Pedi Ešdaun, nekadašnji lider britanskih liberala i bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, od 2002. do 2006. godine, za “Glas Amerike” (VOA) govorio je u tom periodu, ali i o aktuelnoj situaciji u BiH.
“Prije nego smo započeli razgovor o trenutnoj situaciji u BiH, zanimalo nas je da li je Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima”, istakao je u uvodu novinar VOA.
“Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006 bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno”, kaže Paddy Ashdown.
Jedan od njegovih projekata tokom mandata u Bosni je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.
Projekat nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledamunazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se Bosna sama mora pokrenuti po tom pitanju.
Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost. Bosna sada mora udovoljavati evropskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Evropi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutrašnju bh politiku. Ja prihvatam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u Bosni i drugim zemljama.
Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Pitali smo ga da li i danas smatra isto?
Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh budućnost leži u uspostavi evropske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve zavisi šta oni rade, a ne kako sebe nazivaju.
Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne danas nedostaju održive alternative. Upitali smo ga kako na to gleda?
To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerovatno najozbiljniji problem danas u Bosni. Ako pogledate sjevernu Irsku i Kipar, vidjećete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tokom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je sa generacijom koja će više gledati u budućnost, post konfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se desilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.
Gledajući iz današnje prespektive, upitali smo ga da li bi promijenio ijednu od svojih odluka iz prošlosti?
Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlaštenjima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvatali su greške koje sam pravio. Da li sam pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio Bosnu 6 mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do tačke sa koje je morala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost, vjerujem da je to bio početak poništavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banjaluke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata u Hercegovini. Bosna je uvijek bila kao tronoga stolica, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerovatno nisam shvatao i proveo dovoljno vremena na elementu onoga zbog čega bi Hrvati željeli ostati u BiH.
(Glas Amerike)
