanih socijaldemokratskih partija otišao u štrajk među radnike? Kada ste vidjeli da neko od njih ima radnika iz proizvodnje koji može neposredno iznijeti šta ga boli? Normalne artikulacije nečeg novog imate samo među nekoliko analitičara u zemlji, a među tim partijama toga nema. Živo se nadam da će se tu nešto promijeniti – rekao je Papić.
Dok se to ne dogodi, slušaćemo aktere prvih postava ovdašnjih partija kako opušteno i s lakoćom upražnjavaju „sport“ koji bi većina običnih smrtnika bez ustezanja nazvala – najobičnijim lupetanjem. Nekada opservacije sa takvim predznakom stižu iz sfere instant filozofije, shvaćene na krajnje infantilan način. Oni koji žele da se napiju vode sa ovog izvora mudrosti, u proteklim danima mogli su da zagrabe rečenicu premijera RS Željke Cvijanović:
“Sloboda je jedina stvar koju ne možete imati ukoliko je niste spremni dijeliti s drugima“, bila je definicija koja je ostavila bez teksta sve kukavce, ubijeđene da su u stanju da razotkrivaju skivena značenja u opusima velikih mislilaca.
Međutim, ozbiljniji lom u lojalnim biračkim redovima mogu da izazovu izleti u domen socijalne neosjetljivosti. Tako će u SZP-u, u pauzama između dva zgražanja, ipak moći da konstatuju kako su im više glasova nego sav njihov trud donijele rečenice Nikole Špirića o kupovini stanova u Beču od prodaje knjiga u RS. Ili Milice Marković – o logici insistiranja na državnom plaćanju njenog boravka u banji, u situaciji kada u Parlamentu BiH ima mjesečna primanja od blizu 5 000 KM.
S druge strane, Savez za promjene je u aktuelnoj kampanji suočen sa solo-izletima potpredsjednika NDP-a Zdravka Krsmanovića, koji nemaju uporište u bilo kojem dokumentu stranaka unutar ovog bloka ili u javnim istupima vodećih ljudi tih partija. Opet, kada konstantno zazivanje američkog i zapadnog intervencionizma u RS prođe bez ikakvih sankcija u političkom miljeu iz kojeg Krsmanović dolazi, konzumentima ovih poruka preostaje samo da se zapitaju – da li on uopšte nastupa kao svojeglava individua ili, ustvari, govori ono što ostali misle, ali ne smiju da kažu.
Osim takvih „bravura“, ni SZP nije bio lišen onog što često pripisuju vladajućem bloku – klasičnog primitivizma. Dovoljno je da se u toj koaliciji prisjete tribine Saveza za promjene u Trebinju uoči izbora 2014. godine, kada je vedeta PDP-a Slavko Vučurević pokušavao da sačuva gradonačelničku poziciju stupidnim i neukusnim „vicevima“ u kojima je pominjao Željku Cvijanović i mjesto kod Gacka – Kobilju glavu. Nakon te „gazdine“ verbalne kloake, nije bilo iznenađujuće kada su Vučurevićevi seizi u publici počeli skandirati, u istom kontekstu, narodni izraz za prostitutku, ali nije bilo za očekivati da trio iz prvog reda u dvorani, Ivanić – Čavić – Bosić, ćutke pređe preko ove gadosti.
Ipak, ako bi se krenulo u potragu za slučajevima koji su nedvosmisleno preokrenuli ranije izborne duele u RS, nije problem izdvojiti dvije takve situacije. Prvu je na svojoj političkoj koži iskusio Milorad Dodik, 30. marta 2000. godine, kada su njegovih pet tjelohranitelja napravili rusvaj u banjalučkoj dvorani „Borik“, premlativši znatno veći broj navijača Košarkaškog kluba „Borac“. Što je najnevjerovatnije, tom prilikom tadašnji premijer RS nije ništa izgovorio, pošto je bio dovoljan jedan mig očima da „bodigardovi“ shvate šta im je činiti. Druga pogubna okolnost odnosi se na Ognjena Tadića, višestrukog kandidata SDS-a i SZP-a za predsjednika RS. Doduše, kada je rekao „Laku noć, Republiko Srpska“, izbori 2010. već su bili prošli, pa nije više mogao da napravi štetu sebi i svojima. Ali, potrudio se da ispravi takav propust četiri sezone kasnije, kada je poslušao nečiji sumanuti savjet da mora biti „veći Dodik od Dodika“ kako bi ga pobijedio. A šta su mu donijele upadice tipa „stani malo, baja, gotovo je“, najbolje zna on sam.
Pošto je suvislo povjerovati da vodeće stranke i političari u RS neće dva puta praviti iste greške, procjene o mogućim vrstama njihovih gafova smislenije je zasnovati na – metodi inverzije. To podrazmijeva okolnosti u kojima je jedina osoba kojoj je više nego Zdravku Krsmanoviću stalo do američke prinudne uprave u RS, ni manje, ni više, nego Milorad Dodik. Posebno ako se ima u vidu činjenica da upravo on, praćen čitavom svitom analitičara iz Banjaluke i Beograda, najintenzivnije priželjkuje „obojenu revoluciju“, prepoznajući je u svakom kritičkom stavu o bilo kojem aspektu sadašnjeg stanja u Srpskoj. Dok „El Presidente“ reaguje i na najslabašnije glasiće nezadovoljstva, šamarajući i lijevo i desno, zbog prelaska u DNS, odnosno u vladajući blok, ostalo je upražnjeno mjesto Ognjena Tadića. Kandidata već ima, a najuporniji je famozni Dragan Mektić. S tim da mjesto radnje ne bi bio „Borik“, već hala u Aleksandrovcu, imajući u vidu njegovu uvrnutu najavu: „Uništićemo Igokeu“. Sasvim dovoljan razlog da lider SNSD-a zatvori pun krug ne baš originalnim riječima: „Laku noć, Srpska“.
Orijentalna smirenost
Ni Federacija BiH ne osudijeva u stranačkim liderima koji su sposobni da daleko više isfrustriraju sopstvene pristalice nego bilo kakve „neprijatelje“ unutar istog nacionalnog korpusa. Prednjače šefovi najvećih stranaka, pa je mnogim fanovima SDA preostalo tek da s nevjericom posmatraju način na koji je Bakir Izetbegović eliminisao Denisa Zvizdića iz nadmetanja za kandidaturu za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Nakon lažnih ambicija Bakirove supruge Sebije i Zvizdićevog povlačenja, Izetbegoviću nije bilo mrsko da poentira u ovoj jeftinoj prevari u rangu petogodišnjaka.
– Nije trebao odustati. Nama trebaju ljudi koji neće odustati. Valja prvo završiti borbu unutar same stranke, zatim borbu sa ostalim rivalima, drugim strankama i drugim kandidatima, a onda ući u ono što znači četvorogodišnji mandat – rekao je lider SDA.
Sličnu verbalnu splačinu biračima ljevice u FBiH ponudio je Nermin Nikšić. Poslije višemjesečnog prenemaganja svih aktera priče o ujedinjenju federalnih „građanskih“ opcija, Željko Komšić je izgubio živce, pa je zatražio da se sve obavi u roku od par sedmica. S orijentalnom smirenošću, Nikšić je izvukao adut koji je i poklonike i oponente ostavio bez teksta.
– Ne pada mi na pamet da nakon 108 godina SDP-a budem predsjednik koji će ga ugasiti – rekao je Nikšić, i ostao živ.
(srpskacafe.com)
