Piše: Saša Bižić
Dok je Aleksandar Vučić u javnim nastupima pokazivao očiglednu distancu, pa i odbojnost prema njemu, Milorad Dodik je imao manje razloga za brigu nego nakon posljednjeg izdanja „Ćirilice“, u kojem je predsjednik Srbije otvoreno uzeo u zaštitu kolegu po funkciji iz Republike Srpske.
U situaciji kada Vučić duže od godinu dana zna da su Ministarstvo bezbjednosti BiH i(li) SIPA tražili od vlasti u Beogradu da uhapse Dodika, kako tvrdi predsjednik RS, odnosno da dostave podatke o njegovim finansijskim transakcijama, kako kaže Dragan Mektić, procjena da predsjednik Srbije to nije pomenuo iz čista mira ne spada u domen teorija zavjere.
Ukoliko se tome doda činjenica da je spinovanje jedina aktivnost u koju Vučić zaista ulaže ogromnu energiju i kreativnost, nije na odmet osvrnuti se na ključnu mogućnost koja stoji iza nedavnog teatralnog gesta prvog čovjeka Srbije u emisiji Milomira Marića na TV „Happy“. A to je opcija u kojoj je lider iz matice ubijeđen da se ovog puta uistinu približio politički kraj prekodrinskog pandana, zbog čega je iskoristio priliku da s neuobičajenom otvorenošću stane uz njega, kako kasnije nikome ne bi palo na pamet da Vučića poveže sa nepovoljnim raspletom po Dodika. Ovakvu varijantu, koja u prvi mah, logično, izaziva skepsu, potvrđuju i osobe izuzetno dobro upućene u relacije dva srpska predsjednika.
Zbog toga je preuranjeno svrstati Vučićev istup u sferu predizbornog arbitriranja u RS i dnevno-političkih strepnji ovdašnjih političkih stranaka, koje već godinama uzaludno nagađaju da li će beogradski vladar sa bugojanskim korijenima uoči izlaska na birališta u BiH podržati koaliciju oko SNSD-a ili Savez za promjene. Po svemu sudeći, i dalje neće činiti ni jedno, ni drugo, pošto mu, u stvari, najviše odgovara ravnoteža (ne)moći između dva suprotstavljena bloka u RS, budući da apsolutna dominacija jedne strukture ili ličnosti baca sjenku na njegovu ambiciju da, u pauzama između dvije epizode omiljenog „liderstva u regionu“, bude i svesrpski nacionalni vođa.
Zato je, po ko zna koji put, izvjesnije da je bard glumišta Petar Božović potpuno u pravu kada je, kao jedinu Vučićevu vrlinu, izdvojio „nemjerljiv doprinos dramskoj umjetnosti“. Stvarno, ko će pomisliti bilo šta nepovoljno o Vučićevoj ulozi u potencijalnim krupnim promjenama u RS ako su svi vidjeli da je u 2018. zakoračio padanjem u vatru na sam pomen scenarija sa lisicama i rešetkama.
„Zamislite da Srbija privodi predsjednika Republike Srpske. Jeste li vi normalni? Šta hoćete, da pravimo granicu onakvu kakva je nekada ranije pravljena? Da ne puštamo naš narod da uđe u Srbiju, da ne damo našem narodu koji hoće da ide u RS i u BiH da pređe granicu? Tako nešto se nikada neće dogoditi”, poručio je Vučić, prezrivo govoreći o „nekoj tamo vili“ i ne objašnjavajući zašto iz naftalina naprasno vadi jednu prilično bajatu situaciju.
Što je najbizarnije, ovog puta je Vučićeva preventiva suvišna, jer, prema svim dostupnim informacijama, nema njegove logistike u aktuelnim zakulisnim radnjama u RS. Međutim, kažu naši izvori, upućen je u ono što se „valja iza brda“ i kompletna njegova uloga u tom kontekstu jeste – da se ne miješa. Odnosno, da pilatovski opere ruke od bilo kakvog smjera prekodrinskih kretanja, ma koliko mu se (ne) dopadao. Za sada, spin-majstor sa radikalskim korijenima i naprednjačkom krošnjom to vješto čini.
A u kojem pravcu bi mogla da krene konfrontacija sa Dodikom u Srpskoj? Prije svega, sve kombinacije isključuju iole bitnu ulogu opozicije, na opštu žalost niza prvotimaca SNSD-a koje ozbiljno drma logoreja sa takvim predznakom. S druge strane, i u SZP-u su se očigledno pomirili sa vlastitom mjestom na periferiji dešavanja, pa i ne pretenduju na drugačiju ulogu, osim eventualnog sakupljanja mrvica sa stola na kojem se odvijaju interni sudari unutar vladajućeg bloka, kao i potezi stranog faktora. A upravo se iz ove posljednje „manufakture“ mogu očekivati radikalnije zamisli čiji je cilj da se, nakon dugog perioda zakovanih odnosa, prekomponuje politička scena BiH i RS.
U Dodikovom slučaju, to podrazumijeva maksimalno sužen prostor da nakon predstojećih izbora, 7. oktobra 2018. godine, uopšte bude u situaciji da utiče na važne tokove. Postoji niz mehanizama za to. Jedan je, recimo, postavljanje prepreka za učešće na jedinim mogućim izborima za njega, onim za srpskog člana Predsjedništva BiH, putem potencijalno nametnutih izmjena izbornog zakonodavstva. Drugi metod je proširenje ranijih vašingtonskih sankcija na briselske slične mjere, uz toliki stepen izolacije koji bi bio dovoljan da poslije izbora uticajni „spavači“ u vladajućem bloku – mnogo opasniji za formalnog šefa od benignih opozicionara – razmisle i o rješenjima različitim od očekivane potrage za skupštinskom većinom, raspoloženom da Dodika izabere za premijera RS.
Tu dolazimo i do najdrastičnijih koraka. Njih je u proteklim danima pomenuo bezjednosno najverziraniji akter iz Dodikovog okruženja – Sredoja Nović, nominalno tek delegat SNSD-a u Domu naroda BiH, ali i čovjek koji bez preke potrebe ne koristi teške riječi. S tim da je Nović simptomatičnu formulaciju „konačna likvidacija“ upakovao u priču o ciljevima opozicije u RS i patološkoj mržnji koju čelnici SZP-a navodno imaju prema Dodiku. A čovjek Novićevog formata zna da je najefektniji način da se u javnu sferu puste važna upozorenja – svjesno pripisivanje planova u koje više nisu uključena politička nadgornjavanja, već oružje, namjerno netačnim adresama.
A na preciznim destinacijama sa ovakvim idejama ne govori se srpski, već engleski jezik. Međutim, zaslugom Dodikovih „jastrebova“, koji već godinama jalovo najavljuju razne „obojene revolucije“, totalno je dezavuisana i kompromitovana bilo kakva ozbiljna rasprava na ovom osjetljivom terenu. Na kojem se, s jedne strane, nalazi nedavna tragična sudbina Olivera Ivanovića na Kosovu, a s druge strane poznato pravilo iz Staljinovih vremena: „Ne postoji čovjek, ne postoji problem“. S tim da je ova maksima, u međuvremenu, u velikoj mjeri izmještena sa istoka na zapad. Koji je danas sve, samo nije pitom.
I, kakvu ulogu je imao Vučić u „Ćirilici“, u ovom kontekstu? Njemu je pripala rola glasnika loših vijesti, pod uslovom da Dodik čita između redova poruke predsjednika Srbije. A za obične smrtnike s obe strane Drine, Vučićev nastup kod Marića je isto što je u trilerima – neoboriv alibi. Uz sve prateće „specijalne efekte“, kojima ličnost poput njega ne može da odoli. Jer, riječ je mentalnom sklopu precizno opisanom u ne tako davnom prisjećanju novinara Predraga Popovića. Inače, višegodišnjeg bliskog saradnika, pa i prijatelja Aleksandra Vučića, do momenta vrlo gadnog razlaza, prije naprednjačkog dolaska na vlast.
Popović je opisao situaciju čiji je glavni junak izvjesni Brana Prostran, „konvertit od krajnjeg Vučićevog poverenja, angažovan na logističkoj pripremi pokretanja dnevnika Pravda“.
„U svom stanu u YU biznis centru Vučić je voleo da drži seanse bez smisla i potrebe. U dnevnoj sobi poseo bi desetak falangista i držao predavanje na temu – razno. Kad smo počeli saradnju u Pravdi, ponekad bi i mene zvao na te sesije. Pošto se to pretvaralo u isprazno čavrljanje, uglavnom njegovo, brzo sam izgubio interesovanje. Nisam bio jedini. I Branu je povremeno hvatala dosada. Usred neke priče, dok nam je objašnjavao zašto je Hugo Čavez pravi lider antiglobalizma i antiamerikanizma, Vučić je primetio da Prostran kucka SMS na mobilnom. Ne prekidajući monolog pun divljenja prema hrabrom i pametnom venecuelanskom heroju, Vučić je prišao Prostranu, uzeo mu telefon iz ruke, otvorio prozor i – fijuuu, ode mobilni s trećeg sprata. Bez promene tona u glasu, Vučić je nastavio priču kao da se ništa nije dogodilo. Možda i nije. Svi su ćutke ignorisali incident. Samo se Prostran, ne pomerivši se iz stolice, osmehnuo u stilu – eto, šef je malo nervozan.“
Međutim, kod Marića u „Ćirilici“, nekadašnji Popovićev poslodavac nije bio nimalo nervozan. Stvarne razloge za to nakon njegovog nastupa ima drugi šef, onaj iz RS. Ma koliko i sam bio sklon, na sopstveni način, neodoljivoj potrebi da sve telefone, ako služe za komunikaciju koja mu ne odgovara, baca sa trećeg sprata.
