PIŠE: Saša Bižić
Političari i novinari, ali i sociolozi i psiholozi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, nerijetko tretiraju takozvane prosječne glasače kao disciplinovane stranačke vojnike.
Dakle, kao osobe koje, vođene vlastitim pogledom na svijet i sistemom vrijednosti, mjesecima pažljivo prate i detaljno analiziraju nastupe i programe svih učesnika na izborima, a onda izađu na biračka mjesta i zaokruže kandidate samo jedne partije ili koalicije, najbliže njihovim uvjerenjima.
Međutim, u toj projekciji potpuno je zanemaren veoma raširen fenomen neobičnog, bizarnog izjašnjavanja mnogih građana, van svih šablona stranačke i medijske analitike, pa i društvenih nauka. Jer, s tog stanovišta, neshvatljivo je da neko, hipotetički, može da istovremeno glasa za odborničku listu Narodnog demokratskog pokreta i za Igora Radojičića, kao kandidata SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke. Ili, da se opredijeli za poslaničku listu Socijalističke partije, a uporedo s tim i za Mladena Ivanića kao srpskog člana Predsjedništva BiH. Ipak, nakon sklapanja mozaika neobaveznih postizbornih razgovora sa prijateljima i poznanicima, većina stanovnika RS može da prepozna najmanje jedan sličan primjer u sopstvenom okruženju. U zbiru, to je respektabilan broj vrlo čudnih kombinacija na glasačkim listićima.
Dražen Milosavljević, ljekar po profesiji, ali i lucidni komentator političkih procesa u RS, 2012. godine bio je nezavisni kandidat za odbornika u Skupštini grada na sedmočlanoj listi “Svi za Banjaluku”. Iz ovog insajderskog iskustva, niza osvrta na internet portalima i mnoštva polemika na društvenim mrežama iskristalisao se njegov stav o nekonvencionalnim glasačkim matricama.
“Veliki je broj politički nepismenih birača, koji po nagovoru onih koji za nekog skupljaju sigurne glasove glasaju za osobu ili stranku o čijem političkom djelovanju znaju malo. Ako im nije sugerisano za drugi nivo, glasaće za nekog ko im se više sviđa ili protiv nekoga koga poznaju, te se dešavaju te nelogičnosti”, kaže Milosavljević za Srpska Cafe.
Kao drugu mogućnost, on navodi animozitet prema nekom kandidatu iz vlastitih redova.
“Na primjer, drug Igor Radojičić je protiv kandidature drugarice Cvijanović za dužnost predsjednika Srpske. Ona je ipak kandidat, i glasač odan Radojičiću, umjesto Cvijanovićevoj, glas daje nekom autsajderu ili poništi glasački listić. Ipak je teško očekivati i da će dati glas političkom protivniku”, objašnjava Milosavljević.
Analiza podataka sa posljednjih lokalnih izbora u Banjaluci koji, naravno, ne moraju da budu reprezentativni za razmatranja ove vrste, pruža zanimljiva saznanja. Naime, Igor Radojičić je 2016. godine, kao kandidat za gradonačelnika, dobio 56 173 glasa, dok je njegovog konkurenta iz opozicionih redova, Dragana Čavića, podržalo 39 670 birača. Međutim, ako se posmatraju stranačke liste za odbornike, može se utvrditi da su četiri stranke koje su, bar deklarativno, podržale Radojičića – SNSD, SP, DNS i Ujedinjena Srpska – u zbiru dobile 57 878 glasova. Dakle, za nijansu više od svog individualnog favorita, iako su kampanju pratile teze da dobar dio od 11 030 deklarisanih pristalica banjalučkog DNS-a, na internu sugestiju tadašnjeg disidenta u ovoj stranci Budimira Balabana, uopšte neće glasati za Radojičića.
Disproporcija je bila znatno izraženija među simpatizerima opozicije, jer su tri stranke SZP-a – SDS, PDP i NDP, u zbiru dobile 28 294 glasa. Znači, oko 10 000 glasova manje u odnosu na Čavića. Otpada “teorija zavjere” da tu razliku čine bošnjački glasovi, jer su stranke sa sjedištem u FBiH dobile oko 2 000 glasova, a sve ostale liste bile su marginalne, sa manje od 1 000 glasača. Pošto je bilo oko 10 000 nevažećih listića, ako se ostave po strani pretpostavke o izbornim manipulacijama, jedino logično objašnjenje jeste da je skoro četvrtina Čavićevih birača nesvjesno pogriješila ili svjesno poništila svoje listiće za odbornike, odnosno stranke. I da je lojalnost mnogo naglašenija u miljeu pristalica vladajuće koalicije, nego njenih protivnika, koji su nezadovoljstvo uglavnom personalizovali, kroz glasanje za Čavića, bez svijesti o značaju broja odbornika u gradskom parlamentu koji bi bili oslonac njegove politike, da nije poražen.
Osim tumačenja prošlosti, otvorena je dilema koliko će refleks ignorisanja blokovskih podjela biti prisutan u biračkom tijelu u bliskoj budućnosti, na izborima u RS u oktobru 2018.
“Da je opozicija kandidovala novo, nestranačko lice s besprekornom biografijom naspram predstavnika SNSD-a, taj kandidat bi dobio veliki broj glasova onih koji će glasati za DNS, nešto manje od glasača SP-a, pa čak i onih koji će glasati za SNSD”, smatra Dražen Milosavljević.
Prema njegovoj procjeni, kada je u pitanju Predsjedništvo BiH, Milorad Dodik će dobiti glasove svih onih koji ga smatraju najboljim zaštitnikom interesa srpskog naroda u odnosu na političko Sarajevo, pa tako i nekih koji glasaju za stranke Saveza za promjene.
“Ipak, teško je očekivati da će Dodik dobiti glasove bilo koga ko glasa “protiv”, a ne “za”, a takvih je najmanje 100 000, jer je za njih on personifikacija sveopšte propasti i biološke ugroženosti koja se nadvila nad srpskim narodom s ove strane Drine”, zaključuje naš sagovornik.
Nije isključeno da će se i tada dešavati fascinantne situacije, poput one iz druge polovine devedesetih godina, kada je autor ovih redova sa nevjericom slušao poznanika koji mu je, nakon tada održanih izbora, obrazlagao da je na nivou RS glasao za Socijalno-liberalnu stranku Miodraga Živanovića, a na nivou BiH za Srpsku radikalnu stranku Nikole Poplašena!?
“Objašnjenje je vrlo jednostavno. Imam liberalne stavove o situaciji unutar RS, ali i radikalan odnos prema okviru BiH”, protumačio je on ovakav originalan “sistem”.
Živopisan je i slučaj tada mlađeg muškarca srpske nacionalnosti, koji je veoma aktivno učestvovao u neredima u Banjaluci, 7. maja 2001. godine, prilikom prvog, neuspješnog pokušaja postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije. Do opštih izbora u jesen 2002. ništa se nije promijenilo u njegovoj etničkoj i vjerskoj distanci. Ali, na glasačkom listiću je zaokružio – i to sasvim dobrovoljno kasnije priznao okruženju – ni manje, ni više, nego Bosansku stranku Mirnesa Ajanovića sa sjedištem u Tuzli!? Na čuđenje poznavalaca njegovog “lika i djela” i konstataciju da je riječ o bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj stranci, uslijedilo je iznenađenje.
“Stvarno? Imali su skraćenicu BOSS, to mi je, onako, baš dobro zvučalo”, rekao je ovaj nesuđeni “žestoki momak”.
Naravno, sve to nije nikakva specifičnost RS. O tome svjedoče i istraživanja u zemljama regiona, poput ne tako davne analize u Hrvatskoj, kada je utvrđeno da je najveći dio mladih ljudi uvjeren da tom državom vlada koalicija HDZ-a, SDP-a i HSS-a, iako je, naravno, riječ o partijama koje, osim ratnog perioda pod Tuđmanom, nikada nisu bile u savezu na nacionalnom nivou. I njihovi vršnjaci u Srbiji daju slične odgovore u anketama. Da nije riječ o generacijskom sindromu potvrđuje još jedna ilustrativna priča, o ženi iz grada u unutrašnjosti koja je sada u penziji. Početkom devedesetih je bila primjer prosjeka Srbije u svakom smislu – materijalnom, obrazovnom i starosnom. Bez ikakvih vidljivih zaokreta u načinu razmišljanja o politici, na prvim višestranačkim izborima 1990. glasala je za kandidata Saveza reformskih snaga, Ivana Đurića, sada već pokojnog istoričara izrazito građanske orijentacije. Dvije godine kasnije zaokružila je ime Milana Paroškog, čija je naglašena nacionalna opcija sušta suprotnost Đuriću. Već 2008. uslijedila je fascinacija Borisom Tadićem, a u eri Aleksandra Vučića i SNS-a pretumbacije su završene potpunom apolitičnošću i zasićenjem.
Ove osebujne ličnosti su laka meta za osudu i kritiku. Međutim, iz njihovog ugla, čaša sigurno nije do pola prazna, već puna. Nije isključeno da su ovi vjesnici postideološkog vremena u pravu i da budućnost, u stvari, pripada njima. A u sadašnjosti sigurno ima drastičnijih slučajeva. Poput sve brojnijih vlasnika više od jedne stranačke članske karte, koji stalno tragaju za novim varijantama, nikada se ne odjavljujući iz starih. Šampion je, ipak, jedan obični smrtnik koji je u deceniji nakon Dejtonskog sporazuma uspio da skupi čak sedam “legitimacija”, od Demokratskog patriotskog bloka do Socijalističke partije, uz pet “međuopcija”. Svaka sličnost sa osobom iz stvarnog života je namjerna.
Za istu partiju uvijek glasa tek 53,5 odsto birača
Najambiciozniji dosadašnji pokušaj “skeniranja” biračkog tijela u RS i Federaciji je zbornik naučnih radova “Socio-psihološki profil glasača i apstinenata u BiH”. U jednom od tekstova, dr Ivan Šijaković, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, razbija mit o građanima koji su apsolutno lojalni partijama. Njih je tek nešto više od polovine.
“Naše istraživanje pokazuje da u BiH postoji 53,5 odsto birača koji uvijek glasaju za istu partiju. Dakle, oni su birači-navijači, jer uvijek imaju isti pristup prema političkoj opciji koju su ranije odabrali, bez obzira na njen uspjeh na izborima i ukupno djelovanje na političkoj sceni”, objasnio je Šijaković.
Ova publikacija, čiji su koautori, osim Šijakovića, Srđan Puhalo i Tanja Topić, odnosi se na period od 2006. do 2008. godine, ali je nerealno očekivati da se u međuvremenu taj procenat dramatičnije promijenio. Vrijedi izdvojiti i podatke o polnoj strukturi glasača vodećih stranaka u RS, jer se ispostavilo da su među simpatizerima SNSD-a dominirale žene, za SDS su se većinski opredjeljivali muškarci, dok je jedino PDP imao balans dva pola.
(Srpska Cafe)
