PIŠE: Muharem Bazdulj
Naletim nedavno u bespućima interneta na doktorat koji je prije tri godine na Univerzitetu u Barceloni odbranio Alfredo Sasso, a koji se bavi “akterima nenacionalističke politike u Bosni i Hercegovini između 1989. i 1991. godine”. Velika pažnja tu se, naravno, posvećuje izborima iz 1990. Svi pamte da su onomad svi građani glasali za sve članove Predsjedništva i da su svih sedam mjesta (po dva za svaki konstitutivni narod i jedan za ostale) “popunile” nacionalne stranke (SDA, SDS i HDZ). Lideri nacionalnih stranaka pozivali su svoje simpatizere ne samo da glasaju za “svoje”, nego i da u svim “kolonama” biraju kandidate (drugih) nacionalnih stranaka.
Da je tu postojala apsolutna mobilizacija, to bi značilo da je svih sedam pobjedničkih članova dobilo otprilike isti broj glasova. Ipak, nije bilo tako. Sa više od milion glasova, Fikret Abdić je osvojio dva i po puta više glasova od Franje Borasa (jedva prebacio četiri stotine hiljada). Takođe, kod Muslimana (termin Bošnjak još nije bio ozvaničen) razlika između drugog i trećeg po redu bila je ubjedljivo najveća (Alija Izetbegović je imao više od tri stotine hiljada glasova prednosti u odnosu na Nijaza Durakovića). Kod Srba i Hrvata trka je bila mnogo neizvjesnija, pa je Nikola Koljević pobijedio Nenada Kecmanovića sa jedva pedeset hiljada glasova razlike, a Franjo Boras Ivu Komšića sa malo više od šezdeset hiljada. (Ostali su poseban slučaj i zbog toga što se birao samo jedan član, ali ipak vrijedi zabilježiti da je SDA-ov Ganić sa skoro 700 hiljada glasova osvojio praktično duplo više od svog najbližeg pratioca, SDS-ovog Ivice Čerešnješa sa malo više od 350 hiljada.)
Kad čovjek danas gleda ove brojke, nameće mu se ideja da su ključne glasove SDS-ovim i HDZ-ovim kandidatima namakli esdeaovci, odnosno da su Plavšićku i Koljevića kao i Kljujića i Borasa “izabrali Muslimani”, samo što se, eto, taj argument nikad ne potencira za razliku od dva mandata Željka Komšića, kao i (makar ne tako često) aktuelnog mandata Mladena Ivanića.
Bilo kako bilo, u prethodna dva-tri dana saznali smo da će se za bošnjačkog člana Predsjedništva ove jeseni u ime SDA i SDP-a boriti Šefik Džaferović i Denis Bećirović. Uz svijest da će na listiću biti još barem 3 solidno jaka kandidata, izbori će biti prilično neizvjesni. Slično važi i u slučaju hrvatskog člana, gdje se u bitku između Željka Komšića i Dragana Čovića umiješao i kandidat Naše stranke. Pojedini mediji spekulišu da će Milorad Dodik mobilisati Srbe iz Federacije da glasaju za Čovića. U “velikom derbiju” Republike Srpske Dodik-Ivanić, presudnu ulogu bi mogli odigrati glasovi bošnjačkih povratnika i dijaspore.
Dosjetka iz intervjua Tarika Haverića, objavljenog upravo u Oslobođenju prije ravno osam godina, djeluje aktuelnije nego u trenutku kad je izrečena: “Kao posmatraču sa strane čini mi se da mobilizacija Hrvata na iznalaženju ‘jedinstvenog kandidata’ koji će se u oktobru 2010. eventualno suprotstaviti Komšiću predstavlja čist gubitak energije koja bi se mogla mnogo korisnije usmjeriti. Čak i da se oko nekog takvog kandidata usaglase, oni brojčano ne mogu premašiti Komšićev elektorat (i meni lično nije zbog toga žao). Ali bi mogli ostvariti jedan drugi, veličanstven poduhvat: mogli bi izabrati bošnjačkog člana Predsjedništva! Među kandidatima koje će istaknuti nove političke formacije sigurno će se naći i neko nepotrošeno ime, časna osoba koja će biti Bošnjak(inja) upravo onoliko dovoljno koliko je i Komšić Hrvat, spremna da udovolji svim razumnim zahtjevima korpusa kojemu duguje svoj izbor. Sa 200 hiljada hrvatskih glasova, taj kandidat prolazi! I nastavlja se pozitivna tendencija razgradnje jednog besmislenog sistema.”
Sistem je zaista besmislen, ne samo zarad činjenice da ga je Evropski sud za ljudska prava proglasio diskriminatornim. Svima je jasno da je, makar privremeno i realpolitički gledajući, najbolje rješenje prebacivanje izbora za članove Predsjedništva u Parlamentarnu skupštinu. U tom smislu, vrijedi navijati da izbor za sva tri člana Predsjedništva odluče “anamo oni”. Da dilemu oko bošnjačkog člana “prelome” Hrvati i Srbi iz Federacije, da hrvatskog izaberu Bošnjaci i Srbi, a da izbor srpskog člana na kraju zavisi od glasova koje će da dobije od bošnjačkih i hrvatskih povratnika u Republiku Srpsku. U tom smislu se poslije nepunih trideset godina situacija obrnula za sto osamdeset stepeni. 1990. godine nijedna nacionalna stranka primarnog neprijatelja nije vidjela u nacionalnim strankama drugih etnija, nego su zajedničnog neprijatelja pronalazili u “komunjarama” i “reformistima”. Rat je, međutim, stvorio interetničke kohezije, pa se neprijatelj sada traži i pronalazi skoro isključivo u političkim partijama drugih naroda.
U svakom slučaju, izbori će, ako ništa drugo, biti neizvjesni i uzbudljivi. Teško je sa sigurnošću prognozirati ko bi mogao da bude u Predsjedništvu BiH od oktobra ove godine. Mnogo je lakše prognozirati da će definitivno biti nezadovoljnika koji će poraze tumačiti različitim oblicima etničkog inžinjeringa. Ali dobro, ko gubi, ima pravo da se ljuti. Samo da se ta ljutnja ne pretvori u ideju odbijanja da se priznaju rezultati izbora i da nekom ne padne na pamet da krene u nekakve nesistemske aktivnosti.
(Oslobođenje)
