U srijedu, 18. aprila, u Kongresu SAD biće održano saslušanje sa temom – nasljeđe Dejtona i budućnost BiH i zapadnog Balkana.
Saslušanje će biti održano pred Potkomitetom za Evropu i Evroaziju Komiteta za vanjske poslove Predstavničkog doma Kongresa SAD. Komitetom za vanjske poslove predsjedava republikanac Ed Rojs iz Kalifornije.
Predviđeno je da na saslušanju svoja svjedočenja iznesu Metju Palmer, vršilac dužnosti pomoćnika sekretara Biroa za evropske i evroazijske poslove u Stejt departmentu, Saša Toperić, viši saradnik i direktor Inicijative za Mediteranski bazen, Bliski istok i Zaliv pri Centru za transatlantske odnose, FIlip Lerouks-Martin, direktor za vladavinu prava, pravdu i sigurnosti Američkog instituta za mir i Kurt Basiner, suosnivač i viši saradnik Savjeta za demokratizaciju politike.
Palmer je nedavno u Stejt departmentu preuzeo funkciju na kojoj se ranije nalazio Brajan Hojt Ji. Lerouks – Martin je svojevremeno bio angažovan u međunarodnim strukturama na Balkanu, na reformi policije u BiH i istom takvom poslu, samo sa pravosuđem, na Kosovu. Po povratku u SAD, uključio se u rad USIP-a (Institut za mir SAD), čije su “analize” najpoznatije po načinu na koji ih je tumačio Danijel Server, dok je bio na čelu ovog instituta. Basiner još od početka devedesetih kritikuje SAD i EU jer, kako on smatra, vode nedovoljno žestoku politiku prema RS i Srbiji, te ih ne kažnjavaju koliko on smatra da bi trebalo. Ipak, “najzanimljivija” figura među govornicima je jedina osoba sa “domaćim” prezimenom.
Saša Toperić je pijanista, ali od njegovih dometa u muzici više je “zapažen” politički angažman u SAD, obilježen konstantnom agitacijom za BiH bez entiteta. Svojevremeno je bio blizak Harisu Silajdžiću, a kasnije pokojnom lideru SDA Sulejmanu Tihiću, sa kojim je ipak ušao u sukob.
U intervjuu za portal bosnjaci.net 2006. godine, Toperić je objasnio vlastite pozicije i razloge spora sa Tihićem.
“Tačno je da sam podržavao u Vašingtonu i Njujorku Silajdžića i Stranku za Bosnu i Hercegovinu, jer smatram da BiH treba jak lider, te da ustavne promjene moraju angažirati narod i nevladine ogranizacije, jer je ovo pitanje sudbine svih građana BiH, a ne nekolicine političkih faktora u BiH”, otvorio je karte Toperić.
On je objasnio kako je došlo do razlaza sa Tihićem, iako su prvo blisko sarađivali, jer je Toperić postavljen za izaslanika za kulturu Predsjedništva BiH u SAD.
“Imenovan sam u oktobru 2003. godine, nakon čega su članovi Predsjedništva Tihić i Čović tražili da učinim sve kako bi se SAD politički reaktivirale u BiH, jer je postojala bojazan da zbog Iraka, Irana, Afganistana, Sjeverne Koreje, Bušova administracija ne bi imala vremena, a možda ni interesa, da pomogne jačanju i razvoju BiH kroz proces ustavnih promjena. Instrukcija iz Predsjedništva za moj rad je bila pronalaženje puta da se SAD angažiraju na pokretanju ustavnih promjena u BiH. Sada to možda izgleda jednostavno, nakon što i dijete u BiH priča na tu temu, ali 2003. ovo nije bilo nimalo jednostavno. Čoviću i Tihiću sam došao sa Brus Hičnerom i Pol Vilijamsom, prilikom njihovog prvog, dosta tajnog boravka u Sarajevu, kada je rad na ustavnim promjenama i počeo. Plan je bio da se preko nevladine organizacije koju vodi prof. Hičner – u suradnji sa Američko-bosanskom fondacijom za kulturu koju vodim, te pravnim institutom Pola Vilijamsa – za američku administraciju pripremi elaborat o načinu na koji bi se ustavne promjene u BiH mogle provesti.
U početku, ja i Tihić imali smo dosta blizak odnos, jer je tema promjene ustava bila jako osjetljiva za bh. društvo, i to smo obojica znali. Ministar vanjskih poslova Mladen Ivanić je blokirao odluku Predsjedništva da mi se izda diplomatski pasoš i osiguraju sredstva za rad u SAD, kao i sva logistička podrška od strane naših diplomatskih predstavništava u Njujorku i Vašingtonu, što je stajalo u odluci Predsjedništva o mom imenovanju. Mudro je predložio Predsjedništvu da me – umjesto kao ambasadora koji bi bio poslan od strane Predsjedništva u SAD na specijalne zadatke – imenuju kao izaslanika za kulturu u SAD, znajući da u pravilniku MVP ove funkcije nema, te da će imati zakonsku osnovu da ne sprovede odluku Predsjedništva i time onemogući moj cjelokupni rad na promociji i jačanju BiH u SAD. Ivanić je dobro znao da sam ja izlobirao rezoluciju u Senatu prije par godina u kojoj se definitivno odvaja pitanje Kosova i BiH te potvrđuje teritorijalni intergritet BiH. Ivanić je znao da je i Lagumdžijina posjeta Bušu prije četiri godine išla u mom aranžmanu, a uz ogromnu podršku i rad Mirze Kušljugića, tadašnjeg bh. ambasadora pri UN, kojeg jako cijenim i sa kojim sam imao fenomenalnu saradnju.
Tihić me je prvo molio za strpljenje, obećavši da će barem finansijski dio riješiti, ili preko Vijeća ministara ili preko moje Fondacije, putem grantova Ministarstva za kulturu FBiH. Diplomatski pasoš meni nije bio pretjerano bitan, jer imam stalnu dozvolu boravka u SAD, iako za imidž države u diplomatskim krugovima nije bilo dobro da ga od Ivanića nisam dobio. Ministar civilnih poslova, Safet Halilović – sa kojim sam uvijek imao dobru saradnju i sa čijim sam ministarstvom, preko Fondacije, donio 100 kompjutera za škole u BiH – izdao mi je službeni pasoš, pa sam tako barem mogao pokazati da ja zaista i jesam izaslanik BiH u SAD. Kao što se zna u BiH, ja živim dosta uspješan internacionalni život, pa možete zamisliti koliko je poniženje bilo raditi za državu, a nemati dokaz da imate legitimaciju države koju predstavljate niti sredstva za rad. Za to ne krivim Tihića, jer je u početku pokušavao ovo riješiti. Da nije bilo ministra Halilovića, i službenog pasoša koji potvrđuje funkciju koju sam imao, sve bi izgledalo zaista mizerno.
Tihiću sam organizovao sastanak sa glavnim senatorima u Vanjskopolitičkom komitetu Senata, kao prvi korak ka potencijalnom angažmanu američke administracije, i kao bitan korak ka pravljenju suštinskih, kvalitativnih ustavnih promjena uz podršku SAD. Tihić je trebao da bude gost “na kafi” sa ključnim senatorima u Vašingtonu koji su, naravno bili upoznati sa temom razgovora i važnošću našeg projekta. Nakon što je i službeno stigao poziv Senata – potpisan od strane predsjedavajućeg, senatora Ričarda Lugera – u kabinet Tihića u Sarajevu, američki ambasador je odmah došao Tihiću sa pitanjem, da li sam ja ovo organizirao na svoju ruku, ili uz blagoslov Kabineta, znajući koliko je važan ovaj korak. Nekih deset dana prije no što je Tihić trebao doći u Vašington, iz Kabineta su mi javili da će on otkazati posjetu. Odmah sam došao u Sarajevo i sreo se sa Tihićem. “Znaš, Saša, za mjesec dana imam kongres SDA, pa moram dovesti u red neke kadrove stranke, tako da sada ne smijem putovati ni dan van zemlje. Imam par neposlušnih”. U ovom trenutku, za mene, Tihić je definitivno izgubio sav kredibilitet. Šefovi država lobiraju preko svojih ambasada, čak plaćaju velike novce privatnim lobističkim grupama u SAD, da bi dobili ovakve prilike u kojima, sa kvalitetno pripremljenim planom, nastoje jačati odnose sa SAD i činiti dobro za svoju zemlju, kroz ekonomske, političke, vojne ugovore. A naš Tihić, pred početak procesa ustavnih promjena – otkazuje posjetu Senatu SAD radi kongresa SDA!
Utrošio sam desetine hiljade dolara na rad za Predsjedništvo, toliko mnogo vremena i truda, uspješno odradio tada gotovo nemoguće stvari, koje u Bosni niko nije pomislio da se mogu ostvariti, i to tiho, bez želje ili potrebe za prizanjem – a Tihić mi onda dovodi i sav moj kredibilitet u pitanje, jer sve ovo sam odrađivao svojim vezama, sa ljudima koji imaju utjecaj a koji jako cijene sve što radim u svijetu, a što se u BiH i zna i ne zna. Za našu državu, smatram, ovo je bio presudan momenat, nakon kojeg su ustavne promjene krenule tokom kojim jesu. I lično sam protiv promjena koje ne eliminišu etničko glasanje, za početak, a uvjeren sam da bi i Senat imao isti stav.
Nije prošlo mnogo vremena, a kontakt sa Tihićem je potpuno zamro, nakon čega je iz njegovog kabineta prema meni nastupila izolacija. O ovome sam pričao sa Bakirom Izetbegovićem i Amorom Mašovićem, koji su htjeli urgirati kod Tihića, ali sam ih lijepo zamolio da to ne čine. Šteta se tada više nije mogla popraviti, a ja sam shvatio da se moj nivo razmišljanja i rada – i, konačno, samog života – ne može porediti sa Tihićevim. Ne moram ni dodavati da su ljudi u Senatu bili šokirani, kao i naši diplomati u Vašingtonu”, požalio se svojevremeno Toperić.
Očito, sada nema Tihića, u Sarajevu je na vlasti Izetbegović junior – dovoljno da se Toperić “vrati u sedlo”.
(Fena, opcija.net)
