PIŠE: Muharem Bazdulj
Na ideju o ujedinjenju lijevih bosanskohercegovačkih stranaka, Zlatko Lagumdžija je reagovao s drskošću tipičnom za njega, piše ugledni sarajevski list, dodavši: “Lagumdžija je, čini se, ovim potezom još jače zatvorio vrata za moguće ujedinjenje dvije najjače stranke bosanske ljevice”.
Na prvi pogled ovdje je riječ o komentaru za Lagumdžijin tvit od 16. marta ove godine: “Samo dobro kvaran (đon obraz) um može predložiti ukidanje SDP-a BiH! Koja tek pamet može biti onaj ko o tome ozbiljno raspravlja, umjesto da ga pošalje gdje mu je mjesto?” Utisak, međutim, vara; navedeni članak i citirana rečenica stari su (skoro) punih dvadeset godina. Objavljeni su u magazinu Dani (broj 75), u rubrici “Bosanski barometar” 11. maja 1998. godine. Povod je bio Lagumdžijino pismo Selimu Bešlagiću, predsjednika UBSD-a (Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata) u kome mu nudi da se ova stranka naprosto prisajedini Socijaldemokratskoj partiji BiH, odbijajući druge moguće forme ujedinjenja. Lagumdžiji, ako ništa drugo, niko ne može reći da nije dosljedan.
Podsjetimo, mediji su ovih dana izvijestili da je generalni sekretar Demokratske fronte Zlatko Miletić dostavio “Prijedlog principa (plana) za održavanje Kongresa ujedinjenja” na adrese predsjednika Socijaldemokratske partije, Naše stranke i Građanskog saveza. Kako piše u Prijedlogu, plan je sačinjen u skladu sa zaključkom sa sjednice Predsjedništva DF-a, a Kongres ujedinjenja održat će se, simbolično, 9. maja – na Dan pobjede nad fašizmom. Prijedlog sadrži sedam tačaka, a, između ostalog, navedeno je da bi svaki politički subjekt koji pristupi Kongresu ujedinjenja trebao kandidovati po najmanje dva kandidata za poziciju predsjednika novoformiranog subjekta. Novi, ujedinjeni politički subjekt bi, prema Prijedloga DF-a, treba dobiti novo ime, grb, zastavu i logo koji će proizlaziti iz socijaldemokratske ideje i tradicije.
Pričamo li o ljevici u postkomunističkim zemljama, jedno pravilo je lako primjetno. Kao vodeće lijeve stranke pojavljuju se (pravne) nasljednice nekadašnjeg Saveza komunista, odnosno Komunističke partije, odnosno kako se već gdje formalno zvala jedina postojeća partija u hladnoratovskom vremenu. To je, naravno, sasvim logično: riječ je o strankama koje imaju tradiciju i izgrađenu infrastrukturu. U Bosni i Hercegovini je to, dakle, Socijaldemokratska partija, ona koja je na prvim izborima 1990. godine još uvijek nastupala pod “dvojnim” imenom – Savez komunista: SDPBiH. I ne samo to, današnja Socijaldemokratska partija BiH baštini i tradiciju radničkog pokreta i političkog organizovanja proletera na ovim prostorima još od vremena Austro-Ugarske (Miće Sokolovića, Martina Zreleca i njihovih drugova) pa preko Kraljevine Jugoslavije do danas.
Što se tiče ostalih stranaka koje se pominju u ovom prijedlogu, najprije se postavlja pitanje da li Naša stranka po svemu pripada toj grupaciji pošto je u javnosti više prepoznavana po liberalnoj političkoj matrici. Demokratska fronta i Građanski savez su praktično nastali otpadanjem od SDP-a BiH i mnogo je prirodnija ideja da se oni u to okrilje vrate, ne nužno bezuslovno, ali da se ime stranke i simboli ne mijenjaju. Ne potcjenjujući današnju političku i kadrovsku snagu Demokratske fronte i Građanskog saveza, to nije ni blizu snage koju je prije dvadeset i više godina imala Unija bosanskohercegovačkih socijaldemokrata. I što je možda i važnije: dok su DF i GS praktično nastali iz SDP-a, UBSD je imala sopstveno ishodište nastajući praktično kao nasljednik Markovićevog Saveza reformskih snaga.
Onima koji ne pamte devedesete, teško je objasniti da je Selim Bešlagić tada imao harizmu s jedne strane najvećeg borca za multikulturu i zajednički život, s druge velikog bh. patriote, a s treće čovjeka ovjenčanog nizom međunarodnih političkih nagrada velikog kalibra uključujući i nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Ako je to teško, možda je i nemoguće objasniti da je drugo prepoznatljivo lice UBSD-a Sejfudin Tokić bio najistaknutniji i najduhovitiji zagovornik sekularizma i protivnik miješanja vjerskih zajednica u politički život. Takođe, UBSD-ova ukorijenjenost u Tuzli i okolini, odnosno činjenica da su bili najveći ljevičarski faktor u industrijski najrazvijenijem dijelu BiH, bili su snažni argumenti u ideji da oni SDP-u ne treba naprosto da se prisajedine, nego da dođe do ujedinjenja čiji će rezultat biti novi politički subjekt. Naposljetku je ipak došlo do prisajedinjenja.
SDPBiH danas ima pravo da odbije DF-ov prijedlog, ali to ne treba da učini arogantno i potcjenjivački. U SDP-u su bijele figure, na njima je da naprave prvi potez. Taj potez treba da bude velikodušan i džentlmenski, ali da se ne odustaje od vlastite crvene linije: Nema ukidanja SDP-a BiH. Demokratskoj fronti, Građanskom savezu i eventualno Našoj stranci ako žele da se vrate ili prisajedine SDP-u treba dati neke koncesije, u smislu ulaska kvota njihovih ljudi u stranačka tijela i u smislu izbora novog rukovodstva. SDP-u jeste u interesu da se glasovi koji gravitiraju ljevici ne rasipaju, ali ne po svaku cijenu. Vremena ima dovoljno i da se prihvati zgodna ideja o 9. maju kao simboličkom danu povratka pod istu zastavu, ali ta zastava ne mora da bude nova.
(Oslobođenje)
